2. Posjet djedu

Otkriće jednostavne istine

Smatram se sretnim što sam odrastao učeći iz drevne toltečke tradicije. Majka mi je bila velika iscjeliteljica pa mi čudesa nisu bila ništa iznimno jer nešto drugo nisam ni znao. Odrastao sam vjerujući da je sve moguće, ali je ono što sam učio o Toltecima bilo prepuno praznovjerja i mitologije. Sjećam se da sam posvuda oko sebe vidio praznovjerje, a kao tinejdžer sam se počeo suprotstavljati svim lažima koje su proizlazile iz te tradicije. Naučio sam se suprotstavljati svemu, dok mi određena iskustva nisu otvorila oči za istinu. Tada sam shvatio da ono što sam naučio iz drevne toltečke tradicije više nije teorija. To sam znao, ali nisam mogao izraziti riječima.

U ovoj vam knjizi želim pričati o nekim iskustvima koja su potpuno promijenila moje gledište. Svakim sam iskustvom spoznavao nešto što je uvijek bilo očito, ali to prije nisam zamjećivao. Možda vam te priče neću prenijeti točno kako su se događale, ali tako sam ih ja doživio i tako sam ih pokušao objasniti samome sebi. Možda ste i vi doživjeli slične trenutke kada ste spoznali, kao i ja, da većina onoga u što vjerujemo nije istina. Uvijek se susrećemo s prilikama u kojima možemo spoznati istinu, a moj je život bio prepun tih prilika. Mnoge sam propustio, ali druge su mi otvorile duhovne oči i omogućile preobrazbu moga života.

Jedno sam takvo iskustvo doživio tijekom posjeta djedu, dok sam još kao tinejdžer bio u koledžu. Moj je djed bio ono što su nazivali starim nagualom, a to je nešto slično šamanu. Tada mu je bilo gotovo devedeset godina i ljudi su ga posjećivali kako bi učili od njega i bili u njegovoj blizini. Djed me podučavao od ranog djetinjstva i tijekom cijele sam mladosti naporno radio kako bih bio dovoljno dobar i zaslužio njegovo poštovanje.

U to sam se doba pretvarao da sam intelektualac i svojim sam stavovima o svemu što sam naučio u školi želio ostaviti utisak na djeda. Želio sam pokazati koliko sam pametan onome tko je izvršio najveći utjecaj na moj život. Sretno mi bilo! Došao sam djedovoj kući, a on me primio kao i uvijek - sa širokim osmijehom i mnogo ljubavi. Počeo sam mu iznositi svoje stavove o nepravdama u svijetu, o siromaštvu, nasilju, o sukobu dobra i onoga što sam tada nazivao zlom.

Djed je bio jako strpljiv i pažljivo je slušao sve što sam mu govorio. To me ohrabrilo pa sam nastavio govoriti samo da bih ostavio dojam na njega. U jednom sam trenutku na njegovu licu ugledao smiješak. Oh-oh! Znao sam da se nešto sprema. Uopće ga se nisam dojmio. Pomislio sam: »Podsmjehuje mi se!« Zamijetio je moju reakciju i pogledao me ravno u oči. »Miguel, naučio si jako dobre teorije«, rekao je. »No, to su samo teorije. Sve što si mi ispričao samo je priča. Ne znači da je i istinita.«

Dakako, zbog toga sam se osjećao prilično loše. Njegove sam riječi odmah shvatio osobno i pokušao obraniti svoje stajalište. No, bilo je prekasno, jer je djed počeo govoriti. Pogledao me, osmjehnuo mi se i rekao: »Znaš, većina ljudi u svijetu vjeruje kako u svemiru postoji veliki sukob dobra i zla. To nije istina. Točno je da postoji sukob, ali on postoji samo u ljudskome umu, a ne u svemiru. Ne odnosi se na biljke ili životinje. Ne odnosi se na zvijezde ili stabla, ili na ostatak prirode. Odnosi se samo na ljude. A sukob koji postoji u ljudskome umu zapravo nije sukob dobra i zla. Pravi sukob je između istine i onoga što nije istina, između istine i laži. Dobro i zlo samo su posljedice toga sukoba. Posljedice vjerovanja u istinu su dobrota, ljubav, sreća. Kada svoj život živiš u istini, osjećaš se dobro, a život ti je prekrasan. Posljedica vjerovanja u laži i pokušaj obrane tih laži stvara ono što nazivaš zlom; a to stvara fanatizam. Vjera u laži stvara sve nepravde, sveukupno nasilje i

zlostavljanje, svu patnju, i to ne samo u društvu, nego i u pojedincu. Svemir je jednostavan, onakav kakav jest ili onakav kakav nije, ali ljudska bića sve kompliciraju.«

Hmm... Ono što mi je djed rekao bilo je logično i shvatio sam što mi hoće reći, ali mu nisam vjerovao. Kako bi svi sukobi u svijetu, svi ratovi, nasilje i nepravde mogli biti posljedica nečeg tako jednostavnog? Mora da je to ipak malo složenije.

