"Vidi se da si ipak još veliko dijete! I sam si već upola "posvećenik", ali još nisi izgradio strpljivost. Ako ti sve unaprijed kažem, gdje su onda tvoje osobne zasluge?"

Uvidjevši to šutio sam zatečen. Moj drugi Ja se morao nasmijati; prišla mi je, zagrlila me i rekla pomalo nestašno: "Dragi moj, vrijeme je da budem uz tebe i da ti posmažem kad popusti tvoje strpljenje."

Sada sam se i ja morao nasmijati.

Moj drugi Ja mi je tada ipak dala još neke zanimljive obavijesti o budućnosti koje su se kasnije sve ispunile.

Ovoga puta nam je rastanak teško padao. Bio je to rastanak zauvijek, što se tiče ovih zemaljskih tijela. Nisam još znao-moj drugi Ja je to znala, ali je suosjećala sa mnom-da će naš ponovni susret, iako se ja još krećem u zemaljskome tijelu, u duhovnoj sferi biti beskrajno zanosniji nego što bi ikada mogao biti u zemaljskom obliku postojanja. Teško sam se rastao od nje.

Prilikom povratka domu Majstora Z bio sam duboko potišten. Brat Xerx me često promatrao ali nije ništa govorio. Povratak je ovoga puta bio strahovito naporan. Još nikada do sada nisam doživio takve snježne mećave i oluje praćene munjama i grmljavinom ovdje, na najvišoj visoravni svijeta. Jednom prilikom smo tijekom čitavog dana napredovali samo četiri milje. Često je snijeg bio visok do pojasa, a hladnoća strahovita. Ipak su svi bili dobro raspoloženi i začudo nije bilo smrznutih udova.

8. poglavlje

MAJSTORSTVO JE POSTIGNUTO

Od sada sam se opet potpuno posvetio mome studiju i voljno sam slijedio sve što se od mene tražilo ma kako čudnima mi neke stvari izgledale. Zanimljivo je da se kasnije uvijek pokazalo da je upravo to bilo najbolje za mene.

Učenje je sada postojalo usmjerenije. Najbolje bih ga opisao kada bih rekao da je to bila primjena egzoteričkih promatranja i zapažanja na ezoteričnom polju spoznaje. Drugim riječima: prvo su utvrđene unutrašnje ovisnosti između nekog predmeta i vanjskoga svijeta, zatim su tražene unutrašnje veze duševne i duhovne naravi da bi se donijeli zaključci koji su uvijek pokazivali kako je ono stvarno duhovno, ono planirano, bilo primarno i da se stvaranje tek tada može smatrati završenim kada se probije sve do vanjskog oblika, i kada su tako vanjski oblici razvili sve ono što je ležalo u primarnom još u prapočetku, te je kao idejna slika u prvom procesu oblikovanja prapočetne misli potekle od Boga već tada pokazivalo početne obrise.

Vrlo su zanimljivi bili unutrašnji uzroci u sferi postojanja "trebati", tj. na području ljudskog morala kao skeleta duševnog i duhovnog razvoja ljudske individualnosti u procesu oslobađanja iz svijeta "morati", iz "usmjerenog pojavnog svijeta". Najviši zakon koji vrijedi za "trebati", vrijedi i za "morati": jednu dušu u razvoju, dakle duhovnu osobu u stanju rasta, nikada nije dozvoljeno ni na što prisiljavati. Koliko je time otežano upravljanje ljudskom sudbinom. Čovječanstvo se smije razvijati samo prema vlastitoj volji! Prema tome, svako usmjeravanje smije biti tek blago upravljanje i neprimjetno vođenje, a i to se mora smjesta prekinuti ako se dotična duša tome protivi i to osjeća kao prisilu Zadatak nas posvećenih je da kroz naš primjer i našu ljubav prema čovječanstvu kao sluge Božje to blago usmjeravanje i vođenje pretvorimo u djelo. Viša bića daju nam znanja o pravcu u kojem se to vođenje i upravljanje treba usmjeravati. Na nama posvećenima leži zadatak da navedemo ljude da krenu naznačenim putem. Kako teško, kako beskrajno teško je to izvesti, iako nama posvećenima pritom stoje na raspolaganju još bezbrojna posve duhovna bića koja nas podupiru i pomažu nam. Mi posvećeni ponekada zdvajamo što nikada ne bismo smjeli činiti, ali ne odustajemo od naše zadaće. Zato mi i jesmo posvećeni i mi smo čitavo naše vječno postojanje žrtvovali obećanju da ćemo uvijek djelovati kao posvećeni. Mi, koji prilikom našeg djelovanja često dobijemo dubok uvid u sudbinu ljudskog razvoja, pritom sve više i više učimo o stvarno beskrajnoj dobroti i ljubavi Božjoj i prepoznajemo je, uviđamo kako On nikada u svojoj ljubavi i brizi ne posustaje i uvijek prihvaća upravo one koji to naizgled najmanje zaslužuju i najmanje znaju cijeniti. Kako je velebna "Božanska tragedija ljudskog oslobađanja" iz prapočetnih životnih uvjeta u stanje vječnoga sklada.

To traženje unutrašnjih odnosa u postojanju, traženje duše i latentnog još uspavanog duha u svemu od Boga stvorenome proteže se kroz čitavu nastavu u školama posvećenika. Mi učimo shvatiti zadaću prekrasnih boja i mirisa cvijeća, zadaću otrova u biljkama i zmijama kao i u ostalim otrovnim životinjama, zadaću kukca i gliste, mikroba i bacila, ali i zadaće sunčanih sustava, sistema galaksija i tajanstvenog prostora koji skriva najdublje tajne koje je čovjek u stanju pokušati razumjeti.

