Kada je u Bozemanu ušao u vlak, taj osjećaj je bio posebno jak. Usprkos tome što su u to vrijeme zbog završetka školskih praznika vlakovi obično bili prepuni, začudo ipak je bilo više praznih mjesta u vagonu. Urednik je upravo sjeo kad se kraj njega pojavio čovjek tjelesne građe kao nekadašnji Huni, stavio mu ruku na rame i kad se urednik okrenuo, smiješeći mu pružio ruku s riječima-na njemačkom jeziku kojim se očito nije tako spretno služio-: "Brate Felix, ostani mirno sjediti na svome mjestu", pri čemu je sjeo pored njega. Urednik je istovremeno osjetio da je to pustinjak, koji je na te njegove misli-a da ih ovaj nije ni izgovorio-potvrdno kimnuo smješeći. Pustinjak je bio jednostavno obučen, izgledao je kao prosječni farmer, osvajao je svojom srdačnošću i ljubaznošću i na njemu nije bilo ni najmanjeg traga nečeg tajanstvenog ili neke uobraženosti, kao što se to često može vidjeti kod nekih Indijaca koji putuju Amerikom držeći govore-kod takozvanih svamija. Osnovne karakterne crte pustinjakove bile su skromnost, jednostavnost i iskrenost.

Zahvaljujući skromnoj naravi pustinjakovoj, razgovor je tekao glatko. Uglavnom smo govorili o mnogim značajnim stvarima, ali ništa o osobnim , niti je pustinjak takva pitanja postavljao uredniku, niti ovaj njemu. Tijekom razgovora pustinjak je dao dalekosežna obavještenja da urednk nije ni u snu tako nešto očekivao. Mnogo od onoga što je priopćeno još se ne može objaviti, a kada dođe vrijeme, bit će u obliku običnih članaka. Mnoge stvari koje je pustinjak predskazao već su se obistinile do danas i to onako kako je bilo rečeno. Od svega je najzanimljiviji bio uvid u kozmičke odnose, što još nikada nije bilo objašnjeno nekome neposvećenome. Urednik koji se preko 40 godina najintenzivnije bavio svim problemima okultnog istraživanja, u tom je jednome satu razgovora s pustinjakom toliko naučio koliko ne bi mogao naučiti da se čitav ostatak života bavio najintenzivnijim studijem te građe. Svako objašnjenje bilo je dato s toliko dobre volje da uopće nije bilo nalik na podučavanje. Pustinjak je tijekom razgovora često stavljao uredniku ruku na rame i govorio mu kao što otac govori sinu.

Iako je pustinjak prilikom tog susreta već bio star preko 90 godina, po njegovoj vanjštini bi se reklo da je jedva prešao šezdesetu. Pokreti su mu bili mladenački svježi, a smijao se srdačno i svježe, upravo zarazno jer su se i ostali putnici svaki puta morali nasmijati kad bi se pustinjak od srca nasmijao. Bio je visok otprilike 185 centimetara, snažan i čvrste građe, bez brade. Kad je u razgovoru priopćio nešto važno, dolazila bi do izražaja sva uzvišenost njegovog znanja i osobnosti, ne zato što bi on sebe isticao, već kroz način na koji je govorio-polako, ozbiljno i naglašavajući svaku riječ. Čovjek bi ga se upravo mogao bojati, a katkada bi slušatelju prolazila hladna jeza kroz kičmu kada je govorio o stvarima o kojima običan čovjek ne može ni sanjati. Na primjer način kako je on objašnjavao povijest čovječanstva s obzirom na čovjekov zadatak razvijanja svojih duhovnih sposobnosti, davao je uvide u koje običan smrtnik ne bi vjerovao. Isto tako i pogled u budućnost-o čemu će urednik samo ponekad i u posebnim prilikama smjeti pisati-otkirvao je sasvim drugačiju sliku od one koju mi obično imamo.

