"Brate Amo, ti si posljednjih mjeseci postigao lijep napredak i sve se više približavaš svom cilju, konačnom ispitu, čime ćeš postići učeništvo. Naravno da još nisi toliko daleko, ali već se može naslutiti trenutak kada ćeš to biti. Pozvao sam te k sebi da te zamolim da još jednom pratiš jednu karavanu. Čudiš se što sam rekao "zamolim". To je zato jer si ti sada toliko napredovao da je i tvoja sloboda odlučivanja veća. Ti dakle možeš odbiti moju molbu da kreneš s karavanom na put. Ali osobno te molim da joj se ipak pridružiš."

Zastao je i promatrao me istraživačkim i upitnim pogledom.

Nisam baš bio naročito raspoložen za praćenje karavane jer sam upravo tako lijepo napredovao. Malo su mi bile i mrske sitne neugodnosti koje uvijek prate takva putovanja. A ipak nisam želio razočarati majstora Z.

Tada Majstor Z ponovo reče:

"Ja te razumijem, brate Amo, potpuno te razumijem. Ali ipak mi učini radost i kreni s tom karavanom."

"Zašto?! pitao sam pomalo začuđeno.

"U tvome interesu, dragi brate Amo! Ti znaš koliko te volim. Ti si sada u svome napretku stigao do posljednje kritične točke. To je posljednji puta da osjećaš neki suzdržani otpor, te uvijek iznova želiš doživljavati ljepotu kao u nekom transu što je u vezi s procesom "ponovnog rođenja" tvoje duše. To je opasnost, dragi brate Amo, vjeruj mi ! Ti bi se mogao okameniti i otvrdnuti! Ti bi želio neprekidno živjeti u predivnim trenucima ekstaze, no pritom bi izgubio smisao za sve ostalo i za ono zbog čega si se trudio i studirao tolike godine. Zašto si uložio toliko truda? Sjeti se! Samo za ono što si obećao: za Boga! Pa ti želiš, kao i svaki posvećenik, u budućnosti biti samo pomoćnik, sluga Božji i pri tome sasvim zaboraviti na sebe! Sjećaš li se tog obećanja kojeg si dobrovoljno dao?"

Kimnuo sam glavom. Uvidio sam da Majstor Z i ovoga puta ima pravo, kao i uvijek. I bio sam sretan da me podsjetio! Jer kada bih okoštao u tom stadiju mog razvoja, možda bih postao jedan posvećeni, ali jedan koji misli samo na sebe, koji si umišlja da posjeduje sve znanje svijeta, da je gospodar ljudima i da je sve na ovome svijetu samo zbog njega stvoreno! Umjesto da služim Bogu i ljudima postao bih uobražen i arogantan čovjek-jer bih sebe smatrao duhovno naprednim. Ali to ne bi bilo sve! Polako bih sve više gubio svijest o značenju moje misije, čime bi moja arogancija rasla u beskonačnost, a moje srce bi se pretvorilo u kamen.

Kako sam došao do te spoznaje moja borba nije dugo trajala pa sam se brzo odlučio rekavši:

"Uviđam da sam opet stajao pred jednom opasnošću na svome putu. Zahvaljujem ti što si me upozorio! Svakako ću poći s karavanom na put."

Oči Majstora Z su sjale od zadovoljstva zbog moje odluke. Ponovo me čvrsto zagrlio i privinuo k sebi. Tada reče:

"Ti ćeš ovoga puta imati jedan doživljaj sasvim nove vrste. Po posljednji puta ćeš vidjeti ovaj svijet onakvim kakvim si ga do sada gledao. Kada slijedeći puta kreneš u svijet, bit ćeš jedan Majstor i posvećenik i svijet će za tebe izgubiti dosadašnje značenje! Već ovoga puta češ vidjeti koliko ćeš se malo obazirati na ono što se nalazi oko tebe."

Time me otpustio.

Slijedeće jutro krenuli smo na put.

Karavana je slijedila meni već poznate puteve. Majstor Z je i ovoga puta imao pravo. I ovoga puta smo nailazili na prekrasne krajolike koji me začudo više nisu mogli toliko očarati kao ranije. Bio sam skoro tužan što sam izgubio smisao za ljepote prirode. Zatim su ponovo došli trenuci kada su me preko svake mjere oduševljavale raskošne boje koje su pravile sunčane zrake lomeći se na snježnim vrhuncima. Sve to nisam sebi mogao do kraja objasniti. Jedne večeri sam dobio željeno objašnjenje i to od brata Xerxa kada smo noćili u konačištu u jednoj dubokoj dolini gdje nije bilo snijega i gdje je među travom čak cvalo i neko cvijeće, a kako je bila topla večer, još smo neko vrijeme sjedili pred zgradom.

