Za mene je započelo razdoblje školovanja koje neću zaboraviti jer je to bio prividno najjednoličniji i u najvećoj mjeri zatupljujući vremenski period u cijelome mome životu. Rekao sam "prividno". Sumnjam da bi itko od onih koji čitaju ove retke mogao izdržati ovo prvo vrijeme školovanja. Ni meni to možda ne bi uspjelo da, kao bivši njemački oficir, nisam znao da ovo prividno banalno školovanje zapravo znači nešto sasvim drugo; prisiljavanje tijela na poslušnost duši i duhu, odnosno, osobnosti. Tek kad se tijelom savršeno ovlada moguće je započeti ovlađivanjem duše od strane duha, odnosno, osobnosti. Tijekom vježbanja tijela i duše istovremeno se odvija i buđenje duha i individue koja sve više postaje svjesna svog božanskog izvora i jedinstva s Bogom; duh postaje svjestan da je on od Boga stvorena misao, ali vječna kao što je Bog vječan. Uskoro padaju sve koprene koje su do tada obavijale duh individue ( za njezino dobro ) i pred čovjekom leži kao panorama vidljivo sve što je njegova individualnost do tada proživjela, učinila i radila; vidljivi su svi životi i egzistencije na drugim planetama i suncima, na drugim razinama postojanja takozvanog duhovnoga svijeta. Tada se stječe razumijevanje zašto je čovjek morao proći kroz ovo ili ono. Vlastita ograničenost koja nije dozvoljavala da se stvari vide u pravome svjetlu postaje zabavna kao i ono zbog čega je čovjek dolazio u sukobe i time sam sebi stvarao neprilike i patnje. Istovremeno s tom spoznajom uzroka i posljedica čovjeka prožima plima samilosti i ljubavi prema braći ljudima koji još nisu dosegli taj stupanj spoznaje da ostaje prožet samo jednom jedinom željom: pomagati, pomagati i pomagati! Međutim, kako čovjek postaje sličan Bogu, tako dolazi i do spoznaje da je moguće samo savjetovati, učiti i podučavati, ali nikada prisiljavati na bilo što. I tako mora gledati kako ljudi, kojima bi doslovno bio spreman otkriti čitavu upravo spoznatu istinu, uopće nemaju interesa za to jer im nedostaje razumijevanje. Kada želja za pomaganjem u nama osvijesti spoznaju zašto Bog toliko voli čovjeka koji uopće ne misli na njega, bit će nam. kad s našim dobronamjernim podučavanjem i objašnjavanjem naiđemo na odbijanje od strane naše braće i sestara. i samima jasno, kako tek beskrajno velika mora biti bol Stvoritelja, koji je stvorio čitavo čovječanstvo, a za uzvrat od svojih stvorenja ne dobija ništa osim nezahvalnosti i s najoštrijeg odbijanja. Pri kraju svoga školovanja, kad sam postao Majstor, razumio sam i zašto je Stvoritelj stvorio ljude i dozvolio da se pojave-zato da bi izrazio svoju beskrajnu težnju za ljubavlju. Ta što mu vrijede sva veselja i ljepote ako sam u njima uživa i ne može ih podijeliti s drugima čime se Njegova bezgranična ljubav pretvara u bezgranično blaženstvo. Razumio sam i beskrajnu kozmičku bol koju mora osjećati Stvoritelj kada vidi kako se čovječanstvo koje je On stvorio svojom voljom odriče tog blaženstva iz gluposti, tvrdoglavosti i arogancije. Tu ni on ne može ništa izmijeniti jer pravo blaženstvo moguće je postići samo dobrovoljnim prihvaćanjem, prisiliti se ne može nikoga. U trenutku kada bi Bog koga prisiljavao, on bi čovjeku oduzeo slobodnu volju, a time i mogućnost da ikada postane Njegovim pomagačem u stvaranju. Stoga i anđeli koji su oličenje dobra i svetosti moraju najprije biti ljudi, kako ne bi učinili ono što je dobro i čisto sasvim automatski već svojom slobodnom voljom, dakle, kao "djeca Božja" koja sama stvaraju i djeluju i nisu samo automatski izvršitelji Božje Volje.

