3.  Mačevanje i rez preko »ogledala«

Čovjek nikada ne smije prilikom vježbanja raznih vještina izostaviti ritam. Čak i ono što je neopipljivo posjeduje ritam.

U svih pet knjiga razmišljam i govorim uvijek iznova o – ritmu.

Sve što stoji napisano valjalo bi detaljno pročitati i tada marljivo vježbati.

(Miyamoto Musashi)

Negdje na razmeđi drevne tradicije i suvremenog života, uz pomoć

»bezvremenosti« Zen-budističkog pogleda na svijet borilačkih vješti- na i usavršavanja duha i karaktera, čini se kao da možemo postaviti uvijek isto pitanje: zbog čega – mač? Pitanje koje je smisleno i vrlo bitno ukoliko doista želimo kroz Zen »povećalo« sagledati »izvorno

lice koje ste imali prije vaših roditelja«, odnosno »ogledalo koje ne kupi prašinu«, ako to želimo izreći u duhu roshijevskog pristupa temi. U prošlosti možda je to mač kao »drevni čovjekov prijatelj«, medij između unutrašnjega i vanjskoga svijeta, posrednik u dvobojima uma i tijela, samurajska legenda, pomoć na Stazi, oružje za usavršavanje ka- raktera. Danas je to možda (po)modni trend povezan sa svijetom estra- de, filma i lažne ekskluzivnosti, »fetiš« pomalo izopačenih individua željnih afirmacije, lažnih gurua mačevanja ili ljubitelja istočnjačkoga prizvuka…

Negdje na ulasku u svijet samuraja, i japanskog mačevanja, neza- obilazno vezan uz poznavanje japanske i istočnjačke povijesti, povijesti ljudskoga roda uopće, njegovih drevnih ali i suvremenih sukoba, nalazi se i mnoštvo iluzija bez obzira jesmo li skloni pomodarstvu, istinski zaljubljenici borilačkih vještina ili tek radoznali početnici.

Nastojanje da se objasni »neobjašnjivo« uzaludno je kao i vježba- nje u kojemu stalno razmišljate što bi trebalo učiniti i onda to – ne uči- nite. Stoga pretjerano obrazlaganje misli jednog od vrhunskih majstora mačevanja Miyamoto Musashija, zaključaka i poruka iz njegovih zapi- sa Knjiga pet prstenova, gdje je o maču i mačevanju najviše i najdublje govorio, doista ne bi trebalo opterećivati više nego što bi um zaintere- siranog čitatelja dobre namjere mogao biti ponekad i zbunjen jasnoćom i jezgrovitošću teksta. Musashi prije svega ističe kako je teško i gotovo nemoguće postati umjetnik mačevanja isključivo poznavanjem tehnika vladanja mačem i tu on daje prednost usavršavanju duha i mentalnih sposobnosti.

»Promatrajući svijet vidimo da se različite umjetnosti nude kao artikli na pro- daju. Ljudi ponekad čak i o sebi misle kao o robi koja se može posjedovati. Sve više ljudi izmišlja različita pomagala i prodaje ih umjesto vlastitih spo- sobnosti. To je isto kao kad bi čovjek razdvojio sjeme od cvijeta pa rekao da manje cijeni sjeme nego cvijet…« (Musashi, 2007, 12)

Za autora koji je živio i djelovao koncem 16. i u prvoj polovini 17. stoljeća, ovo je dalekovidno i kao da je danas napisano.

U skladu i s onim što po(d)učava Zen, tako i Musashi smatra kako usredotočeno i smisleno vježbanje pod određenim uvjetima neminovno širi i obogaćuje duh koji tada može obuhvatiti i cjelinu i pojedinosti, a takva sveobuhvatnost duha podrazumijeva ne samo usredotočenje na detalje i pojedinačne stvari, pokrete i ideje, već i na osnovu, bit posto- janja stvari i svijeta. Osam uputa Musashija rječito je:

Prvo: nemaj zle misli.

Drugo: marljivo slijedi put škole niten ichiryu.14 Treće: njeguj u sebi širok interes za umjetnost.

Četvrto: nauči što više možeš o različitim zanimanjima.

Peto: shvati prednosti i mane, gubitak i dobitak u svim stvarima. Šesto: razvij sposobnosti da shvatiš istinu o svim stvarima. Sedmo: ne budi nemaran, čak ni u beznačajnim stvarima.