"Ja znam", rekao je prišavši mi, "što te muči, dragi brate Amo! Nisi siguran u sebe! Ne znaš što bi mislio o samome sebi! Imaš sasvim suprotne osjećaje i doživljaje. Nije li tako?"

Kada sam potvrdio, stavio je svoju desnu ruku na moje rame, a pogled mu je odlutao u daljinu:

"Vidiš, ti si sad u stanju u kojem je netko tko zauvijek napušta svoj dobro poznati zavičaj. U svojoj nutrini si jako uzbuđen i znatiželjan što te sve čeka u stanju i odnosima koje se spremaš upoznati. Kada se napušta staro mjesto boravka, obično se još jednom obiđu sva draga i poznata mjesta. No, ona ne izgledaju više onako čarobnim kao do tada. Čovjek se uslijed skorog odlaska već duševno oprostio od tih mjesta i od njih rastao. Sve je isto kao i prije, ali više nema ono značenje koje je nekada imalo. Svi mi koji smo položili posljednji ispit, svi smo morali proći kroz to stanje. Onoga trenutka kad postigneš učeništvo, stajat ćeš iznad mnogih stvari isto onako kao što odrastao čovjek stoji nad mjestima na kojima se igrao. To su još uvijek ista mjesta, ali više ne predstavljaju za nas ono što su predstavljala nekoć.

Tako je i bilo. Još sam uvijek prirodne ljepota doživljavao kao prirodne ljepote, što su i bile, ali njima sam se mogao oduševiti tek ako se moj duh nalazio u nekom transcendentalnom raspoloženju, kao što to običan čoivjek ponekad doživljava dok budan sanja i u stanju unutrašnujeg mira, iako u neusporedivo manjoj mjeri. Ukratko, na mom trenutnom stupnju razvoja ovaj je svijet i njegove ljepote mogao u meni izazvati vatru oduševljenja samo onda ako sam ga obuhvatio jednim onostranim pogledom i doživio transendentalnim osjećajima.

Tu dvojnost osjećaja primjećivao sam u sebi tijekom čitavog putovanja. Konačno sam došao do jedinog ispravnog zaključka u odnosu na te osjećaje: ustanovio sam da se duševno opraštam s ovim svijetom.

Tako je i bilo.

Vrativši se u stan Majstora Z opet sam se sa žarom prihvatio studija, ali produhovljena stanja koja su me ranije sasvim apsorbirala, sada su poprimila drugačiji oblik. Trenuci prosvjetljenja se doduše nisu promijenili, ali sam izgleda ja osobno stajao iznad toga i nalazio se kao u nekoj promatračkoj ulozi. Polako se uspostavljalo stanje, koje bi se moglo nazvati povratkom izgubljena sina u kuću očevu. Taj izgubljeni sin je bila duša koja se sada produhovljavala da bi se ponovo rodila u duhu, čime se postiže izbavljenje i životna škola je završena. Tada više nema povratka i čovjek je "zauvijek spašen"!

Pripreme za konačni ispit bile su nevjerojatno teške. Često sam očajavao, ali uvijek me nešto tjeralo naprijed, sve dok nije došao trenutak posljednjeg ispita. Taj ispit obično traje tjednima. Pojedinosti naravno, ne smijem priopćiti, ali mogu reći da čak ni prvi dio ispita nije bio lak. Moralo se dokazati posjedovanje apsolutne kontrole nad fizičkim tijelom, kako u budnom stanju tako i u snu. Čovjek mora znati čak i snove držati pod kontrolom, ali učenik mora znati i sam stvarati snove i tada ih i stvarno doživljavati kao snove, a ne samo umjetne tvorevine. Vjerujte mi taj ispit stvarno nije lak i bez dugogodišnjueg vježbanja ne može se položiti. Ali i drugi dio ispita bio je vrlo težak. Počinjao je prilično lako, naime izlaženjem duše iz zemaljskog tijela po vlastitoj želji, što se do tog trenutka dovoljno često vježbalo i za nas kandidate nije predstavljalo nikakvu poteškoću. Zatim su dolazile velike zadaće koje je naša duša morala sama riješiti-bez tijela, koje je ležalo kao bezživotno. Te zadaće naizgled fantastične i neizvedive, u koje se sumnjalo da postoje kad bih ih ovdje opisao.

