21. STOLJEĆE

Šturo svjetlo olujnog sivog jutra polako se uvlačilo kroz poluzatvorene drvene žaluzine naše sobe na prvom katu Karavan Seraja. Ležao sam u krevetu uživajući u hladnoći i sivilu. Osim par kratkih naleta vruće indonezijske kiše i oluje na moru, već mjesecima glave nam se kuhaju u stalnoj vrućini. A sada ta ugodna hladnoća i meko sivo svjetlo kao melem za suncem ispečenu dušu i tijelo. I ta tišina. Možda prvi puta od početka puta osjećao sam se spokojnim.

Polako, kao u polusnu, uživajući u svakoj kretnji, odjenuli smo se, pojeli lagan doručak

i izašli u čeličnosivo jutro.

U daljini, prema kineskoj granici, odjekivala je grmljavina. Kiša nikako da padne. Sivilo dana i planina nije nas oneraspoložilo. Vozili smo. Tu negdje, u podnožju Himalaye, iznenada nas je obuzeo osjećaj neograničenosti. Došao je s kišom. Bujao je i rastao u nama već četiri dana a nikako da probije. Kap po kap, kao kiša koja je gasila naše rane, ulazila je u nas. Nismo dizali krov. Sve više obuzimala nas je neka neobuzdana spoznaja slobode i neovisnosti kao da je sve dozvoljeno. Pa ipak, posvuda samo red i zakon prirode, jači i veći od svega umjetnog, kao oblaci i gromovi s kineske granice koji nadjačavaju i afganistanske zvučnike i pucnjavu razdraganog Bebeka koji je od neshvatljive sreće ispaljivao šaržer za šaržerom.

Više od četiri mjeseca putujemo, krajolici se gube, tonem u misli. Približava se kraj stoljeća. Još dva desetljeća i eto nas u dvadeset i prvom.

Dvadeset i prvo stoljeće — nekoć mi se to činilo tako daleko, no evo ga, još za malo i ono će biti realnost te naše poslijeratne generacije, a trebat će još živjeti nekih dvadeset ili trideset godina u 21. stoljeću, tako mi se to čini, tu na ograncima Himalaye, unaokolo lutati u potrazi za prastarim kulturama.

Čovječanstvo cijeni uspjeh, vidljiv, konkretan uspjeh. Divimo se piramidama, divimo se Amerikancima koji lete na Mjesec. Fascinirani smo Rimskim Carstvom, Hegelovim sistemom.

Koliko se čovjek, narod ili civilizacija uspiju disciplinirati, ukrotiti, podrediti nekom zajedničkom zakonu, zajedničkim stremljenjima ili aktivnostima, toliko je nacija uspješnija. Indijac se okreće sebi — stvara duboku filozofiju, kontrolu nad tijelom itd. Amerikanac kroti atom. Svi nešto postižemo, žrtvujemo se, patimo, radimo u želji da nešto stvorimo, kreiramo.

Svijet danas, krajem dvadesetog stoljeća, dijelimo na Zapad — Istok, zemlje u razvoju

—    industrijske zemlje, kapitalističke — socijalističke, i tako dalje, i sve te podjele imaju ili nemaju neku logiku. No naziru se i druge podjele, one ritmičke, vibracijske, neformalne. Putujemo svijetom gore—dolje. Amerika, Francuska, Zimbabwe, Singapoore i posvuda jedan isti dominirajući ritam, glasniji od filozofije i ideologije — društvo vibrira u ritmu stroja. Industrijski ritam dvadesetog stoljeća — ispod njega skrivene pretpostavke da bolji život ovisi o dovoljnom broju strojeva, dovoljno visokoj produktivnosti, dovoljno visokoj stopi potrošnje. Tu gotovo da se svi slažu. Razlike se pojavljuju tek u raspravama, kako najbrže, najdjelotvornije podići produktivnost, izgraditi dovoljno tvornica, nabaviti nafte, struje. Možda tako mora biti.

Ali eto, ipak tu i tamo priđe bijeli slon, preleti bijela vrana. Tu i tamo u nekim zabitim rupama nalijećemo na „kulture”, na narode radikalno drugačije. Društva koja se ne žure,

društva koja se ne žrtvuju, koja ne brinu mnogo o boljoj budućnosti i nisu opterećena stjecanjem, već žive kako im sudbina dodijeli.

