Opet je nastala stanka; pred mojim duhovnim okom je kao viđenje izronila slika moga sadašnjeg života, kako pokušavam podučavati svoje sunarodnjake. Osjetio sam toplo strujanje kao posljedicu želje da se po mogućnosti mnogi, zapravo da se svi koji jednom budu čitali moja priopćenja-kao vi sada, okrenu jedinom Voditelju, Bogu.

"Međutim, brate Amo", nastavi Majstor Z, "ti pri tvome zadatku nećeš biti sam. I ti ćeš primiti pomoć isto tako izravno od Boga, koji će kroz nas, "stariju braću čovječanstva", djelovati kao kroz svoje instrumente. Svi koji prime k srcu tvoja priopćenja-ali dobrovoljno i bez prisile- izravno će primiti Božji blagoslov koji će se kroz njih izlijevati dalje među njihove susjede, rodbinu, prijatelje i znance, te će na taj način od u početku malobrojnih koji budu čitali tvoja priopćenja nastati jedna životvorna oslobađajuća struja što će se miješati s drugim sličnim strujama koje će teći među drugim narodima čovječanstva. Zato, dragi brate Amo, ne popuštaj u svojim naporima, ma kako ti izgledalo dosadno i monotono. Samo ćeš na taj način u svojoj starosti one, koji će slijediti tvoja uputstva, moći oduševiti toliko da i oni ne popuste u svojim nastojanjima, da izdrže u molitvama, u pomaganju i nikada da ne prestanu potpuno služiti jedinog Voditelja čitavog kozmosa, naime Boga, Svemogućnog, koji je žarište cjelokupne ljubavi."

Nakon stanke koju nisam prekidao, Majstor Z je nastavio više kao da govori sam sebi: "Bogu se mora i može obratiti svatko sam osobno sa svojim problemom. Nikakav posrednik bilo koje vrste tu nije potreban. Postoji samo jedan-ponavljam-jedan pravi i stvarni Voditelj čovječanstva i to je Bog, Bog vječnosti, Bog beskonačnosti, Onaj koji je stvorio sve, baš sve bez iznimke. To što On traži nije:"ti moraš", već je to samo jedan prijateljski "ti bi trebao". On dakle savjetuje moleći ljubav, simpatiju i naklonost za sve ljude,a time i za sebe samoga. Čak i najviše biće se, eto, prvenstveno brine o drugima i kroz to, time i nakon toga i za Sebe Samoga. Tebi zato predstoji jedna velika zadaća, brate Amo. Pokaži se da si je dostojan, i to tako da sadašnje poteškoće koje samo u početku izgledaju teške, dobrovoljno preuzmeš na sebe. Ti si svojim dolaskom u našu školu želio postati Božjim vojnikom, vojnikom Vječnosti. Naprijed dakle, postani što si želio! Ti to možeš i postići ćeš!"

Posljednje riječi je Majstor Z izgovorio povišenim glasom. Ustao je. Stajao je kao ukočen i iz njega je zračilo. Okružio ga je neki sjaj. I sam sam osjetio oduševljenje i snagu. Pružio mi je ruku. Prostujalo je kroz mene. Ta struja nije dolazila od njega. Dolazila je kroz njega iz jednog višeg izvora koji je svoj početak morao imati u Bogu samome.

Prije nego što me otpustio, Majstor Z mi je priopćio da ću krajem slijedećeg tjedna pratiti jedan transport koji će ići istim putem kao i onaj u kojem sam prošli puta sudjelovao.

Povukao sam se u svoju jednostavnu sobu, gdje me je savladao umor. Borio sam se doduše protiv njega, no ništa nije moglo. Zaspao sam. Bio sam običan farmer ali usput i učenjak, kojeg je njegova okolina poštovala iako joj je bio i pomalo zagonetan. Tada sam začuo jedan glas-kako mi se činilo-duhovni glas mojeg "Ja"; "To je mjesto s kojeg ćeš u kasnim godinama svoga života ispuniti svoju posljednju veliku zadaću." To je bilo mjesto na kojem se sada nalazim s mojim vjernim psom kao stalnim pratiocem čija se duša sada toliko razvola da će nakon smrti zajedno s druge dvije ili tri životinje postati temeljem za jednu ljudsku dušu, u kojoj će se jedan slobodan duh moći početi razvijati kao ljudska osoba.

Transport kojega sam pratio bio je prilično velik. Vrijeme je bilo lijepo, ali neobično hladno. Iako sam bio dobro obučen ponekad mi je bilo jako hladno. Brat Xerx je bio zabrinut za mene i često me pitao kako se osjećam. On je bio relativno-kažem relativno-lagano obučen i izgleda da ga hladnoća nije smetala, što me čudilo. Jednom prije spavanja sam ga pitao o tome i dobio sam slijedeće objašnjenje:

"Kaži mi, dragi brate Amo, što je prema tvojemu mišljenju u stvari hladnoća?"