Kod tih ispita nije potrebno da čovjek sve probleme riješi bez greške. Radi se samo o poznavanju sredstava i puteva kojima je moguće postići određeni rezultat. Rezultati ispita se dakle ocjenjuju na isti način kao i bilo koje djelo pri čemu se uvijek gleda samo motiv.

Gotovo da se nikada ne događa da neki kandidat ne položi posljednji ispit jer se na njega ne pušta nikoga kod koga, prema mišljenju Majstora dotične škole, ne postoji barem šezdeset-postotna garancija da će ga stvarno i položiti. Isto tako skoro nikada se ne dogodi da neki kandidat položi ispit riješivši baš sve zadatke koji mu se postave. No to ne znači ništa. Radi se samo o osnovnom pravcu ukupnih rezultata položenih ispita. Uzima se u obzir i veliko unutrašnje uzbuđenje kandidata prilikom ispita, koji su tako značajni i važni kao nikakvi drugi ispiti na čitavome svijetu. Odluka je li ispit položen ili nije, leži samo i jedino u rukama Majstora dotične škole. Majstori sviju škola uvijek se nalaze u međusobnoj vezi i utvrđuju pravila za ispite koje onda uz lokalna odstupanja vrijede za sve škole.

9. poglavlje

KREĆEM U SVIJET KAO NJEMAČKI POSVEĆENIK

Nakon polaganja završnog ispita, postignuto je učeništvo. Prilikom zajedničke svečanosti Majstor Z nam je rekao da smo sada potpuno slobodni i možemo otići iz njegove škole da bismo eventualno osnovali svoju vlastitu školu, jer je uvijek velika potreba za školovanim Učiteljima: svijet stoji pred velikim krizama koje će ga potresati i nikada neće biti dovoljno sposobnih za pomaganje čovječanstvu. Rečeno nam je kako možemo osnovati takve škole, koja pomoćna sredstva smijemo upotrijebiti u te svrhe i na koji način se smijemo njima služiti. Ali najsvečaniji trenutak je bio onaj kada smo bili primljeni u Bratstvo Majstora, poznatije pod imenom Veliko Bijelo Bratstvo, kada nam je pokazano na koji način možemo smjesta stupiti u telepatski kontakt sa svim Majstorima, radi razmjene mišljenja, savjeta ili pak da bismo primili pomoć.

Još sam se neko vrijeme zadržao u školi Majstora Z koji je sada sa mnom kao posvećenim mogao drugačije razgovarati nego ranije kada mi puno toga nije mogao reći jer još nisam bio postigao učeništvo.

Majstor Z je sebi postavio sasvim određeni cilj u svezi s vođenjem čovječanstva, a pri tome mu je na srcu posebno bila sudbina njemačkog naroda. Sve što je njemački narod od onda prošao, već tada mi je bilo pokazano. No ja sam vidio i zašto je tako moralo biti. Mjesecima sam Majstoru Z pomagao kao asistent prilikom njegovih istraživanja i tada me je Majstor Z zamolio da posljednje godine svoga zemaljskog života posvetim njemačkim iseljenicima u ovoj zemlji koja je kao moderna Noina lađa sakupila prestavnike sviju naroda svijeta da bi iz njih pokušala oblikovati sasvim novi tip čovječanstva.

Nakon što sam napustio školu Majstora Z, mnogo sam lutao svijetom. Prvo sam se uputio u moju staru domovinu Njemačku, da bih regulirao pitanja u svezi s naslijeđem. Dugo sam se zadržao u Berlinu i drugim gradovima. U staroj domovini u međuvremenu su se dogodile mnoge promjene. U zemlji je vladalo blagostanje. Svi ljudi su izgledali zadovoljnima, umjetnost i znanost su cvjetale. Započelo je doba izgradnje prekomorske trgovine. Stara domovina počela je izgradnju velike trgovačke mornarice. Istovremeno je to bio i početak jednog razdoblja egoizma koji se pojavio uglavnom zbog rađanja klasne mržnje između radnika i poduzetnika. Kao drugo, širila se pojava materijalističkog gledanja na svijet. Sve je to pogodovalo širenju ateističke slike svijeta. Čovjek se sam sebi činio tako ponosnim i uzvišenim i više nije vjerovao u Boga !

