Prilikom takve poduke čovjeku su bile vidljive tolike mogućnosti istraživanja i proučavanja da jedan neposvećenik nije u stanju sebi predočiti ni blijedu sliku tih mogućnosti.

Ma kako dosadna bila poduka u početku, sada je postala zanimljiva i sadržavala je obilje novih stvari: bila je toliko raznolika da mi nikada nije bilo dovoljno. Barem kod mene je to bilo tako. Zaokupila me potpuno glad za više, uvijek sve više znanja. Čudio sam se kako to moji drugovi nisu primjećivali. Nije bilo nikakvoga znaka tomu, no, sve se znalo. Moja vruća želja za znanjem obuzela me kao strast, da, strast koja se sastojala u tome da sam koliko je god to bilo moguće sam sebe uvodio u magnetski san. to sam mogao nakon svoga trećeg ispita-kako bih sakupljao vlastite spoznaje u finijim razinama postojanja. To je bilo dozvoljeno, dapače čak je bilo i dio općenitog školovanja u višim semestrima. Ali kod mene je to prevršilo određenu granicu. Postalo je strašću umjesto da ostane učenjem.

Zato me nije začudilo kad me je jednog dna Majstor Z ponovo pozvao k sebi. Primio me je vrlo prijateljski besprijekornom srdačnošću. Nakon nekoliko uvodnih riječi iznenada je nastavio:

"Dragi brate Amo! Jako sam zadovoljan tvojim napretkom i za tri do četiri godine ti ćeš postići stadij učeništva. Međutim, sada prolaziš kroz jedno stanje o kojem vjerojatno ni sam nemaš pojma, u svakom slučaju ga ne doživljavaš nepoželjnim. Zato te moram upozoriti na to. Ti s tvojim težnjom za znanjem ne smiješ pretjerati i dozvoliti da ona preraste u strast. Znaš što mislim."

Osjećao sam se pogođenim i šutio sam.

Nakon kratke stanke Majstor Z nastavi:

"Ti ćeš postići učeništvo. Ali Učitelj ili Majstor je samo onaj koji je to nad samim sobom. Neutaživa težnja za znanjem obuzela te je kao bilo koja druga strast u običnom životu. Postao si kao pijanac koji neprekidno mora gasiti svoju žeđ. Moraš se osloboditi te svoje strasti. Možda si suviše brzo napredovao, suviše brzo sazrio. Stoga je potrebno tvoj proces sazrijevanja nešto usporiti sve do trenutka kada će takva zrelost biti poželjna, kao bi ponovo došao do svoje prirodno nastale ravnoteže. Zato ćeš prekinuti svoju poduku na dva mjeseca i opet ćeđ pratiti jednu kolonu nosača prema Tibetu."

Dosad sam osjećao samo ljubav i ništa drugo osim ljubavi prema Majstoru Z, a sada sam osjetio kako se u meni rađa bijes prema njemu i to zato što sam morao nasilno prekinuti nešto što mi je postalo drago i vrijedno i što sam to smatrao ispravnim, plemenitim i nesebičnim.

Majstor Z je naravno osjetio komešanje mojih osjećaja, te mi se obratio blagim očinskim glasom:

"Dragi Amo, samo me nemoj ni na što prisiljavati. Možeš slobodno izraziti svoje nezadovoljstvo, gotovo bijes da bi odstranio napetost koja ti ne dozvoljavia vidjeti koliko si pod utjecajem, umjesto da gospodariš situacijom. Tvoje samo po sebi ispravno, plemenito i ozbiljno istraživanje više nije sredstvo za postizanje cilja, već je postalo samo sebi svrhom u toj mjeri da si postao potpuno ovisan o tome. Dojmovi iz vanjskoga svijeta odvratit će ti pažnju, tjelesno te osvježiti, duševno ojačati i ti ćeš ponovo steći svoju ravnotežu. Iz tvog dosadašnjeg studija poznato ti je da ni jedan čovjek ne može stvaranje "učiteljski" shvatiti jedino intelektualnim istraživanjem. Samo nesebičnom ljubavlju otvaraju se sve tajne svjetova i čitavog svemira. Tek kad su intelekt i osjećaj ujedinjeni kroz "ponovo rođenje" u Duhu, kroz postizanje pravog sinovstva Božjeg, tek tada intelekt i razum sve primaju pomoću intuicije koja se pojavila uslijed ljubavi srca kao posljedice ponovnog rođenja u Duhu. Zbog toga te tvoj razum sada stalno vodi u krug. I srce ga prati ali kao podređeno, kao strast. Zato, dragi Amo, moraš prekinuti svoj studij Ti ćeš mi kasnije biti zahvalan za tu odluku, a vratit ćeš se sasvim promijenjen, posebno stoga što ti na tom putovanju predstoji još jedan drugi, naročit događaj. Ljutiš li se još na mene?"