"Jedina definicija koje se dobro sjećam je ova:stanje atmosfere koje nas okružuje u kojemu nedostaje topline."

Brat Xerx se nasmijao.

"Odlično! Prema tome smrt bi se mogla opisati kao stanje u kojem više nema života, a život kao stanje u kojem nema smrti. Vrlo dobro, izvanredno!"

Ponovo se nasmijao tako srdačno, tako slobodno, da sam se nehotice i sam morao smijati.

Odjednom mi je moje objašnjenje i samome izgledalo prilično smiješno. Zato sam pitao:

"Dakle, dragi brate Xerx, ako ti je moje objašnjenje tako smiješno, onda mi iznesvi svoje."

"Od srca rado ako želiš. Prema mome shvaćanju i onome što sam naučio, hladnoća je "stanje atmosfere" uzrokovano "fizikalnom promjenom" iste koja ima svoj uzrok pretežno u duhovnom. Uvjeti za promjenu "stanja atmosfere" sve do osjetne hladnoće mogu često biti posljedica fizičkih procesa, a često do takve promjene stanja atmosfere dolazi uglavnom na visokim brdima i u polarnim zonama, a ne na ekvatoru."

"Jer Zemlja u svojoj kugli sadrži kristalizirana različita duhovna i duševna stanja, uslijed čega se i različiti krajevi razlikuju po duhovnim i duševnim stanjima. Objasnit ću ti to preciznije. Na brdima i na polovima pokušavaju duševne i duhovne snage koje su tamo kristalizirane- fizikalno rečeno-najtoplije vrste-s najvećim uspjehom pobjeći. Zato se u tim krajevima gledano s duhovne strane najčešće, a na polovima skoro neprekidno, stvaraju "stanja atmosfere" koja mi osjećamo kao "hladnoću". Ali to će ti kasnije tijekom tvoga školovanja postati puno jasnije, jer će ti se ovo što je sada rečeno objasniti s jednog drugačijeg gledišta koje ti sada ne bih mogao objasniti, pa ni da ti čitavu noć o tom govoim."

Zadovoljio sam se time što mi je rečeno i mislio o tome. Tada mi je na um palo još jedno pitanje.

"Spavaš li već, brate Xerx?"

"Ne, želiš li još nešto pitati? Samo pitaj."

"Nakon tvog objašnjenja hladnoće mislim da možda i oblaci imaju neko sasvim drugačije značenje nego što mislimo."

"Tako je. Ono što mi nazivamo oblacima, nastalim prividno uslijed čisto fizikalnih procesa, ima također svoje uzroke u duhovnim procesima. Zato se i događa da neki ljudi više stradaju od nepogoda nego drugi. Ili zar nisi nikada čuo da neke farmere prividno "prati nesreća" jer im žetvu uvijek uništi kiša, ruča ili nešto slično? Između nevremena, bolesti biljaka i najezde štetočina također postoji veza koja ima svoje korijene u duhovnome. Za nas na Zemlji, koji mislimo i rasuđujemo samo na zemaljski način, jedna takva uzročna veza nije uvijek dokaziva. Međutim, ponekad mora i najveći materijalist priznati da je "u najmanju ruku komično" kako neke ljude očigledno prati "peh", a druge ne. Samo duhovno i duševno napredni slute da Bog voli one koje odgaja, tj. ne dozvoljava da suviše zavole Zemlju jer oni ovdje borave samo privremeno, a njihov glavni posao ih čeka u duhovnom i duševnom svijetu nakon smrti."

Transportni marš je sve u svemu ovaj puta protekao bez događaja, ali mi je jako koristio glede zdravlja. Konačno sam se priviknuo i na hladnoću i nisam više toliko trpio, a to je bilo uglavnom stoga, kako sam kasnije saznao, što mi je brat Xerx u mislima slao duhovnu i duševnu snagu koja me dovodila u sklad s atmosrerskom "promjenom stanja" uzrokovanom velikom hladnoćom. Na taj je način, kako sam kasnije saznao, svakom čovjeku moguće u običnoj ljetnoj odjeći podnijeti najveću hladnoću da se ne smrzne i da mu nije hladno. Hladnoća i osjećaj hladnoće su samo atmosferska i duhovno-duševna "stanja i odnosi" u koje je samo potrebno "uklopiti se" na ispravan način, pto je moguće pomoću koncentracije, volje ili meditacije. No, to se mora naučiti. Ovo učenje je naporno i samo rijetki bi bili voljni pristati na te napore.