Djed je nastavio: »Miguel, sva ta drama zbog koje patiš u osobnom životu posljedica je vjere u laži, uglavnom o samome sebi. A prva laž u koju vjeruješ jest da nisi: nisi onakav kakav bi trebao biti, nisi dovoljno dobar, nisi savršen. Rođeni smo savršeni, odrastamo savršeni i umrijet ćemo savršeni, jer postoji samo savršenstvo. Velika je laž da nisi savršen, da nitko nije savršen. I zato si počeo tragati za slikom savršenstva, a nikada ne možeš postati poput te slike. Tako nikada nećeš dosegnuti savršenstvo jer je ta slika lažna. Ta je slika laž, ali u tu si laž uložio svoju vjeru, a onda si izgradio cijelo ustrojstvo laži da je podrže.«

U tome trenutku nisam shvatio da mi je djed pružio iznimnu priliku - mogućnost da postanem svjestan kako tegobe i patnje moga života nastaju samo zato što vjerujem u laži. Iako sam želio povjerovati djedovim riječima, samo sam se pretvarao da mu vjerujem. Bilo je to tako logično da sam rekao: »Djede, ti si u pravu. Slažem se s tobom.« No, lagao sam. U mojoj je glavi bilo previše laži pa nisam mogao prihvatiti nešto tako jednostavno kao što je istina.

Tada me djed blago pogledao i rekao: »Miguel, vidim da se jako trudiš ostaviti dojam na mene, dokazati mi da si za mene dovoljno dobar. Za time imaš potrebu zato što nisi dovoljno dobar za sebe.« Uh. Tu me ulovio. Nisam znao zašto, ali imao sam osjećaj da me uhvatio u laži. Nikada nisam shvatio da djed zna za moju nesigurnost, da zna kako samoga sebe prosuđujem i odbacujem, da zna za krivnju i stid koje sam osjećao. Kako je znao da se pretvaram, pokušavajući biti nešto što nisam?

Ponovno se osmjehnuo govoreći mi: »Miguel, sve što si naučio u školi, sve što znaš o životu, samo je znanje. Kako možeš znati je li ono što si naučio istina ili nije? Kako možeš znati je li istina sve što vjeruješ o sebi?« U tom sam trenutku reagirao, rekavši: »Dakako da znam istinu o sebi. Svakoga dana živim sa sobom. Znam tko sam!« Djed se tada stvarno nasmijao i rekao: »Istina je da nemaš pojma tko uistinu jesi, ali znaš što nisi. Već jako dugo živiš ono što nisi pa stvarno vjeruješ da si ti ta slika koju imaš o sebi. Svoju si vjeru uložio u mnoštvo laži u koje vjeruješ o sebi. To je priča, ali nije istina.

Miguel, tvoja ti vjera daje snagu. Vjera je moć stvaranja koju posjeduju svi ljudi i nema nikakve veze s religijom. Vjera je posljedica sporazuma. Kada pristaneš vjerovati u nešto bez ikakve sumnje, ulažeš svoju vjeru. Ako nimalo ne sumnjaš u ono što vjeruješ, tada je to za tebe istina, makar u stvarnosti bila laž. Tvoja je vjera tako moćna da nećeš biti dovoljno dobar ako tako vjeruješ. Ako vjeruješ da ćeš doživjeti neuspjeh, uistinu ćeš ga doživjeti, jer to je moć i čarolija tvoje vjere. Kao što sam ti već rekao, patiš zato što vjeruješ u laži. To je vrlo jednostavno. Čovječanstvo je ovakvo kakvo jest jer kolektivno vjerujemo u mnoštvo laži. Ljudska bića vjeruju u te laži već tisućama godina, a na njih reagiramo mržnjom, bijesom i nasiljem. No, to su samo laži.«

Pitao sam se: »Kako, dakle, možemo saznati istinu?« Prije nego što sam uspio glasno postaviti to pitanje, djed je odgovorio na njega: »Istinu treba doživjeti. Ljudska bića imaju potrebu opisivati, objašnjavati i izražavati ono što zamjećuju, ali jednom kada iskusimo istinu, nema riječi kojima bismo je mogli opisati. Tko god tvrdi: 'To je istina', zapravo laže, ali da to i ne zna. Istinu doživljavamo vlastitim osjećajima, ali čim je pokušamo opisati riječima iskrivljujemo je pa prestaje biti istinom. Tada je to samo naša priča, projekcija koja se temelji na stvarnosti i istinita je samo za nas, ali mi svoje iskustvo ipak pokušavamo pretočiti u riječi, a to je nešto uistinu prekrasno. To je najuzvišenija umjetnost svakog ljudskog bića.«

