18 TIL I DIE

Ovih dana treniram za triatlon. Odnedavno sam svoje snage usmjerio na vožnju bicikla i svakog dana uporno vozim bicikl sat ili dva stazom koja vodi duž morske obale kod mjesta Oisa. Ta se staza popularno zove Pacifička obalna staza za bicikliste. (Za razliku od zavodljivoga imena, staza je vrlo uska i čak se na nekoliko mjesta prekida i njome je zapravo jako teško voziti.) Zahvaljujući prilično opasnom treningu tom stazom, moji mišići od koljena do bedara čvrsti su i snažni.

Bicikl koji vozim u utrkama ima pedale koje vam omogućuju da se svom snagom oslonite o njih dok ih okrećete i podignete stražnjicu. Tako povećavate brzinu. Da bi pokretljivost nogu bila što bolja, potrebno je usredotočiti se na trenutak kad podignete stražnjicu, osobito kad vozite uz dugu strminu. Osnovni je problem što su mišići koje koristim za pokretanje pedala u svakodnevnom životu rijetko aktivni, pa kad počnem ozbiljnije trenirati vožnju bicikla ti mišići neizbježno otvrdnu i bole me. Ali ako izjutra treniram na biciklu uvečer mogu trčati, premda su mišići nogu tvrdi i umorni. Takvu vrstu ozbiljnog treniranja ni slučajno ne bih nazvao zabavnom, ali ne žalim se. Upravo s tim problem ću se suočiti sudjelujući u triatlonu.

U svakom slučaju volim se baviti trčanjem i plivanjem, čak i kad ne treniram za natjecanje. Te dvije discipline redovit su dio mojeg svakodnevnog života, ali vožnja bicikla nije. Jedan od. razloga zbog kojih sam neodlučan kad na red dođe vožnja bicikla jest taj što je sam bicikl vozilo tj. stroj, a meni se to nikako ne sviđa. Potrebna vam je zaštitna kaciga, posebna vrsta cipela i mnogi drugi dodatni dijelovi opreme koju morate stalno imati pri sebi, pa je čak i održavati. Ja jednostavno nisam osoba koja se voli brinuti o opremi. Osim toga, morate pronaći sigurnu stazu kojom možete voziti bicikl velikom brzinom. Meni je sve to prevelika gnjavaža.

Drugi bitan čimbenik je strah. Da bih stigao do koliko--toliko sigurne biciklističke staze moram proći kroz grad, a strah koji osjećam dok krivudajući vozim između automobila i drugih vozila i to na sportskim biciklističkim gumama dok biciklističkim cipelama čvrsto pritiskam pedale nešto je što ne možete razumjeti ako niste osobno iskusili. Nakon što sam postao malo iskusniji donekle sam se naviknuo, ili sam barem naučio kako preživjeti, ali često mi se znalo dogoditi da me od straha oblije hladan znoj.

Kad trenirajući uđem velikom brzinom u neki opasan zavoj srce mi počne ubrzano kucati.

Ako se ne držim pravilne putanje i ne nagnem se gornjim dijelom tijela pod određenim kutom dok ulazim u zavoj, past ću ili udariti u zaštitnu ogradu. Naravno, vlastitim iskustvom morao sam pronaći granice do kojih mogu voziti brzo. Prilično je zastrašujuće kad vozite bicikl niz strminu i pri brzini, a cesta je vlažna od kiše. Za vrijeme utrke jedna pogreška dovoljna je da prouzroči pad velikog broja biciklista.

Nisam osobito okretan i žustar čovjek i ne volim sportske discipline koje se oslanjaju na brzinu i agresivnost, zato biciklizam sigurno nije moja jača strana. Zato između tri sportske discipline od kojih se sastoji triatlon - plivanje, biciklizam i trčanje - vožnju bicikla uvijek odgađam do posljednjeg trena. To je nedvojbeno najslabiji dio mojih sportskih mogućnosti u triatlonu. Sve i ako postignem dobar rezultat u trčanju na deset kilometara, taj posljednji dio nije dovoljno dug da bih znatnije popravio ukupan vremenski rezultat za sve tri discipline.

Upravo zbog toga donio sam odluku da izvjesno vrijeme provedem na biciklu. Danas je prvi kolovoza, a natjecanje se održava prvog listopada što znači da imam na raspolaganju točno dva mjeseca. Nisam siguran hoću li do tada uspjeti ojačati mišiće nužno potrebne za vožnju bicikla, ali barem se moram naviknuti na vožnju bicikla.