Kao što je pustinjak obećao u svom oproštajnom pismu, on će uredniku "Duhovnog života" i dalje slati poruke s kojima urednik može slobodno raspolagati prema prilikama i vlastitom nahođenju. Za vjerodostojnost takvih mogućih izravnih poruka jamčit će znak ugovoren s pustinjakom u vlaku, po kojem će urednik odmah znati jesu li te poruke prave. Možda se može postaviti pitanje: "Čemu ta tajanstvenost?" Slično je glasilo i pitanje koje je sam urednik postavio pustinjaku prilikom njihovog razgovora: "Zašto se tako skrivaš?" Na to je pustinjak sa smiješkom pogledao urednika, potapšao ga po ramenu i odgovorio: "Vrlo dobro znam, dragi brate Felix, da je tebi jasno zašto to radim. Mislim da ovo pitanje postavljaš samo u interesu tvojih čitalaca koji pošto-poto iz mene žele napraviti jednoga sveca, ma kako ga oni sebi inače zamišljali. Zato ću ti rado opširnije odgovoriti na pitanje. Ti znaš da naš unutrašnji razvoj nema ništa zejedničkog s tričarijama, sljeparijama ili isticanjem, isto tako ni s proricanjima bilo koje vrste ili sa čudesima. Osnovni zakon svakog duševnog razvoja i duhovnog napretka jest obzir i poštovanje prema slobodnoj volji drugih ljudi što isključuje svako izvanjsko ostavljanje dojma na nekoga jer to bi bilo jednako nasilju. Upravo to je jedan od najtežih grijeha koje može počiniti jedan posvećenik. Svaki razvoj i napredak kod ljudi mora uslijediti iznutra, a ne putem vanjskih stvari kao što su proročanstva i čudesa. Mi posvećenici dajemo svijetu naše znanje radosno i bez velike reklame i pompe, ono znanje za koje smo sami uložili jako puno truda da bismo ga stekli. I pritom ne očekujemo za uzvrat ni najmanju nagradu. Tko prouči te spoznauje i shvati ih, taj će iznutra-dakle ispravno i istinski- rasti i divno se duhovno uzdizati. Nema drugog načina napretka! Sve je tako jednostavno, možda i suviše jednostavno za ljude željne okultnih senzacija. No, kao što je Krist uvijek nanovo naglašavao da Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta i da to kraljevstvo ne dolazi s vanjskim sjajem, tako je i moja dužnost da skromno ostanem u pozadini. Da to do sada nisam radio, što misliš dragi brate Felixe, koji si i sam novinar, što bi reporteri u potjeri za senzacijama do sada napravili od mene i mojih poruka? U najmanju ruku sve bi izopačili i ismijali. Kao što svaki učenjak uzima sebi pravo da neometano uči i živi, tako i ja imam pravo živjeti onako kako smatram ispravnim, odnosno, ostati skromno u pozadini. Na kraju još nešto što bi me i ti rado pitao, ali oklijevaš jer me ne želiš opterećivati. Želiš znati što mislim o mnogim takozvanim indijskim svetim ljudima koji osobito puno putuju Amerikom i drže predavanja. I o tome si ti sam već našao ispravan odgovor premda isto želiš čuti i od mene.

Kao što ispravno osjećaš, nemam pravo bilo koga osuđivati, pa i kada to sam Gospodin Bog dozvoljava. Lažni sveci se vrlo lako prepoznaju po svom nastupu. Gotovo uvijek su uobraženi (navodno sve znaju ), vrše prisilu ( tečajevi koštaju određeni iznos), drski su (izdaju potvrde o inicijaciji), zahtijevaju (nikada ništa ne daju badava), i umišljeni su ( nose indijske turbane kako bi ostavili dublji dojam ). Ja ih ne osuđujem, samo kažem po čemu se mogu prepoznati pravi od lažnih. Na onima koji idu takvim Indijcima je samima da nauče razlikovati mućak od jajeta. Mi ljudi smo zato na ovoj Zemlji, da bismo sami naučili razlikovati. Uzevši to u obzir, kako bih se ja usudio za nekog drugog odlučivati da je ovaj ili onaj bezvrijedan. Nemam pravo osuđivati bilo kojega od moje braće."

- Kada se vlak približio Livingstonu i već su bile uključene kočnice, pustinjak je pitao urednika želi li možda postaviti još koje osobno pitanje. Urednik to nije htio, a pustinjak mu na to reče: "Dakle, onda ću ti ja od svoje slobodne volje opisati tvoju budućnost, ali mi moraš obećati da o tome nećeš nikome govoriti, pa ni najbližim rođacima. Njegov posljednji pogled izgledao je kao da prodire kroz urednika.

Na ovome mjestu ćemo posebno naglasiti jednu opomenu pustinjakovu, koja je i suviše važna i jedva da bi naišla na dovoljno pažnje ako bismo je samo usput spomenuli opisujući razgovor. Opomena glasi:

"Objasni čitaocima slijedeće: ja se nakon moje smrti neću nikada javiti u bilo kojem spiritističkom krugu preko bilo kojeg medija. Ako čuješ tako nešto budi siguran radi se o samozavaravanju. Poruke ću slati samo tebi i to na poseban način." Nakon toga je između pustinjaka i urednika dogovoren prije spomenuti znak raspoznavanja, po kojem će se poznati da neka poruka dolazi od pustinjaka. Taj znak je poznat samo uredniku i on će tu tajnu ponijeti sa sobom u grob.

