Uvjeravao sam brata Xerxa da mi ništa draže ne bi bilo od toga da dobijem objašnjenje, kako je moguće da prilikom susreta sa svojim "drugim Ja" nisam uopće ništa doživio što bi me posebno uzbudilo i uzdrmalo. Zanimalo me je kako to da je sve prošlo prilično ravnodušno.

"Vidiš", započe brat Xerx, "to ima svoj određeni razlog, isto kao i sve ostalo što se u svezi s našim duševnim i duhovnim razvojem u nama i oko nas događa. Velika ravnodušnost i nezainteresiranost koju si osjetio potječe od toga što si ti još sam sebi zagonetka. Stupio si u školu Majstora Z, ali još nisi daleko napredovao. Još se nalaziš tako reći u stadiju pripreme i tek kad se vratimo s ovog putovanja započet će tvoje školovanje. Zato ti i nisi mogao ništa raspoznati u crtama tvoga "Ja". Tvoja je nutrina prazna, ravnodušna i neiskusna. Time nije rečeno da tvoj "drugi Ja", koji je živio s tobom kao tvoja bivša supruga na nekoj drugoj planeti, nije razvijeniji od tebe. Upravo suprotno, ona je daleko napredovala. Tek kad se počneš približavati stupnju razvoja koji je ona već postigla, tek ćeš tada život u osobi tvoje nekadašnje supruge prepoznati kao tvoj "drugi Ja". Naime, tvoja nekadašnja supruga, tvoj "drugi Ja" posjeduje izvjesnu ljepotu koju si ne možeš predočiti jer je nisi sposoban vidjeti. Tek kada budeš na onom stupnju duhovnog razvoja na kojem je sada tvoj "drugi Ja", ona u ovome trenutku, tek tada će i tvoja vanjština i tvoje tijelo zadobiti gotovo nadzemaljsku mušku ljepotu. I kad svoj "drugi Ja" dosegneš i prepoznaš, tada oboje ulazite u "vječni brak" koji se više nikada ne može razrješiti. Potpuno ćete sličiti jedno drugome kako u vanjskom izgledu tako i u skladnom djelovanju; drugim ljudima ćete tada često izgledati kao jedna jedina osoba, što ćete uistinu i biti surađujući u božanskom skladu. No, vi ćete u svom vanjskome djelovanju usprkos tome ostati dvije individualnosti jer ste vas dvoje usprkos najvećeg mogućeg sklada dvije kozmičke snage što ćete i ostati, jer ste odijeljeni neophodno potrebni u cilju djelovanja na različitim razinama postojanja.

"Da budem otvoren, od toga nisam postao puno pametniji."

"Vjerujem ti, a ipak će ti to jednog dana izgledati tako razumljivim samo po sebi da ćeš se čuditi kako ti ranije nije bilo jasno."

"Prema tvojim riječima, ja svoj "drugi Ja" nisam ni vidio, iako lice nije bilo zastrto?"

"Da i ne! Da, utoliko što lice zaista nije bilo sakriveno; ne, jer nisi u stanju vidjeti s obzirom da je čitav tvoj pogled na život još nejasan i bez unutrašnjih veza. Uzmimo na primjer da se popneš na neko visoko brdo i gledaš u dolinu. Svakako ćeš se diviti lijepom pogledu koji se pruža pred tvojim očima, ali nećeš imati pravi pojam o onome što vidiš sve dok ne znaš gdje se nalazi to brdo i koji predio zapravo gledaš. Međutim ukoliko posjeduješ zemljopisno i povijesno, pa možda i geološko, te klimatsko znanje i znanje o flori i fauni toga kraja, tada će se tvojim očima otkriti neslućene stvari. Prije nisi znao za povijesna bojna polja, geološki značajne visoravni nastanjene davno izumrlim životinjama; nisi vidio ni prašumu koja sadrži najveće bogatstvo svih vrsta životinja i u kojoj rastu i uspijevaju najrjeđe tropske biljke. Sve ćeš to zapaziti tek kada stekneš određena znanja. Pogled s vrha brda tek će postati sadržajnim i mnogostranim, pa će ti otkriti i mnoge druge ljepote osim ljepote krajolika, no to će ti doći do svijesti tek kada budeš imao i druge vrste uvida, npr. geološki, zemljopisni itd. Shvaćaš li sada što mislim?"

"Drugim riječima:samo slično može spoznati slično", rekoh ja.

"Tako otprilike. Vidiš, ako kao laik prisustvuješ jednom skupu učenjaka i nisi upoznat s granom nauke o kojoj se raspravlja, nećeš razumjeti ni shvatiti ni jednu riječ od cijeloga razgovora. To je kao da ti netko govori stranim jezikom.l Isto tako ti ne može biti shvatljivo oduševljenje znanstvenika nekim apstraktnim pojmovima u kojima ne možeš otkriti baš ništa zanimljivoga."

"Dakle, misliš da ću tek kasnije, kada budem napredniji, biti u stanju shvatiti što se krije iza meni sada nerazumljivog izgleda mojega "drugoga Ja", moje "nekadašnje supruge"?"

"Da, tako je."

Time sam dobio novu građu za razmišljanje.

Naše putovanje završilo se dva dana kasnije u jednoj dolini među visokim brdima, bogatoj drvećem, travom i ostalom vegetacijom. To je bilo manje mjesto puno života. Ondje su se mogli naći predstavnici svih azijskih rasa. Bilo je tamo Sikha visokih rastom, iz sjeverne Indije, Burmanaca, Tibetanaca, Kineza, Turaka i neodređenih predstavnika rasa iz visokih tundri južnoga Sibira.