Bicikl kojim se koristim lak je poput pera. To je Pana-sonicov sportski bicikl od titana i upotrebljavam ga već sedam godina. Promjena brzina na njemu slična je jednoj od mojih tjelesnih funkcija. To je sjajan stroj i mnogo je superiorniji od onoga koji ga vozi. Prilično grubo sam ga vozio u četiri triatlona, ali još nijednom se nije dogodio veći kvar. Na trupu bicikla piše: "18 Til I Die". To je naslov pjesme Bryana Adamsa. Naravno, naziv pjesme je šala. Imati osamnaest godina sve dok ne umreš znači umrijeti u osamnaestoj.

Ovog ljeta vrijeme u Japanu ponaša se veoma čudno. Kišno razdoblje koje uobičajeno prestane početkom srpnja potrajalo je sve do kraja mjeseca. Dozlogrdilo mi je koliko je kišilo.

Zbog obilnih kiša u pojedinim dijelovima države umrlo je ili se utopilo mnoštvo ljudi.

Objašnjenje je daje to zbog globalnog zatopljenja. Možda je tako, a možda i nije. Neki znanstvenici tvrde daje upravo globalno zatopljenje osnovni razlog klimatskih promjena, neki drugi tvrde da problem nije u tome. Neki podaci govore u prilog toj tvrdnji, neki ne.

Uglavnom, ljudi se zadovoljavaju tvrdnjom da većina problema s kojima se zemlja suočava proizlazi iz globalnog zatopljenja. Kad se prodaja odjeće drastično smanji, kad mora i oceani izbace tone drvenih naplavina na obalu, kad se dogode poplave i suše, kad cijene robe široke potrošnje vrtoglavo rastu, za sve je ponajprije krivo globalno zatopljenje. Ljudima je očito potreban dežurni krivac u kojeg mogu uprijeti prstom i kazati: "Za sve ovo ti si kriv!"

U svakom slučaju, zahvaljujući dežurnom krivcu s kojim se ne može izaći na kraj, kiša je nastavila padati, pa sam tijekom cijelog srpnja jedva nekoliko puta uspio trenirati na biciklu.

Nije krivnja do mene nego do dežurnog krivca. Napokon, nekoliko posljednjih dana zasjalo je sunce, pa sam mogao izaći na svjež zrak i voziti bicikl. Na glavu sam navukao zaštitnu kacigu aerodinamičnog oblika, stavio sunčane naočale, plastičnu bocu napunio vodom, namjestio brzinomjer i uputio se.

Prva stvar koju stalno morate imati na umu ako vozite brzinski bicikl jest da se stoje moguće više nagnete naprijed kako biste što više bili u skladu s aerodinamičnom linijom.

Osobito je važno da vam je glava izbačena naprijed. Ne preostaje vam drugo nego naučiti zadržati taj položaj glave i tijela. Osim ako se niste već naviknuli, zadržati takav položaj duže od sat vremena - poput bogomoljke podignute glave - gotovo je nemoguće. Ubrzo vas leđa i vrat počnu jezivo boljeti. Kad se umorite, imate osjećaj da će vam glava pasti i da ćete izgubiti kontrolu, a kad se to doista dogodi, vrebaju vas raznorazne opasnosti.

Jednom zgodom kad sam trenirao za svoj prvi nastup na triatlonu i vozio bicikl gotovo stotinu kilometara, zabio sam se u metalni stup - jedan od onih brojnih zaštitnih stupova koje postavljaju kako vozači automobila i motora ne bi svojim vozilima prelazili na rekreacijsku stazu uz rijeku. Bio sam umoran, misli mi odlutale kojekuda, pa ni glavu nisam držao u propisanom položaju. Prednji kotač bicikla sasvim se izobličio, a ja sam glavom poletio prema tlu. Iznenada sam doslovce letio zrakom. Na sreću imao sam zaštitnu kacigu na glavi, inače bih zadobio ozbiljne ozljede. Udarivši rukama o beton prilično sam se ugruvao i izgrebao laktove, ali imao sam veliku sreću što sam tako prošao. Poznam nekoliko biciklista koji su doživjeli mnogo teže ozljede.