Osmo: ne upuštaj se u beskorisne aktivnosti. (Musashi, 2007, 28)

Musashi razlikuje i ritam kretanja mača, ritam vježbanja, jahanja konja i ispaljivanja strijele, ali i ritam služenja gospodaru, ritam u po- stizanju cilja ili ritam pogoršavanja duha. Riječ je o traženju ritma »u apstraktnom«, a on, kao i drugi slični Učitelji drugih vještina, podra- zumijeva ritam Univerzuma koji je prenesen na događaje u običnom životu, kada promjena svih stvari uvijek ima ritam kojega »čisti« um valja opažati i s njim se usklađivati.

No, kako sve ovo primijeniti u životu četiri stoljeća nakon nastan- ka? Hrabrost da izdržim vježbanje, strpljivost da postanem plemenit i tako djelujem, te mudrost da primijenim oboje – poznata je poruka starih učitelja… Možda bismo ovome mogli samo dodati kako današnja vremena traže i strpljivost u vježbanju i hrabrost u odluci da se (p)ostane plemenit. Potreba i zadaća mudrosti, nažalost ili na sreću, ostaje uvijek ista, u bilo kojoj vrsti filozofije.

Drveni15 je mač najprije bio medij i u starim školama, pa i danas je onaj preko kojega se, uz korištenje u skladu s drevnim učenjem i filozo- fijom, ljude treba i mora učiniti neagresivnim, a dopustiti im da usavrše Vještinu. Ovo se ne tiče – ali to i nikad nije bilo samo to – puke vještine mačevanja i rezanja ili rukovanja katanom i wakizashijem, dugim ili kratkim mačem, već je zapravo – kako to obično biva u susretima s pravim i izvornim učiteljima – bila samo zagonetka, šifra za ulazak u dublje i plemenitije odaje. Međutim, to istodobno jest i hladna voda

11   Musashi svoju školu naziva niten ichiryu i nito ichiryu, što se smatra jednakim, premda prvo znači »dva neba jedna škola«, a drugo »dva mača jedna škola«. Imena imaju i svoj simbolični i metafizički smisao.

12   Bokken (bo – drvo, ken – mač) je mač s kojim su se najprije uvježbavale tehnike jer je sprječavao teže ozljede. Osobito vješti majstori nosili su ga čak i umjesto katane, jer je u njihovim rukama mogao biti i vrlo ubojit. Drugi je cilj bio da ne razvija agresivnost ili strah od vježbanja kao katana, naglasak je na osjećaju »grijanja drveta, a ne krvi na čeliku«. Izreka: »Radi bokkenom kao da je katana, a katanom kao da je bokken…«

otrežnjenja za sve koji bi možda samo privirili »iza vrata«, pronašli nešto za sebe i to prodavali drugima kao svoje u zamjenu za, naravno, podizanje vlastitog Ega.

Postoje mnogi koji, kaže stara mudrost, možda i ne trebaju mnogo vježbe, ali trebaju čišćenje duha i tijela kako bi »drugim očima« gle- dali i razumjeli obični zemaljski život. Jer, i mačevanje koje nekome zvuči, izgleda ili mu se zbog manipulacije prikazuje kao »nadnaravna« vještina, mora zapravo biti vezano uz stvarni život, stvarnog čovjeka i ljudske, zemaljske, ciljeve.

Vrlo je slično i u umijeću streličarstva – kyudo-u, gdje zapravo sta- nje ne-uma odapinje strijelu, čak i kada se meta ne gleda i ne vidi. Što- više, upravo je takvo odapinjanje i takav pogodak ono čemu se stremi. Zapadnjak bi možda rekao kako je cilj u odapinjanju, a ne u pogađanju mete – nešto što je blisko stanju u kojem vas u nogometu zanima igra, a ne davanje golova. No i to bi bilo, u Zen smislu, vrlo površno i netočno i nedovoljno, jer se tiče stanja ne-svijesti koje zapravo prevazilazi sva- kodnevna tumačenja i usporedbe. Ali time ne postaje »transcendentan« ili »nezemaljski«, već naprotiv, takav majstor je vrlo prirodan, spontan i »običan«. Ono što Zapadnjak teže razumije jest kako su onaj koji oda- pinje i meta jedna stvarnost, a ne dva suprotstavljena objekta, što ne odgovara pojmu zapadnjačkih sportova.