Ovoga puta je naš cilj bio sjevernije, tamo gdje je završavala sibirska tundra. Tamo je bilo i hladno, ali ne toliko kao na najvišim vrhuncima Himalaje. Zadržali smo se duđe nego pto smo planirali jer je bilo takvo nevrijeme od malenih kristala što su se zabadali u lice kao igle.

Nakon toga je došlo razdoblje najljepšeg vremena. Usprkos tome što je snijeg padao više dana povratak nisu otežavale snježne mase jer je oluja stari i sveže napadali snijeg odnijela u provalije i usjeke stijena, pa je sam put bio oslobođen snijega. Samo u planinskim dolinama putovanje je bilo otežano jer je tamo snijeg dosezao visinu kuća: no, naš vođa je pomoću intuicije pronalazio put kroz te doline, tako da smo u najgorem slučaju išli kroz snijeg koji je bio dubok samo do pojasa.

Ovoga puta smo se zaustavili u ženskome samostanu jer nije bilo nikakve druge karavane osim naše, pa je bilo dovoljno mjesta. Jednom sam, kao savim slučajno, ponovo mislio na moju bivšu suprugu. Zatim sam zaboravio te misli. Među nosačima upoznao sam više Tibetanaca i Indijaca koji su izgleda već bili napredni, jer razgovor s njima bio je pravi užitak. Tako da sam jedva i mislio na onaj susret s mojom "bivšom suprugom".

Navečer sam bio zamoljen da dođem bratu Xerxu koji mi je htio nešto reći.

Kada sam ušao k njemu, vidio sam da u prostoriji već sjedi jedna osoba meni okrenuta leđima, ali nisam na nju obraćao pažnju.

"Ja sam te zamolio da dođeš brate Amo, jer sam mislio da možda opet želiš postaviti neka pitanja."

Nisam imao nikakvih posebnih pitanja i zato sam odgovorio donekle začuđeno:

"Zahvaljujem ti,brate Xerx, ali ovoga puta stvarno nemam nikakvih naročitih pitanja za tebe."

"Zar ni sada?" upita brat Xerx uhvativši pritom osobu koja je sjedila kraj njega za rame i okrenuvši je licem prema meni.

Iznenada sam se sjetio. To je bila moja "prijašnja supruga". Niti ovoga puta nisam ništa osjetio. Moja mi se "prijašnja supruga", u stvari moj "drugi Ja", nasmiješila. I ja sam se također nasmiješio, no više reda radi i iz pristojnosti bez uzbuđenja.

"Zar ne osjećaš nikakvu čežnju za sjedinjenjem sa svojim "drugim Ja"?" odjednom me upita moja "nekadašnja supruga" glasom tako punim simpatije i sućuti, da mi je čitava nutrina iznenada počela drhtati i vibrirati.

Tako silno je bilo to unutrašnje uzbuđenje da sam odjednom osjetio kao da se preda mnom otvorio jedan novi svijet. Teško je opisati osjećaje koji su me odjednom obuzeli. Bili su najsličniji osjećajima koje smo imali kada smo se u našim mladim danima po prvi puta zaljubili. Svatko će se bez sumnje sjećati kako mu je tada bilo. I sama blizina ljubljene osobe je bila nalik na ispunjenje svih želja. Čovjek se osjećao kao da se stopio u jednu cjelinu. Čitav ostali svijet bio je samo okvir za neopisivu sreću:biti zajedno s voljenom osobom.

Dakle, iznenada sam se osjećao slično samo neusporedivo jače, snažnije i uzbudljivije.

Moja se čitava nutrina uzbudila, bio sam u jednom sretnom, ili bolje rečeno blaženom stanju. Odjednom sam vidio samo još svoj "drugi Ja". Sve je drugo nestalo. Brat Xerx je bio samo još pozadina, a sve ostalo okvir te pozadine.

Ovaj me doživljaj potpuno nadvladao.

Moja mi se "prijašnja supruga", moj drugi Ja, još uvijek smiješila, raširila ruke i zagrlila me.

Kakvo sam nezamislivo blaženstvo osjetio u tom trenutku! Ne znam više koliko smo dugo bili zagrljeni. Izgledalo je kao da traje cijelu vječnost koja me toliko usrećila da sam potpuno zaboravio kako se još uvijek nalazim na Zemlji. Ovaj zemaljski život mi je nalikovao još samo sporednom sjećanju koje treba što prije zaboraviti.

Kada smo pustili jedno drugo i uzajamno se promatrali smiješeći se, odjednom sam zapazio da crte lica moje bivše supruge, moga drugog Ja, više nisu nejasne kao onda kada sam je vidio prvi puta, već je lice lijepo kao u anđela, da ga slikar ne bi mogao ljupkije naslikati. Istovremeno je njeno lice tako zračilo da mi je izgledalo kako je njena čitava glava obavijena nekim svjetlom.