Bio je početak mjeseca svibnja 1940.godine kad je urednik zadužen za kontakte s čitaocima jednog njemačkog novinskog izdavačkog poduzeća primio dopis s potpisom:"Pustinjak iz Stjenovitih planina,Montana",u kojem je pisalo:

"Ja sam nesumnjivo,najstariji čitalac ovih novina;star sam preko 94 godine.Živim u jugozapadnom dijelu Montane na maloj farmi gotovo potpuno odsječenoj od svakiog prometa. I zaista,tijekom cijele godine ne vidim stranog čovjeka,osim ukoliko se sa svojim starim Fordom ne odvezem u najbliže malo mjesto kako bih podigao ono malo pošte koju primam.Zimi to zbog snijega često tjednima nije moguće.U tom slučaju se s mojim vjernim"Philosom",velikim ruskim hrtom,uputim pješice prema gradiću.Obično se u jesen oprkrbim konzervama za duge zimske mjesece.Kako dakle svoju poštu podižem od vremena do vremena,dobijem i novine od nekoliko tjedana odjednom.Potpuno sam sam i kad jednom umrem, može se dogoditi da to niko ne primijeti i da ovdje istrunem sve dok slučajno netko ovuda ne prođe.Naime,jedva da i postoji neki put do ovog moga mjesta.Kad u proljeće,ljeto i jesen vozim svoj stari Ford,jednostavno skrenem s glavne ceste na određenom mjestu,a tragovi se uskoro zametu.Jesam li još uvijek vitalan?Da,jesam.Ono malo ljudi koji me poznaju u obližnjem gradiću kad idem u kupovinu,smatraju me 60-godišnjakom.Stanovnici misle da sam učenjak koji se bavi geološkim istraživanjima.I dobro je da tako misle.Najveći dio svoga života proveo sam sam i želim ostati sam do kraja života,samo s mojim"Philosom"pored sebe.Sada bi čitaoci rado doznali kakav sam ja to čudak.U mladosti sam napustio Njemačku pošto sam učestvovao u njemačko-francuskom ratu kao oficir garde i bio ranjen.Rana je vrlo teško zarasla.Imao sam novaca jer sam bio jedinac u svojih roditelja, koji su ubrzo nakon završetka rata umrli jedno za drugim.Njemačku sam napustio uglavnom da bih našao lijek za svoju ranu.Putovao sam sjevernom Afrikom i došao do Indije i do divnog Kašmira.Tamo sam upoznao jednog indijskog filozofa i "svetog čovjeka"koji me mnogo toga naučio;između ostalog i kako da sam izliječim svoju ranu pomoću snage koja se nalazi u meni.No,on me je naučio i mnogim drugim stvarima.Naučio me je i da gledam u prošlost i budućnost.O mnogim stvarima ne smijem pisati;neke pak smijem reći.Kako su u posljednje vrijeme na ovome mjestu često objavljivana takozvana proročanstva,mislio sam da bi čitaoce moglo zanimati i nešto iz mog osobnog iskustva.Vrlo ću rado povremeno pisati o tome,no postavljam jedan uvjet uredniku,a taj glasi:ni pod kojim uvjetima ne smije se objaviti moje ime i adresa.Imam povjerenja u urednika jer iz njegovih misli i razmatranja zaključujem da je dubok mislilac i filozof,a prije svega izgleda i vrlo religiozan.Toliko za sada.Čim primim obećanje da ni pod kojim uvjetima neće odati moju adresu,pisat ću ponovo."

Sadržaj ovog dopisa vrlo je zainteresirao urednika:prvo kao novinara koji se veseli što će doći do zanimljivog štiva za svoje čitaoce,a drugo zato jer se i sam već desetljećima bavio filozofskim pitanjima kako je to pisac dopisa i naslutio.On je stoga odgovorio kako može smatrati sigurnim da nitko neće doznati njegovu adresu i ime. To nije bila nikakva neuobičajena povlastica.Isto obećanje je mogao dobiti svaki čitalac koji bi to bio zatražio.Tim veće je bilo iznenađenje za urednika što je to obećanje,koje je po želji mogao dati uvijek i svakom čitaocu,bilo kasnije uzrokom najrazličitijih neosnovanih sumnji.

Urednik je dakle "pustinjaku"dao traženo obećanje da ima isto pravo kao i svaki drugi čitalac,naime pravo na anonimnost.Nakon toga stigao je novi dopis od "pustinjaka":

"Pročitao sam zahtjev urednika da napišem nešto o svojim doživljajima u Kašmiru.Osim toga,imam i njegovo obećanje da nikome neće odati moju adresu.Imam povjerenja u urednika koji me ne poznaje osobno,ali ja njega poznajem jer sam ga često posjećivao u snu i pokazivao mu predjele i idealna stanja,koja je on prilikom buđenja smatrao samo snovima,a u stvari je to imalo mnogo dublje zančenje.Katkada se činilo da urednik sluti kako je na neki način povezan s nevidljivim snagama,ali,jer nije bio siguran,nije više razmišljao o tome.Dakle,mogu mu reći da u određenim krugovima ljudi koji se bave filozofijom,a o kojima ću još pisati,nije nepoznat,te da ga oni smatraju vrlo naprednim čovjekom kji prije svega svoje životne zadatke uvijek izvršava bez gunđanja,sasvim svjedno kakvu mu zadaću sudbina dodijelila.To su osobine važne za razvoj.Ljudi koji traže samo senzacije i koji se smjesta okreću drugom ako žudnja za senzacionalnim nije zadovoljena,te tako čitavog života lutaju između bezbrojnih teorija i mišljenja,ne mogu se harmonički razvijati jer ometaju sami sebe svojom nestabilnošću.Sasvim je drugačije ako se čovjek promijeni kroz unutrašnji preobražaj,a da ga ne privuče bilo što senzacionalno.To treba svatko učiniti.Čovjek ne smije biti krut,no u svojim traženjima ne smije biti ni željan senzacija i ne smije težiti za zadovoljavanjem svojih osobnih interesa.Pošto sam dobio traženo obećanje i znam da će urednik prije dopustiti da ga ubiju nego što će odati moju adresu,objavit ću niz članaka o mom neobičnom životnom putu:objaviti ću onoliko koliko mogu i koliko smijem jer sam i sam vezan obećanjem zbog toga što bi bilo opasno javnosti objaviti neke od stvari koje sam naučio i koje znam.