Pritom mi se Majstor Z tako ljubazno smiješio da me privukao valom najintimnijeg prijateljstva. Ustao sam i pošao k njemu. On je također ustao i zagrlio me.

Tako sam ponovo pošao kao običan nosač na put prema Tibetu. Moji drugovi studenti nisu se čudili tome jer svatko tko zaista nastoji dosiže cilj prije ili kasnije, pri čemu je nevažno hoće li to biti nekoliko mjeseci prije ili kasnije. Prilikom studija ne postoji želja da se nekog prestigne. Postoji samo jedna težnja: da se svoje drugove studente nadiđe u izlaženju u susret, pomaganju, prijateljstvu i srdačnosti.

Brat Xerx je ponovo vodio kolonu. On je u sebi imao tako nešto svježe i nerazorivo da bi čovjek osjetio životnu snagu, veselje i radost kad god bi ga samo pogledao, a još više kad bi se on nasmiješio ili progovorio. Ovoga puta smo, kako mi se činilo, krenuli drugim pravcem i nismo se kretali samo visoravnima, već smo prolazili i raznim dolinama punim cvijeća i životinja. Neke su doline bile upravo prelijepe, posebno one niže u kojima je raslo i drveće. U jednoj romantičnoj dolini nalazilo se jezero gusto okruženo drvećem. Na jednom kraju jezera uzdizala se stijena uspravna kao svijeća. Otprilike 300 metara od stijene smjestio se otok obrastao bujnim zelenilom. Tamo je naša karavana krenula u čamcima koje smo našli na obali. Nalazio sam se u prvom čamcu s bratom Xerxom. Kad je stupio na otok, pozvao me je da ga slijedim. Ostali su morali ostati u čamcima sve dok ih on ne pozove. Slijedio sam brata Xerxa u stopu. Nakon deset minuta-otpirlike na sredini otoka-brat Xerx je stao, počeo meditirati, a kasnije i moliti kleknuvši. Kako mi nije dao naslutiti zašto to radi, ostao sam uspravno stajati uz njega. Konačno mi je dosadilo, pa sam se udaljio. Tako sam došao do obale otoka. Gledajući površinu jezera, odjednom sam zapazio živo kretanje po površini. Izgledalo je kao da se posvuda kreću jegulje. Gledajući pažljivije vidio sam da ta stvorenja dolaze sa cijeloga otoka, bacaju se u vodu i udaljavaju se plivajući. I pokraj mene su neka prolazila i skakala u vodu. Ali to-kao što sam sada vidio -uopće nisu bile jegulje već - zmije.

Potražio sam pogledom brata Xerxa. On se iznenada stvorio iza mene, nasmijao se i rekao:

"Shvaćaš li sada zašto sam meditirao?"

"Ti si protjerao zmije s otoka?"

"Tako je", reče on svojim uobičajenim prijateljskim načinom.

"Ali zašto smo došli na ovaj otok kada ima toliko zmija? Mogli smo isto tako ostati i na obali."

"Opet imaš pravo. Odredio sam da karavana ovdje prenoći, jer ti ovdje želim pokazati nešto što pripada građi studija o "iskrama života"-bićima-prirodnim duhovima. Ovaj otok je mjesto na kojem se nekad nalazio jedan grad, kasnije uništen potresom i nevremenom jer su njegovi stanovnici bili veliki grešnici. Na takvim mjestima obično se sakupljaju sve moguće vrste otrovnih životinja, jer ona imaju auru koja najbolej odgovara takvim "iskrama života" kao što su zmije, škorpioni i otrovni pauci. Noćas ću te dovesti u magnetski san, pa ćeš iskustveno doživjeti ono što si teoretski već davno shvatio."