Na kraju je pustinjak dao još jedno upozorenje:

"Neka nitko nikada ne dođe na ideju da mi se možda moli kao Božjem posredniku! Tako nešto ne postoji! Bogu se mora moliti i doći svatko sam. Put koji vodi Njemu je iskrena molitva! To ne mora biti nikakva naučena ili posebna molitva već jednostavni razgovori između molitelja i Boga kao i ispravan način života prema Božjim uputama, naime: "Ljubi Boga iznad svega, a svoga bližnjega kao samoga sebe!" Ja, koji sam vam bio poznat kao pustinjak, nisam bio ništa više od vašeg prijatelja i savjetnika."

Na urednikovo pitanja "Jesu li ljudi koji nisu imali priliku pohađati školu posvećenika i tako postići učeništvo, time u nepovoljnom položaju?", pustinjak je odgovorio ovo:

"Svaki kršćanin kao i pripadnik bilo koje druge religije koji iskreno i pošteno slijedi zapovijedi svoje religije, a koje za kršćane glase: "Ljubi Boga iznad svega, a svoga bližnjeg kao samog sebe!" - napredovat će isto toliko kao i onaj koji je prošao školu posvećenih. Zašto sam ja onda polazio u tu školu? Zato što me zanimala jer sam osjećao da me privlači, kao što nekog čovjeka privuče određeno zvanje. Moja je narav takva da su me privlačile opasnosti i avanture prilikom postizanja majstorstva, osim toga čitav moj razvoj bio je usmjeren u tom pravcu. Kome se ne pruži mogućnost pohađanja takve škole posvećenika neka samo mirno slijedi put ljubavi prema Bogu i bližnjemu- i on će stići upravo tamo gdje se nalazimo mi Majstori. Jedina prednost koju imamo kad postignemo učeništvo jest da dobijemo posebno velike zadatke. Neka nitko ne zamišlja da ih je lako riješiti usprkos postignutom majstorstvu ! Oni su isto tako teški kao i vaši svakidašnji zadaci!"

Sada još nekoliko odgovora na pitanja koja su uredniku često postavljana:

Razlog iz kojeg urednik duže vrijeme nije dobijao nikakva daljnja priopćenja od pustinjaka je taj što su bila takva vremena; da se urednik ne bi doveo u iskušenje da eventualno nešto objavi što bi mu se moglo zamjeriti. Uostalom, pustinjak je uredniku ostavio na volju da od eventualno dobijenih " priopćenja" objavi koliko i što god želi. Da se pustinjak povremeno nalazi uz urednika, urednik osjeća prilikom pisanja članaka. On tada osjeća jednu inspiraciju više vrste. Nedavno je urednik dobio potvrdu da se pustinjak nalazi uz njega. Nakon jednog predavanja koje je urednik održao u New Yorku, došla mu je jedna dama-čitateljica "Duhovnog života"- i rekla da je ona vidovita i da je tijekom predavanja uz njega vidjela jednu osobu odjevenu u farmersku odjeću, visoku, bez brade i vrlo prijateljskog i produhovljenog izgleda. I neke druge slušateljice koje su tvrdile da su vidovite, vidjele su opisanu osobu pokraj urednika. Priopćenja tih dama data su neovisno jedno od drugog.

Većinu pustinjakovih priopćenja urednik je primio telepatski, nakon što je uspio prvi telepatski prijenos kao što je opisano. Taj prijenos se većinom dogodi tako da urednik,kada ima puno za pistai, među stvarima koje je napisao naiđe i na pustinjakovo priopćenje.

"Brat John" , koji je uredniku prenio vijest o fizičkoj pustinjakovoj smrti, više se nije javljao kao što je to i navijestio, ali otprilike tri četvrt godine kasnije, urednik je čitao prilog nedjeljnom izdanju jednih englesko-američkih novina u kojem je bio izvještaj putnika iz Perua koji su u visokim Andama sreli osobu koja se predstavila kao "brat John" i putnike opomenula da ne idu dalje. I stvarno, uskoro zatim spustila se velika lavina. U izvještaju je pisalo da je brat John nakon toga jednostavno nestao. Je li se radilo o istom bratu Johnu koji je uredniku poslao obavijesti o pustinjakovoj smrti, on ne zna, ali je moguće da je to bio on.

Mjesečnik na njemačkom jeziku "Duhovni život" o kojem je bilo riječi u uvodu, dat će vam više obavještenja i razjasniti mnoge stvari o duši i duhu; to su misli i učenja iniciranih i mistika sviju religija koja se potpuno slažu s učenjima prakršćanstva.

                           MIR SVIM BIĆIMA !