Vjerujem da je ovaj uvod bio potreban kako bi bilo razumljivije ono što slijedi. Često se naime postavlja pitanje zašto se "majstori", "posvećeni" i tzv. "sveti ljudi" povlače od svijeta, umjesto da kao i mi žive u svijetu? Živjeti kao "majstor" ili "posvećenik" među običnim svijetom ne bi imalo nikakove svrhe jer bi bili ismijani, cinični reporteri bi ih izložili ismijavanju, svećenstvo bi ih proglasilo varalicama, a političari bi ih primoravali da im pomažu prilikom izbora. Samo onaj tko i sam nastoji postati sličnim Bogu, prepoznaje jednoga "majstora" i samo takvom se "majstor" i otkriva. Ali "majstori", "posvećenici" i takozvani "sveci" uglavnom i ne žive tako odijeljeni od svijeta kao što se obično misli. Ja na primjer živim kao običan čovjek koji se brine o svojoj farmi u brdima, koji se bavi geološkim i znanstvenim studijama, ponekad svrati u trgovinu zbog nabave raznih stvari i da bi popričao s tamošnjim farmerima i šalio se s njima, a pritom nitko nema pojma da sam ja pustinjak koji vam otkriva duhovne tajne. Mislite li da bi imalo ikakvog smisla o onome što vam ovdje opisujem i o okultnim tajnama koje vam prenosim kao čitaocima "Duhovnog života" pričati farmerima koji me okružuju u ovoj trgovini, iako se među njima nalazi i nekoliko dubokih mislilaca, a koji uostalom u meni nešto slute a da ne znaju što je to? Dakle, doslovno vodim dvostruki život: život jednostavnog farmera i znanastvenika koji doduše izgleda pomalo čudno, ali je veseo s veselim ljudima, tužan ako su tužni, raspoložen je u društvu ljudi dobre volje itd.: s druge strane, vodim i život pustinjaka, posvećenog, "majstora", kojeg ne morate vidjeti fizički jer ja vam mogu dati samo duhovno i ja sam s vama i u vama pri zajedničkim meditacijama petkom uvečer. ALI, NIKADA SE NEMOJTE MOLITI MENI, VEĆ SAMO BOGU JEDINOME! Osim toga, ja molim s vama kako bih vašim molitvama dao veću snagu, ali nikada ne molim za vas, na primjer da bi vam bili oprošteni grijesi. O, ne! Za tako nešto morate se obratiti Bogu sami. Tu nije potreban posrednik. Uostalom, nisam jedini posvećenik niti "majstor" koji živi u Americi. Ima ih puno i bave se različitim poslovima. I njih ljudi ne prepoznaju kao takve i oni vode na neki način dvostruki život; naime, jedan poslušnog građanina, vrijednog radnika i ljubaznog susjeda, a drugi posvećenika i "majstora" koji se odvija na duhovnom planu i kojeg će čitalac tijekom ovih priopćenja dublje upoznati. Je li takve "majstore" i posvećene moguće prepoznati? Prosječnom čovjeku sigurno nije moguće! Okultistu i mistiku jest moguće! Oni koji se bave studijem okultizma i mistike mogu pod određenim okolnostima prepoznati jednog Majstora ili ga u nekome naslutiti, a također i pobožni ljudi. Takvima se možda može i dogoditi da ih nekom prilikom posjeti Majstor ili posvećenik, a da oni to i ne primijete. Po čemu se prepoznaje jedan Majstor ili posvećenik? Na to pitanje možda se najbolje može odgovoriti tako da se objasni što jedan Majstor ili posvećenik nikada ne radi i nikada neće učiniti. On nikada neće organizirati tečajeve okultizma, stanovati u hotelima, polagati pravo na bilo što, nikada se neće hvaliti poznavanjem prijašnjih života, nikada neće praviti čuda kako bi zadovoljio nečiju radoznalost, a prije svega će u svom nastupu biti vrlo skroman, čak gotovo nezamjetljiv. Stvarno ne znači ništa ako je neko nekada jednoga Učitelja ili posvećenoga vidio ili ga ugostio. Majstori i posvećeni žele samo objasniti, pomagati i poticati ali ne žele biti čudotvorcima niti apostolima. Pomoć jednoga Majstora ili posvećenika dolazi za svakoga neprimjetno, ukoliko netko svojom vlastitom snagom stremi duševnom i duhovnom razvoju. No, to mora učiniti svatko sam. Ako želi pomoć, neka se ne obraća nekom posvećeniku ili Majstoru već samo izravno Bogu kao svome ocu. Ako tada primi pomoć kroz nekog posvećenika ili Majstora, ta je pomoć došla jer je to bila Božja volja. To je onda sasvim ispravno.

Da spomenem još nešto drugo kao uvod u opis početka školovanja. Neki će pitati čemu služe sve te teške vježbe, treninzi i školovanje da bi se postalo Majstorom ili posvećenikom, kad se isto može postići polako i postepeno pomoću prirodnog duševnog i duhovnog rasta? To je dobra primjedba. Na nju će svatko sam naći odgovor ako si odgovori na slijedeća pitanja; "Zašto se netko trudi postati nogometnom zvijezdom kad može isto tako u igri uživati i s tribina gledajući utakmicu? Zašto netko plaća tisuće dolara za neki automobil ako za samo dio tog iznosa može imati auto koji isto tako dobro vozi kao i onaj skupi? Zašto netko "uživa" u životu tako da legne u ležaljku i sanjari, a drugi uživa u jurnjavi motorom po okolici? Svatko, eto, ima vlastite poglede na život, ima svoje težnje i nastojanja čiji se izvor nalazi daleko u njegovom razvoju kao čovjeka, a ima i veze s osobinama i sklonostima njegove duše, koja je, kao što je poznato, započela svoj uspon iz carstva životinja.