Pomiješao sam se među ljude i posjetio različite sajmove. Bila je to fascinirajuća slika, ta šarena gomila ljudi s pozadinom snijegom pokrivenih planinskih masiva na jugu, odakle smo sišli-posljednji dan smo se strmo spuštali-a iznad toga divno duboko plavo nebo. Sunce je sjalo s vedrog neba, ali nije bilo vruće jer je puhao lagani sjevernjak, upravo toliko da su se drveće i trava njihali. Samo su se vitke i tanke grane vrba nešto jače savijale na vjetru.

Navečer su se svi članovi naše ekspedicije ponovo sakupili u istom konačištu. Brat Xerx je izgleda bio jako zaposlen. I drugi su pakirali stvari. Nije mi bilo dodijeljen nikakav poseban zadatak. Kada sam se zbog toga- da tako kažem-potužio, brat Xerx mi reče prijateljski:

"Dobro pregledaj okolinu. Za tebe je to sada važnije od pakiranja stvari. Možda prilikom lutanja i razgledavanja ponešto naučiš."

Rekao je to na tako čudan način da sam imao osjećaj kao da ću doživjeti nešto neobično.

Tako se i dogodilo.

Trećeg dana poslijepodne šetao sam predgrađem i bez razmišljanja slijedio tijek jednog potočića što je dolazio iz visokih brda na jugu. Obale su bile obrasle travom. Bilo je tu i grmlja, ponekih stabala, nekih vrsti žalosnih vrba, kao i malih šumica breza. Dolina je imala posebno povoljnu klimu već i zato što su se u blizini navodno nalazili topli izvori.

Idući tako uz obalu toga potoka, iznenada sam naišao na jednog jogija koji je u tipičnom položaju sjedio na malome sagu i zadubljen u misli gledao ispred sebe. Htio sam krenuti nazad da ga ne bih omeo, kad mi se on obrati na engleskom:

"Ostani slobodno ovdje, brate. Nisi mi nepoznat jer dolaziš iz škole Majstora Z s kojim sam često u vezi."

Sada sam već dovoljno dugo bio u Aziji da bih znao kako je "biti u vezi" moguće na puno načina; katkada osobnom posjetom, a katkada samo duševno ili duhovno. Nisam odgovorio ništa. Moj sugovornik me tada pozove:

"Sjedi ovdje, meni nasuprot. Imam ti nešto reći. Imat ćeš dug život: pri kraju života boraviti ćeš na jednom drugom kraju svijeta i sasvim iznenada osjetit ćeš poticaj da svoju životnu filozofiju otkriješ onima koji doduše stanuju na tom dalekom kontinentu, ali koji su se onamo doselili iz tvoje domovine. Učinit ćeš to zato što će pri kraju tvoga života cijeli svijet proživljavati nešto strašno što će nakon vrlo teških patnji konačno dovesti do jednog boljega svijeta. One koji potječu iz tvoje domovine željet ćeš utješiti i ohrabriti. Bit će dobro što ćeš to napraviti jer će iz toga proisteći puno dobroga."

Šutio sam i čekao daljnja otkrivenja. I dobio sam ih, ali ona su se ticala mog budućeg razvoja, problema i razvojnih stadija koje ću prilikom daljnjeg studija morati proći, ali o kojima ne mogu pisati jer bi neupućenima i onako ostala nerazumljiva. Čudno je bilo to što sam svaku razvojnu fazu imao slikovito pred očima i tako je doslovno "doživljavao" unaprijed, dok je on o njoj govorio.

"Ovo objašnjenje dajem po želji Majstora Z, kako bi znao što te čeka prije nego kao stvarno "školovan" napustiš školu Majstora Z."

Kada je moj sugovornik opet prividno izgubio interes za svoju okolinu, zahvalio sam se i tiho udaljio.

Zamišljen sam se vratio natrag u konačište, zamišljen zato što mi je sve ono što sam imao naučiti izgledalo skoro neizvedivo. Legao sam rano te i dalje razmišljao o tome što sam čuo. Tada je brat Xerx došao do moga ležaja, prijateljski me pogledao i rekao:

"Ne budi obeshrabren, brate Amo, ono što ti sada izgleda neizvedivo, već će se samo po sebi srediti tijekom tvog školovanja."

Zahvalio sam se bratu Xerxu na objašnjenju i zaspao. Spavao sam dubokim snom bez snova. Kad sam se ujutro probudio, prožeo me osjećaj ozbiljnosti i odgovornosti kao i želja da prođem i naučim sve što je potrebno za postizanje "majstorstva", samo zato kako bih neprepoznat i neupadljivo mogao pomagati svojim bližnjima u službi "Boga kao Gospodara Stvaranja". Slutio sam da su Bogu potrebni mnogi ljudi kao aktivni suradnici. Bog je trebao postati moj "Prvi i Jedini"; želio sam ostatak svoga života pokušati posvetiti Njemu i to potpuno dobrovoljno i baviti se onim što je za dobrobit svih ljudi. Želio sam postati sličan pravom i vrijednom vojniku koji izvšava zapovijedi bez postavljanja pitanja "zašto" i "zbog čega". Sam sebi sam već sličio na budućeg "nebeskog vojnika, samo s razlikom da sam to želio postati svojevoljno i vođen samo željom bez ikakve prisile, bez ikakvog "moraš". Želio sam se potpuno posvetiti svome Stvoritelju iz ljubavi i predanosti prema Njemu.

U podne slijedećeg dana započeli smo se vraćati s našim teretima, a put nas je vodio kroz iste krajeve kojima smo prošli i pri dolasku. Ovoga se puta nismo zaustavljali kod ženskog samostana, tako da nisam imao priliku još jednom vidjeti svoj "drugi Ja".

Sretno i bez neprilika vratili smo se u dom Majstora Z.