Djed je primijetio da mi njegove riječi nisu sasvim jasne. »Miguel, da si umjetnik, slikar, pokušao bi svojom umjetnošću izraziti ono što vidiš. Možda ono što si vidio ne bi bilo isto onome što si naslikao, ali bi bilo prilično slično i moglo bi te podsjetiti na izvoran doživljaj. Zamisli da imaš veliku sreću i da si prijatelj Pabla Picassa. Budući da te Picasso voli, odluči te naslikati. Poziraš mu i nakon dosta vremena pokaže ti tvoj portret. Reći ćeš: 'Pa, to nisam ja', a Picasso će reći: 'Naravno da jesi. Tako te ja vidim.' To je istina za Picassa, jer on izražava ono što je vidio. No, ti ćeš reći: 'Ja ne izgledam tako.'

Svako je ljudsko biće slično Picassu. Svako je ljudsko biće pripovjedač, što znači da je umjetnik. Ono što Picasso radi s bojama, to mi radimo s riječima. Ljudska bića promatraju život koji se odvija u nama i oko nas i koriste se riječima kako bi napravili portret onoga što vide. Ljudska bića smišljaju priče o svemu što doživljavaju i upravo poput Picassa iskrivljuju istinu, ali za nas je to istina. Dakako, drugi ljudi mogu uživati u načinu na koji iskrivljujemo istinu. Mnogi ljudi jako cijene Picassovu umjetnost. No, ljudska bića svoju priču stvaraju s vlastitog, jedinstvenog stajališta. Zašto bi svoju priču pokušavao nametnuti nekome drugome, ako za njega to nije istina? Ako to shvatiš, nećeš više imati potrebu braniti ono u što vjeruješ. Nije važno da ti budeš u pravu, a ostali u krivu. Umjesto toga, svakoga promatraj kao umjetnika, kao pripovjedača. Budi svjestan da je ono u što drugi vjeruju njihovo stajalište, koje ni na koji način nije povezano s tvojim.«

Dakle, želio sam ostaviti dojam na djeda, ali je on ponovno ostavio dojam na mene. Osjećao sam duboko poštovanje prema starijima. Kasnije sam u životu shvatio osmijeh na djedovu licu. Nije me ismijavao. Osmjehnuo se zato što sam ga podsjetio na razdoblje kada je, poput mene, pokušavao ostaviti utisak na starije.

Nakon toga razgovora s djedom osjetio sam potrebu shvatiti stvari. Želio sam razumjeti svoj osobni život i otkriti kad sam počeo vjerovati u laži. To nije bilo lako. Trebale su mi godine da potpuno shvatim taj razgovor. Vidjeti sebe u sadašnjem trenutku uopće nije bilo jednostavno, a nije mi se bilo lako odreći onoga u što sam vjerovao. No, želio sam odgovore, jer mi je takva narav. Morao sam znati, a jedinu su mi pomoć mogle pružiti uspomene.

Ideje o kojima valja razmisliti

U ljudskome umu postoji sukob između istine i onoga što nije istina, između istine i laži. Posljedica vjere u istinu su dobrota, ljubav i sreća. Posljedica vjerovanja u laži i obrane tih laži su nepravda i patnja - ne samo u društvu, nego i u pojedincu.

Čitava drama ljudske patnje posljedica je vjerovanja u laži, uglavnom o samome sebi. Prva laž u koju povjerujemo jest da nismo: nismo onakvi kakvi bismo trebali biti, nismo savršeni. Istina je da se svako ljudsko biće rađa savršeno jer je savršenstvo jedino što postoji.

Mi ljudi nemamo pojma tko uistinu jesmo, ali znamo što nismo. Stvaramo savršenu sliku, priču o onome što bismo trebali biti i pokušavamo pronaći tu lažnu sliku. Iako je ta slika lažna, u tu laž ulažemo svoju vjeru i tako gradimo čitavo ustrojstvo laži kako bismo je podržali.

Vjera je u ljudima moćna sila. Uložimo li svoju vjeru u laž, tada za nas ta laž postaje istinitom. Vjerujemo li da nismo dovoljno dobri, tada se događa neka bude volja tvoja i mi uistinu nismo dovoljno dobri. Vjerujemo li da ćemo doživjeti neuspjeh, uistinu i doživimo neuspjeh, jer to je moć i čarolija naše vjere.

Ljudska bića istinu mogu doživjeti vlastitim osjećajima, ali kada je pokušaju opisati, tada samo pričaju priču koju riječi iskrivljuju. Priča može biti istinita za nas, ali to ne znači da je istinita i za sve ostale.

Sva su ljudska bića pripovjedači koji pričaju sa svojega vlastitog, jedinstvenog stajališta. Kad to shvatimo, više nećemo osjećati potrebu da svoju priču namećemo drugima ili branimo ono u što vjerujemo. Umjesto toga, sve ćemo ljude promatrati kao umjetnike koji imaju pravo stvarati vlastitu umjetnost.