Već su se u ono vrijeme rađali uzroci onoga što je kasnije snašlo njemački narod. Njemački narod je po svojoj naravi kao ni jedan drugi sposoban shvatiti i razumjeti Boga; ta iz njega su potekli najveći mistici, kao i najveći reformator religije svih vremena Martin Luther. Umjesto da bude svjestan svoje visoke zadaće i da ide dalje unutrašnjim putem i obrati se k Bogu, narod se okrenuo površinskom i dao se zaslijepiti izvanjskim sjajem; zato ga je obuzela želja za moći i za vladanjem. Tako je stvarni zadatak njemačkog naroda da svijetu bude uzorom na duhovnom i duševnom području sve više potiskivan u pozadinu.

Iz Njemačke sam se ponovo vratio u Aziju, proputovao sam Južnu Afriku, Srednju Ameriku (Gvatemala, Meksiko) i svagdje sam se zadržao određeno vrijeme; dijelom kao gost drugih duhovno naprednih ljudi, gdje sam u religioznim krugovima držao predavanja; dijelom kao doseljenik, baveći se uglavnom poljoprivredom i studijem uz meditaciju. Laicima bi ostalo nerazumljivim kad bih detaljno opisivao bezbrojna područja rada nas Majstora, naročito zato jer ti poslovi ponekad prelaze granice naše planete, a drugi puta se radi samo o jednostavnom nadziranju određenih faza razvoja biljaka, ponekad samo o uređivanju nekih elementarnih podzemnih snaga.

Na kraju sam se naselio u državi Montani u Sjevernoj Americi kao jednostavan farmer. Kupio sam zemlju i sagradio jednostavnu farmersku kuću gdje sam nesmetano i nezapaženo mogao nastaviti svoje studije i meditacije jer mi i kao Majstori dalje studiramo, ali ne više pasivno kao učenici, već aktivno kao voditelji, pri čemu vrijeme i prostor ne čine nikakvu prepreku. Čekao sam da mi se pruži prilika kako bih mogao ispuniti svoju konačnu zadaću, naime da svojim sunarodnjacima prenesem poruku i izvjesnost da postoji nešto više od pjesme, športa i lagodnog života, da u nama Nijemcima zahvaljujući našoj naravi postoji mogućnost poniranja u dubine spoznavanja Božanskog. No, izgledalo je kao da se neće naći pogodna ličnost preko koje bih mogao objaviti ovu poruku i opis mog razvojnog puta mojim sunarodnjacima. Više puta sam pokušavao objaviti takve poruke, dijelom putem brošura, a dijelom kroz predavanja. Moja predavanja su u takozvanim "boljim" krugovima Nijemaca u Americi uvijek nailazila na odbijanje, a tako i u krugovima "slobodnih mislilaca". Kad bih ponekad i dobio priliku da govorim u društvima, slušatelji bi jednostavno napuštali dvoranu i otišli za bar popiti pivo ili bi naprosto zaspali. Moje brošure nije nitko kupovao. Članci što sam ih pisao za novine koje su izlazile na njemačkom jeziku, bacani su u koš, a da ih nitko nije ni pročitao. I sve tako dok nisam došao u doticaj s bratom Felixom. To je jedini njemački urednik u Americi koji je bio sposoban shvatiti što sm želio poručiti svojim sunarodnjacima u Americi. On je puno riskirao, čak je stavio na kocku i čitavu svoju egzistenciju. Zato ga nikada ne ostavljajte na cjedilu!

Ovime bih završio svoja "priopćenja pustinjaka". Mogao bih vam još puno toga reći, ali vi to još ne bista shvatili. Ni vrijeme još nije za to sazrelo! Ako vi-posebno oni koji financijski bolje stoje-svojim novčanim prilozima omogućite daljnje izlaženje časopisa Duhovni život, i nadalje ćete povremeno preko brata Felixa dobivati moje poruke, međutim nećete biti u stanju shvatiti njihovu dalekosežnost! Vama Nijemcima se ovdje nudi mogućnost blagotvornog djelovanja na svoje sunarodnjake u staroj domovini. Mislite na to! Budite uvijek toga svjesni i primit ćete blagoslov koje mogu primiti samo oni koji djeluju u skladu s Božanskim zakonima! Zato za sve vas, koji čitate ove retke, molim milost našeg Nebeskog Oca! No, morate živjeti prema mojim riječima!