„Negdje u Himalayima još uvijek žive potomci odbjegle grčke vojske Aleksandra Velikog”, pisao je Eric Newby u svome poznatom putopisu.

Sjeverozapadno od Chitrala nalazi se Kafiristan, planinama odvojeno područje plodnih

dolina, podijeljeno između Afganistana i Pakistana. Tu, skriven iza golemih planina i dolina živi, kako nam rekoše, narod zvan Kailaši.

Po predaji, tu, u Kafaristanu živi „izgubljen narod”. Bijeli stasiti ljudi pomiješani s

lokalnim stanovništvom, otcijepljeni od svijeta žive tu već stoljećima, slaveći grčke bogove, danas prerasle u idole pomiješane sa šamanskim simbolima i demonopoklonstvom.

Štošta smo čuli o narodu Kailaša. Da su im žene potpuno slobodne, da su kradljivci, da

su prljavi, da su nasilni, ovakvi i onakvi. Pričali su to lokalni muslimani — ljudi koje od Kailaša dijeli samo nekoliko planina, no visokih tek nekoliko tisuća metara.

Zasićeni od misionara, znatiželjnika i napadača, odsječeni od Patanaca i Kineza i

cijelog svijeta, žive u visokim Himalayima sami i netaknuti. Priča se da u Karifistanu žive potomci dijela Aleksandrove vojske koji su dezertirali nakon pokušaja pobune i odbijanja da pođu u vojnu na Indiju. Aleksandar je 327. godine pr.n.e. proveo zimu u osvajanjima plemena oko Hindukuša. Negdje silom, negdje milom.

Je li ovdje tražio mitski Ervanež, pradomovinu Grka, Slavena, Iranaca, sjevernih Indijaca i Germana? Simbol Ervaneža bila je vinova loza od koje se dobiva nektar kojim su se ljudi preko Dionizija spajali s bbgovima.

Na svoje veliko iznenađenje, u obližnjim planinama Aleksandrova vojska naišla je na bršljan i vinovu lozu. Ovjenčani lovorovim vijencima, pijući vino, Aleksandar i vojska upriličili su Dionizijeve svečanosti i vjerojatno je to bio veličanstven prizor.

Kafaristan je u ono doba obuhvaćao veće područje.

Još od onih dana pun je bršljana i vinove loze. Kafiri nazivaju svoju zemlju zemljom

vina.

Malo se zna o prošlosti Kafiristana. Spominju se kineski budisti. Oni su prelazili Pamir

u 6. stoljeću n.e. i preko Kafiristana hodočastili indijska svetišta. Bio je to opasan prijelaz, ali ipak prihvatljiviji od prijelaza preko rijeke Ind, povlačeći se lancem razapetim do druge obale.

Džingis—kan spominje te plodne doline u svojim pohodima u 13. stoljeću. Timurlangu

ili Timuru šepavom u četrnaestom stoljeću Kafir poklanja ženu, ali ne i Kafiristan. Kažu i veliki Mogul Bakur napio se njihova nektara i njime osnažen zavladao carstvom.

Evropljani su u Kafiristan dolazili samo pojedinačno. Hrabri posjetilac novog doba,

Škotlanđanin, pukovnik Gardner, plaćeni vojnik, lovac na bogatstvo, 1826. godine spašava svoj život bježeći preko Kafiristana nakon što su mu Afgani poklali vojsku, ženu i sina. Narod Kailaša pruža mu gostoprimstvo i od njega potječu prvi podaci o tom narodu i kraju. Postoji njegova fotografija kad mu je bilo sedamdeset godina. Od glave do pete odjeven u škotsko odijelo, čak mu je i turban bio od tartana kockaste škotske tkanine. Bio je, vjerojatno, najslikovitiji i najupečatljiviji posjetilac Kafiristana.

Vrlo ih je malo znalo za te nepristupačne doline, a još ih je manje dopiralo do njih. Postojala su upozorenja kako je to veoma opasno. Postoji opis misionara Huga iz 1864. godine. Zabilješke su bile nevidljive, pisane limunovim sokom. Iako su pogani, pisao je, mrtve pokapaju bez suza, kuće su im lijepe, a ima i višekatnica.