Kad doživite takvu nezgodu doista se uplašite i ne zaboravljate je lako. Da bi čovjek naučio nešto veoma važno i životno, u većini slučajeva potrebno je da doživi tjelesnu bol.

Otkad sam doživio tu nezgodu vozeći bicikl, bez obzira na to koliko se umorno osjećao, glava mije uvijek izbačena naprijed i gledam u cestu.

Naravno, zbog velikog opreza i pozornosti gotovo zaboravim na umorne mišiće, ali ja se ne znojim čak i usred ljetne vrućine. Zapravo, vjerojatno se znojim, ali zbog snažnog vjetra koji mi puše u prsa znoj lako ispari. Zato neuobičajeno žednim. Ako odveć dugo ne popijem malo vode tijelo dehidrira, a kad se to dogodi misli su mi sasvim zbrkane. Nikad ne idem voziti bicikl bez boce s vodom. Dok vozim bicikl jednom rukom izvadim bocu iz njezina spremišta, popijem gutljaj-dva i vratim je na mjesto. Natjerao sam samog sebe da se držim svih tih pravila i da glave izbačene naprijed gledam cestu pred sobom.

Kad sam se tek počinjao baviti vožnjom bicikla nisam imao pojma što me sve čeka, pa sam zamolio određenu osobu koja zna mnogo toga o biciklističkim utrkama da mi pomogne u treniranju. Nas dvojica bismo blagdanima natovarili bicikle na karavan i zaputili se prema pristaništu u mjestu Oiju. Blagdanima prijevoznici ne voze kamione i ne dolaze na pristanište, a široka cesta koja prolazi pokraj brojnih skladišta idealna je za vožnju bicikla. Nas dvojica dogovorili bismo se koliko krugova ćemo napraviti i kojom brzinom ćermo voziti. On me ispočetka pratio na gotovo svim mojim vožnjama na velike udaljenosti - pa je jednom prisustvovao i mojoj nezgodi.

Iskreno govoreći, biciklistički trening veoma je zamoran. Trčanje na velike udaljenosti kao trening za maraton definitivno je za samotnjake, ali čvrsto držati upravljač bicikla i neumorno voziti bicikl pothvat je za još veće osobenjake. Iste pokrete ponavljate bezbroj puta.

Uspinjete se uzbrdicom, vozite po ravnome ili se spuštate nizbrdicom. Jednom vam vjetar puše u leđa, drugi put u prsa. Po potrebi mijenjate brzine, mijenjate položaj tijela, provjeravate brzinu, pijete malo vode, mijenjate brzinu, mijenjate položaj tijela... Ponekad me sve skupa podsjeća na nekakvo mučenje. Triatlonac Dave Scott u svojoj knjizi je napisao daje od svih sportskih disciplina koje je čovjek izumio biciklizam daleko najneugodniji od svih.

Potpuno se slažem.

Ipak, nekoliko mjeseci prije triatlona, bez obzira na to koliko se nelogično moglo činiti, i time se moram baviti. Pjevušeći poput očajnika refren iz pjesme "18 Til I Die", kadikad prokhnjući ovaj svijet, snažno okrećem pedale bicikla sileći noge da upamte pravilan ritam.

Topao vjetar s Pacifika puše u mene, a obrazi mi bride.

Krajem lipnja završile su moje obveze na Harvardu, a to je značilo i kraj mojeg boravka u Cambridgeu (kao i moj oproštaj s točenim pivom Sam Adams i uštipcima iz Dunkin' Donutsa). Pokupio sam svoje stvari i početkom srpnja vratio se u Japan. Jesam li išta kupio dok sam boravio u Cambridgeu? Priznajem, kupio sam gomilu LP ploča. U Bostonu još uvijek postoji velik broj izvrsnih trgovina koje prodaju i otkupljuju rabljene gramofonske ploče. Kad god sam imao malo slobodnog vremena odlazio sam provjeriti i trgovine rabljenih ploča u New Yorku i Maineu. Otprilike sedamdeset posto gramofonskih ploča koje sam kupio odnose se na jazz, a ostale na klasičnu glazbu uz nekoliko onih koje pripadaju rock glazbi.

Velik sam (prije bih trebao reći iznimno sam velik) kolekcionar gramofonskih ploča. Spakirati i poslati sve te ploče a da se u poštanskom prometu ne razbiju, nije bio nimalo lak posao.