Moje školovanje započelo je tako što sam premješten u drugu sobu, u jednom drugom krilu kompleksa zgrada koji je, kako sam tada vidio, bio puno veći nego što mi se u početku činilo. Živio sam vrlo jednostavno. Ustajao sam rano. Svatko je imao vlastitu sobu lišenu nepotrebne udobnosti i ta je za europske pojmove više sličila zatvorskoj ćeliji. Prali smo se i umivali u posebnoj prostoriji gdje je u posudama stajala voda koju je naizmjence svakog tjedna morao donositi drugi učenik; bilo je to dežurstvo među učenicima iste grupe. Slijedio je zajednički doručak, uvijek sasvim jednostavan, a sastojao se od nekog jela od žitarica i voća. Zatim je u nekoj od ostalih prostorija započinjala poduka. Tijekom prvih mjeseci ni jednom učeniku nije bilo dopušteno postaviti učitelju niti jedno pitanje. Također je bilo zabranjeno praviti zabilješke. Dozvoljeno je bilo samo pažljivo slušati. Isto predavanje ponavljalo se tri puta za redom, tako da se moglo upamtiti. Nako završetka nastave, u svoja "četiri zida", učenik je mogao zapisivati zapamćeno. Jedan sat prije spavanja bilo je dozvoljeno razgovarati s drugim učenicima.

Svrha takvog načina školovanja bila je:postići unutrašnji mir i sposobnost prihvaćanja, dovesti pod kontrolu težnju za govorenjem, naučiti sve shvaćati i učiti samo pomoću budne pažnje, dakle sabranošću. Naš se razred sastojao od sedam učenika. Kako sam kasnije saznao, razredi su se uvijek sastojali od određenog broja učenika ovisno o osobinama predmeta proučavanja. No to sam shvatio tek kasnije, kada sam uveden u misterije značenja brojeva kao vibracionih ljestvica. Mojih šest drugova bili su istočnjaci koji su po naravi zatvoreniji od nas zapadnjaka. Njima cjelodnevna šutnja nije teško padala. U početku nije ni meni. Ali nakon otprilike tri tjedna spopala me takva želja da s nekim govorim, čak i preko dana, da sam u svojoj sobi često razgovarao sam sa sobom. Nisu me u tome ometali, iako se to u muzeju vidjelo, tamo gdje se moje napredovanje automatski pratilo. S tim mjestom sam bio elektromatnetski povezan i sve što sam radio bilo je automatski vidljivo tamo kao u nekom dnevniku. Majstor Z mi je doduše svojevremeno pokazao taj muzej i objasnio njegovu namjenu, ali ja više nisam mislio na to. Općenito sam prolazio različite čudne stadije razvoja karaktera. Iako je moj dolazak u školu Majstora Z bio posvema dobrovoljan, ponekad bi se nešto u meni pobunilo protiv "prisile" koja me je prividno okruživala. Međutim, kad bih ponovo sjedio u učionici sa šest istočnjaka i vidio kako su oni sa svime što se oko njih događa naizgled posve zadovoljni, sramio bih se. Ipak sebi nisam mogao pomoći. Ponekad se nešto u meni bunilo. Uvijek kada je do toga došlo, činilo mi se kao da su navečer prilikom naših razgovora moji suučenici posebno prijateljski raspoloženi, pa i srdačni prema meni, kao da me tješe, ohrabruju ili mi žele nešto nadoknaditi.

Nakon što sam tako proveo ne znam više koliko tjedana ili čaki mjeseci u jednoličnom učenju koje mi je uistinu dojadilo, jednoga dana sam nakon ručka bio pozvan Majstoru Z. Kada sam ušao u njegovu sobu, Majstor Z mi je pošao ususret ispruženih ruku, položio mi ruku na rame i doveo me do stolice.

"Ja te nikada ne gubim iz vida, dragi brate Amo, iako se tebi katkada čini da nije tako. Znam kako se osjećaš! Da bih ti malo pomogao, pozvao sam te ovamo. Kako si mi posebno blizak i jer iz vlastitog iskustva znam kako je upravo za Europljane takva vrsta poduke teška, dajem ti priliku da se malo ispričaš. Mogu ti to dozvoliti jer si uslijed svog dosadašnjeg života dovoljno napredovao, pa ti takav prekid ovdašnjih pravila, koji mogu odobriti samo ja, neće naškoditi. Dakle, želiš li nešto pitati, dragi brate Amo?"

Čudno! Koliko sam često posljednjih tjedana vruće poželio da smijem s nekim porazgovarati. Sada, kada sam to mogao, više nisam osjećao potrebu za time.