Unatoč čvrstoj zabrani ulaska u Kafiristan, Rusi i Englezi su neprestano nešto pokušavali. Tako je Englez Macnair, 1883. godine, maskiran u muhamedskog hakima, mukotrpno obojivši lice nekom kiselinom i orahom, u pratnji dvojice Patanaca dopro do Kafiristana. Rekao je da su to ljudi evropskog izgleda, vrlo lijepi, od potpuno ružičaste do brončane puti, ljudi plavih očiju, žive civilizirano, jedu za stolom i piju izvrsno vino iz

srebrnih vrčeva.

I neki je Nijemac bio tamo. On je, pak, držao da ti pogani nisu indo—arijci, već evro— arijci zbog svoje plave kose. Vjerojatno je naletio na neko plavokoso pleme. No ipak su Kailaši pretežno tamnoputi. Drži se da još ima dijelova koje Evropljani nisu vidjeli.

Oporijeklu Kailaša postoji nekoliko tumačenja.

Neki drže da su Kailaši potomci indo—evropskih plemena iz istočnog Afganistana, koji su pobjegli pred navalom Džingis—kana. Drugi drže da su potomci starih Skita koji su došli do ovih dolina tražeći novi put za Kinu.

Što se tiče samih Kailaša, oni, kao i njihove plemenske starješine, tvrde da su potomci Aleksandra Velikog. Tu verziju spominje Newby i ta je, uglavnom, najrasprostranjenija.

Međutim, ni jedna verzija ne objašnjava kako su Kailaši uspjeli stvoriti tako specifičnu

kulturu, državnu strukturu, mitologiju, kuhinju, folklor, nošnju i religiju. Njihova kultura nema izravne veze s bilo kojom od starih ili novih kultura.

Po predaji Kailaša, njihovi zakoni dolaze iz grada mnogih voda — upravo su zato

kafiristanska sela okružena koncentričnim krugovima vode, zemlje, kamenja, potočića kanala

—   a svi vode u sve kutke njihovog sela. Preplitki za bilo kakvo crpilište, gdjekad su ti kanali tek desetak centimetara široki i duboki, a razgranati su poput čovjekovih pluća ili nervnog sistema. Kailaši drže da je vodu, zemlju, odnosno kamen, zrak i vatru potrebno raspoređivati u specijalnim odnosima. Određeni broj kuća zahtijeva primjeren broj vodenih kanala koji opet zahtijevaju primjeren broj kamenih zidova. Da bi te elemente držali u ravnoteži, pale ritualne vatre koje održavaju na posebnim mjestima. Vodeni kanali, kako kažu, donose im životnu energiju i bez te pravilno raspoređene energije, Kailaš ne može ostati Kafir.

Sličnosti sa starogrčkom kulturom i mitologijom su nedvojbene i nitko ne osporava

izvjestan grčki utjecaj. Jedino se može osporiti stupanj grčke infiltracije.

Tu su i dvanaest bogova: vrhunski Imra — koji bi odgovarao Zeusu, zatim Moni, Giš, Bagist, Arom, Sanru, Sataram i drugi. Tu je i božica Dizona, zatim Demoni, poglavar kojih je Yuš. Imra odudara od Zeusa jer je on bog stvoritelj i neba i zemlje, bog koji je svojim dahom udahnuo život manjim bogovima i ljudima. Ovdje bi se mogla povući usporedba sa Zaratustrom. Ne postoji znanost o Kailašima, nema autoriteta. Koliko je poznato, još nitko nije napisao nikakvu naučnu raspravu o njima, i jedini pouzdan izvor informacija jest knjiga Scotta Robertsona, britanskog agenta koji je proveo nekih godinu dana s Kailašima i o tome napisao izvještaj. Posjetilac Kailaša za samo nekoliko dana otkriva netočnost Robertsonovih opservacija. Bilo bi vrlo uputno i svrsishodno kad bi se neki etnolog odlučio proučiti život toga naroda, provesti koju godinu ondje i konačno otkriti svijetu kakav je taj narod što će ubrzo, možda, nestati.