Ne znam koliko uistinu gramofonskih ploča posjedujem u svojoj kolekciji. Nikad ih nisam brojio, a i prilično je obeshrabrujuće pokušati učiniti nešto slično. Još kao petnaestogodišnjak počeo sam kupovati ploče, ali sam ih i prodavao. Ne vodim računa o svima koje kupim ili prodam. U svakom slučaju, broj gramofonskih ploča u mojoj kolekciji sve je veći. Naravno, njihova brojnost ni slučajno nije moj osnovni cilj. Ako me tko pita znam li koliko gramofonskih ploča imam, jedino što bih mogao odgovoriti jest: "Imam ih veoma mnogo. Ali još uvijek nedovoljno."

U romanu Veliki Gatsby F. Scotta Fitzgeralda jedan od likova, Tom Buchanan, bogataš kojem je omiljeni sport polo, kaže: "Čuo sam da se od staje za konje može napraviti garaža, ali ja sam prvi čovjek koji je od garaže napravio staju." Ne hvalim se, ali ja postupam na isti način. Kad god pronađem kvalitetno izdanje LP ploče koju već imam na CD-u ni časa ne oklijevam nego CD prodam i kupim LP ploču. A kad pronađem tu istu ploču ali u još kvalitetnijem izdanju, ni tren ne razmišljam nego onu koju već imam prodam i kupim tu još kvalitetniju. Naravno, za takvo što potrebno je i vrijeme i znatan novac. Prilično sam siguran da bi me dobar dio ljudi nazvao osobenjakom.

Kao što sam i namjeravao, u studenome 2005. sudjelovao sam na Newyorskom maratonu.

Bio je divan sunčan jesenji dan, jedan od onakvih kad očekujete da se svakog trena niotkuda pojaviti pokojni Mel Torme i oslonjen o koncertni klavir opušteno zapjevati stih iz pjesme "Jesen u New Yorku". Zajedno s tisućama drugih trkača tog jutra utrku sam počeo kod mosta Verrazano Narrowsa na Staten Islandu, nastavio trčati kroz Brooklyn, gdje me književnica Mary Morris redovito čeka kako bi me obodrila, potom kroz Queens, pa kroz Harlem i Bronx i nekoliko sati kasnije i nekoliko mostova dalje prošao kroz cilj koji je postavljen blizu restorana Tavern on the Green u Central Parku.

Kakav je bio moj rezultat? Iskreno govoreći, ne baš dobar. Barem ne onoliko dobar koliko sam se potajno nadao. Kad bi to bilo ikako moguće, volio bih da ovu knjigu mogu završiti dojmljivom izjavom, recimo: "Zahvaljujući brojnim i napornim treninzima, uspio sam ostvariti izvanredan vremenski rezultat na Newyorskom maratonu. Kad sam stigao na cilj doista sam bio ganut do suza." A potom ležerno odšetati u sumrak dok iz pozadine s razglasa odzvanja tema iz filma Rocky. Sve dok nisam počeo trčati taj maraton nadao sam se da bi se nešto slično uistinu moglo i dogoditi, i s veseljem sam očekivao taj dan. To je bio moj plan.

Uistinu sjajan plan, mislio sam.

Ali, u stvarnom životu stvari ne idu tako glatko'. U određenom trenutku u životu, kad nam je doista potrebno sasvim jasno rješenje, osoba koja pokuca na naša vrata po svoj prilici je glasnik koji donosi loše vijesti. To se ne događa baš uvijek, ali iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da loših vijesti ima mnogo više od dobrih. U znak pozdrava glasnik dodirne kapu, izgleda pokunjeno kao da se ispričava, ali to ne pomaže da se promijeni ili poboljša sadržaj poruke. Dakako, nije glasnik kriv za to. Ne treba mu zamjeriti, a ne treba ga ni okriviti i istresti se na njega. Glasnik jedino savjesno obavlja posao koji mu je povjerila njegova gospodarica. Tko je ta gospodarica? Nitko drugi nego naša stara prijateljica Stvarnost.

Prije same utrke vjerovao sam da sam odmoran i u dobroj formi. Onaj čudnovati osjećaj koji sam locirao u unutrašnjosti koljena nestao je. U nogama sam, osobito oko listova, i dalje osjećao blagi umor, ali zbog toga se nisam trebao brinuti (barem tako sam mislio). Program treniranja odradio sam bolje nego za ijednu drugu utrku. Zato sam se nadao (ili sam barem donekle vjerovao) da ću uspjeti postići najbolji vremenski rezultat u utrkama koje sam trčao nekoliko posljednjih godina. Jedino što sam još trebao učiniti bilo je prijeći s riječi na djelo.