Prošli su mjeseci prije nego sam opet pratio jednu karavanu. Morao sam to činiti s vremena na vrijeme kako bih spriječio da postanem suviše jednostran i ukalupljen. To je naime najveća opasnost koja prijeti učeniku koji želi završiti školu posvećenih. Još mi se često događalo da sam zdvajao jer mi se činilo kako nikada neću riješiti moje životne zadaće i probleme, ali sam ipak uvijek uspio nadvladati takva raspoloženja.

Na Zapadu i u Americi ljudi imaju sasvim krive predodžbe o posvećenima i njihovim zadacima. Ljudi u njima vide samo čudotvorce jer mogu činiti čuda. Kada biste vi samo znali koliko je posvećenima malo stalo do raznih čuda kada polože sve ispite i stupe u život! Postoje viši zadaci od pravljenja čudesa. Potrebno je voditi ljudske duše i upravljati njima, ne pomoću prisile bilo koje vrste, već pomoću prijateljstva, naklonosti, razumijevanja i ljubavi i to tako da ti ljudi i dosegnu svoj cilj, tj., po mogućnosti, već ovdje na Zemlji postignu ponovno rođenje u Duhu. To se na području duševnog i duhovnog mnogo više cijeni od najvećeg herojskog djela na Zemlji. Jedna duša je nešto toliko dragocjeno kao najdragocjeniji i najrjeđi cvijet koji tek onda može pokazati svoje lijepe boje i širiti svoj miris kada se toliko razvio da je procvjetao. Cvjetanje duše je tada ulazak duše u Duh, pri čemu se od tog trenutka Duh može za svu vječnost služiti dušom kao neprolaznim duhovnim tijelom. No, kako je nevjerojatno teško jednog jedinog brata dovesti do ponovnog rođenja u duhu ovdje na Zemlji! Osim toga, posvećeni nemaju pravo sebi odabrati nekog određenog čovjeka kako bi ga školovali, već se moraju prihvatiti posla koji im je dan od strane viših bića jer se on smatra neophodnim i važnim za svijet i daljnji napredak svijeta.

Sve je to teško objasniti. Moglo bi se satima govoriti o tome, a da se tema ne iscrpi jer je i suviše mnogostrana, jer su s time povezani najrazličitiji problemi koje također treba objasniti. Mi posvećeni smo uslijed našeg vrlo napornog školovanja naučili da u materiji akaše smjesta uočimo sve probleme koji mogu doći u obzir prilikom rješavanja povjerene nam zadaće i onda moramo donijeti odluke. Uzmimo jedan primjer da bismo objasnili rečeno. Dakle, dobijemo zadatak - na koji način i preko koga je pritom nevažno, samo ako dolazi s više mjesta, što mi posvećeni možemo odmah ustanoviti - pripaziti na određenu osobu, koja može doživjeti nesreću ako se na nju ne pazi. Na anđela čuvara, koji tu osobu čuva kao što je i svaka druga osoba pod zaštitom svog anđela čuvara, osoba ne obraća pažnju. U zadatku će se pokazati na koji se način najbolje može približiti toj osobi i kako postupati s njom. Mi posećeni kod takvog zadatka odmah vidimo i zašto će upravo ta osoba u kasnijim godinama možda-"možda" zato jer se mora uzeti u obzir njezina slobodna odluka koja proizlazi iz njezine slobodne volje - naći neku mogućnost da pokrene neki pravac u umjetnosti koji je prikladan da bi se u dalekoj budućnosti promijenio pravac u umjetnosti, što bi za posljedicu imalo utjecaj na druge vrste umjetnosti. Ako se tako dogodi, tada bi se kulturni pravac razvoja ljudi mogao drugačije usmjeriti, tj. u poželjnom smjeru. Razumijete li sada duboko značenje Spasiteljevog upozorenja kako svaki trenutak života može biti važan?

U međuvremenu sam polagao druge ispite. Jednog nisam položio i zato sam morao ponoviti cijeli tečaj. Život je bio strahovito jednoličan, ali ja to nisam osjećao jer skoro da i nisam imao slobodnog vremena da bih mislio o sebi. U vezi sa studijem odvijao se primjetan rast duševnih sposobnosti i time mi je omogućeno bolje širenje duhovnih darova. Mojim bićem je ovladao jedan čudesan mir iz kojeg me više ništa nije bilo kadro izbaciti. Isto tako sam imao trenutke veselih unutrašnjih uzdizanja i prosvjetljenja, trenutke u kojima je pojedinačni duh, dakle moj vlastiti besmertni Ja, izgleda potpuno zaposjeo moju zemaljsku osobnost. Tada mi je čitav svijet izgledao produhovljen.

Imao sam pregled nad vremenom i prostorom. To je stanje koje u početku nalikuje snubv, ali je puno više od toga, što sam mogao ustanoviti kad sam još više napredovao. Ti prekrasni trenuci su se tijekom mjeseci i godina množili i postajali gotovo trajnim stanjem iz kojega sam povremeno bivao otrgnut. Tada mi je zemaljsko postojanje u školi sa svojim monotonim životom i monotonim studijem stvarno nalikovalo paklu. Sve je u meni oživjelo . Sve se u meni bunilo. To su bile posljedice borbe zemaljske osobnosti, koju duša upotrebljava kao svoj nosač, u cilju da se duša otuđi od moje besmrtne individualnosti, mog vječnog Ja.

Nakon što već dulje vremena nisam pratio karavane i već sam mislio da mi to više nije potrebno, bio sam pozvan Majstoru Z koji me pozdravio uvijek jednako srdačno: