2.  Zen kao Staza između raja i pakla

I za tek osnovne napomene o međuodnosu Zena, samurajskog kodeksa te načina razmišljanja i djelovanja samuraja trebalo bi mno- go više prostora. Zahvaćajući u dubinu misaonog koncepta borilačkih vještina (i ne samo u Japanu), ovdje se odlučujemo da in medias res progovorimo o – maču.10 Pitanje (ne)sigurnosti samurajske odanosti i vještine temeljilo se na vještini rukovanja mačem, ali i na dubini

10 »Mač je duša samuraja« jedna je od prvih rečenica većine onih koji pokušavaju barem sažeto razložiti bit japanskog mačevanja, počevši od mislioca do učitelja mačevanja, već negdje na prvom treningu. Međutim, u japanskom stilu, »priča o maču« mora krenuti u širinu i dubinu te završiti negdje o smislu življenja i umiranja. Ili početi od te dvije teme. Uostalom, prisjećam se razgovora s jednim od vrhunskih majstora iaidoa koji je, odgova- rajući na pitanja o načelima, istinama i smislu mačevanja tek negdje u petom ili šestom odgovoru spomenuo mač…

poimanja značenja mačevanja za osobnost, karakter i načine služenja gospodaru. Samuraj se neizbježno i potpuno

»… morao izložiti udarcu mača svojega neprijatelja i ujedno upraviti svoj mač na neprijatelja. Mač na taj način postaje prisno povezan sa životom samuraja, pa tako postaje i simbol odanosti i samopožrtvovanja. Mač, prema tome, ima dvije osnovne funkcije: da uništi sve što se suprostavlja volji vlasnika mača, i da žrtvuje sve impulse koji potiču iz nagona samoodržanja.« (Razić, 1985, 230)

Takvo dvojako shvaćanje mača, u filozofskom smislu, nije u suprot- nosti – prva funkcija vezana je uz duh patriotizma i lojalnosti i simbol je sile koju treba upotrijebiti, dok je druga funkcija u religioznom smislu vjernost i samopožrtvovanje, a traži izuzetnu kontrolu, produhovljenje i prosvjetljenje, te je i simbol zaštite mira, pravde i ljudskosti. U Zenu se on promatra kao mač života i mač smrti, premda bismo mogli skromno dodati kako je mač zapravo ono što svojim rezom ocrtava neizmjerljivu granicu između opstanka i života te časnog kraja i umiranja.

U jednoj Zen priči samuraj Nobushige zapitao je Hakuin roshija postoje li zaista raj i pakao. »Tko si ti?«, upita ga Hakuin. »Ja sam samuraj«, odgovori ponosno ratnik. No Hakuin ga smrtno uvrijedi uspo- redivši ga s običnim prosjakom. Nobushige se toliko razbjesnio da je počeo izvlačiti svoj mač, a Hakuin ga je nastavio provocirati izjavom kako mu je mač vjerojatno previše tup da bi mu odsjekao glavu. Kada je samuraj izvukao mač, Hakuin je primijetio: »Ovdje ti se otvaraju vratnice pakla!« Na ove riječi samuraj, shvativši učiteljevu pouku, vrati svoj mač u korice i pokloni se. »Eh, ovdje ti se otvaraju vratnice raja«, reče na kraju Hakuin…11

Samo tehničko savršenstvo vladanja mačem nije bilo dovoljno (a to važi i za druge borilačke vještine) za postati ili proglasiti se majsto- rom, nego je bilo povezano s dubokim i dugogodišnjim upoznavanjem s vlastitom nutrinom i spoznavanjem biti i smisla vještine i/ili umjetnos- ti. Ali čovjekov um trebao je u svemu razumjeti cjelinu te postati i sam dio opće harmonije i usklađenosti s načelima takvoga života, izdržavši sve zahtjeve i ograničenja onoga čemu se posvetio, obećavši i posvetivši

11   Ili što je još kraće napisao legendarni majstor Miyamoto Musashi (1582–1645):

Pod visoko uzdignutim mačem

Pakao je pred kojim drhtiš;

Ali pođi naprijed i zemlja blaženstva bit će tvoja.

(prema Suzuki, 1977, 169)

tomu i svoj život. Takvo stanje uma zvalo se mushin na japanskom, wu-sin na kineskom, a zapadnjačkom uhu moglo bi u prijevodu zvučati (samo na prvi dojam) paradoksalno kao »ne-um«. U Zen-budističkom razumijevanju značilo je to biti iznad dualizma svih stvari i oblika živo- ta i smrti, biti iznad dobra i zla, iznad bića i ne-bića. U tome stanju svi potezi i pokreti bili su nesvjesni ili pod-svjesni, čovjek je osjećao kako ga »nešto« vodi (nejasno, nesvjesno, izvan vlastitoga osjećaja identite- ta) u određenoj situaciji ili tijekom hoda životnom Stazom. To je ujedno bila i najveća i najistinitija provjera same vještine i poistovjećivanja s ciljem vježbanja, a u ratu je značilo da se smrt prihvaća kao nešto sasvim obično što dolazi samo ako nisi potpuno pripremljen i usredo- točen. Nije bilo vremena za ponavljanja, dakle, ovisilo je o tome koliko je prethodno samurajski duh »uronio« u bit vještine i njenih načela. U mirnodopska vremena značilo je kako svojim životom (pa i smrću) samuraj mora štititi osnovna načela, čast i dostojanstvo svojega gospo- dara, klana i (tek) na koncu samog sebe.

Potpuno opušten um nije proizvodio nove i nove misli, nego na- prosto izrazito oštru i jasnu sliku stvarnosti i onoga trenutka kada će »netko« i »nešto« u ratniku pravodobno odgovoriti na pravi, ispravan i pravedan način. Um nije bio usporen, nego munjevit i kao da je mogao predvidjeti napad i poteze protivnika.12 Vještina nije u tome da se um (shvaćen i kao pozornost) premješta i »smješta« u neki dio tijela,

»… um mora teći slobodno u svakom trenutku, čist kao prvobitna13 svijest… treba mu dozvoliti da ispuni cijelo tijelo, pustiti ga da teče kroz cjelokupno biće. Naprotiv, smještanje uma dovodi do njegovog zamrzavanja. Kad um prestane da teče slobodno, onako kako je neophodno, on više nije um u svojoj takvoći.« (Razić, 1985, 233)

Svako istinsko poimanje – i vježbanje – vještine počiva na slobodnome umu koji teče s jednoga predmeta ili objekta na drugi i ne za-

12   Ovdje ne govorimo o često na Zapadu nekritički upotrebljavanom pojmu haragei, kao posebnom svojstvu vrhunski obučenih ratnika (najčešće ninjutsua). Zapadnjaci najčešće ne mogu isključivo analitički razumjeti metode usredotočenja uma i razvoja intuicije. Riječ je i o stanju izoštrene percepcije u kojem stanje uma majstora pokrete i namjere napadača iz objektivne stvarnosti prepoznaje subjektivno kao usporene, precizne i detaljizirane. Njegova reakcija nije tehnički brza, već »dovoljno brza, smirena i opuštena«, a promatraču izgleda i kao da je onaj koji se brani krenuo prije napadača. Možda je to bliže situaciji kada »u smrtnoj opasnosti proleti ispred očiju cijeli život…«.

13   Prvobitan um je na japanskom honshin, on je prvi, stvaran, istinit, urođen, prirodan. Suprotno tomu, zabludjeli um ili moshin je nestvaran, zastranjen, intelektualno opterećen, vezan osjećanjima.

ustavlja se na predrasudama, ranije stečenim konceptima i pojmovima. Um koji nije svjestan sebe (bolje rečeno svojeg Ega) je neuznemiren um, nastoji biti bez ideja i koncepata, krutih poimanja. Mačevalac Mu- nemori ostavio je pjesmu svojemu sinu kao tajnu mačevanja:

Iza tehnike,

Znaj da postoji duh: Zora sviće;

Otvori prozor,

I gle, mjesečina prodire!

Na jednom drugom mjestu, Munemori tajne mačevanja traži u još starijoj japanskoj poeziji:

Um je taj koji zavodi Um, Jer nema drugog uma.

O Umu, ne dopusti Da te zavede um.

U filozofskom duhu ovo objašnjava postojanje dva uma – istin- skog ili apsolutnog Uma (veliko početno slovo) koji je Stvarnost, dok je drugi lažni i relativni um s kojim pokušavamo spoznati stvarnost i svijet koji nas okružuje. U navedenoj pjesmi lažan je um koji zavodi, a istinski Um je čisto ogledalo koje se ne može zamrljati ili onečistiti. Međutim, apsurd je u tome da um čuva Um, i taj prvi um počiva na jeziku zbog čega se nastojimo razumjeti (i spoznati) u proturječnostima (Suzuki, 2005, 94–95).