Na početku utrke odlučio sam trčati tempom kojim sam trebao postići rezultat od 3 sata i 45 minuta. Bio sam više nego siguran da to vrijeme mogu istrčati. Vjerojatno je baš to bila pogrešna odluka. Razmišljajući sada o tome, bilo bi mnogo pametnije da sam se odlučio trčati ritmom kojim sam trebao postići rezultat od 3 sata i 55 minuta i tek kasnije pojačati tempo, i to samo ako sam siguran da ga mogu izdržati. Vjerojatno mije trebao takav, razumniji pristup utrci. Ali, nešto drugo me poticalo i u sebi sam ponavljao: Čitavog ljeta sam trenirao po najvećoj vrućini, i to najbolje što sam mogao, nisam li? Ako ni ovaj put ne mogu uspjeti, kakav je onda smisao svega? Muškarac sam, vrijeme je da se tako počnem ponašati! Te su mi riječi odzvanjale u ušima na isti način na koji su prepredeni mačak i lukava lisica pokušali nagovoriti Pinocchija kad je išao u školu. Sve donedavno, vrijeme od 3 sata i 45 minuta za mene je predstavljao sasvim uobičajen i ostvariv rezultat.

Sve do dvadeset petog kilometra dobro sam održavao zadano vrijeme, ali nakon toga jednostavno nisam više mogao održati taj tempo. Nisam se mogao pomiriti s time, ali postupno sam počeo osjećati umor u nogama, pa je i tempo kojeg sam se do tada uporno držao popustio. Pomislio sam, neću uspjeti istrčati utrku ni za 3 sata i 50 minuta. To je najgore što mi se moglo dogoditi. Jednostavno nisam mogao dopustiti da trčim više od 4 sata.

Nakon što sam prešao preko mosta na Aveniji Madison i zaputio se širokom, ravnom stazom od gornjeg grada prema Central Parku počeo sam se osjećati malo bolje, pa sam se čak ponadao da ću možda uspjeti nadoknaditi izgubljeno vrijeme, ali nada je kratko je trajala jer kad sam ušao u Central Park i našao se pred onim blagim ali za mene sudbonosnim uzbrdicama i nizbrdicama, osjetio sam grč u desnom listu. Na sreću, nije bio toliko bolan da bih morao prekinuti utrku, ali bol me ipak prisilila da usporim korak, pa sam gotovo hodao umjesto trčao. Gomila ljudi pokraj staze hrabrila me i bodrila uz povike: "Samo naprijed!"

Više od ičega želio sam nastaviti utrku, ali nisam više vladao svojim nogama.

Na kraju je moj rezultat bio nekoliko minuta više od 4 sata. Uspio sam istrčati cijelu utrku, istina ne s osobito vrijednim rezultatom, ali zato sam postigao osobni rekord jer sam svaki maraton u kojem sam ikad sudjelovao (ukupno 24 maratona do sada) istrčao do cilja.

Drugim riječima, uspio sam postići pozitivni minimum, ali nakon napornih mjeseci treniranja i opsežnih priprema, za mene je to ipak bio frustrirajuć rezultat. Imao sam osjećaj da se ostatak nekog crnog zloslutnog oblaka potajno uvukao u moj trbuh. Bez obzira na sve, nisam se mogao pomiriti s time. Naporno i ustrajno sam trenirao, zašto me onda uhvatio grč? Ne pokušavam natuknuti da su moji napori slabo nagrađeni; ali ako Bog uistinu postoji, nije li tražio previše od mene da bi mi zauzvrat dopustio da se načas uvjerim da postoji nebo? Zar sam tražio previše ako sam očekivao malo razumijevanja?

Kojih šest mjeseci poslije, u travnju 2006., sudjelovao sam i u Bostonskom maratonu. Po pravilu, trčim samo jedan maraton godišnje, ali s obzirom na to da je moj rezultat na Newyorškom maratonu izazvao nelagodan osjećaj odlučio sam pokušati još jedanput. Ovaj put, svjesno i namjerno, odlučio sam drastično smanjiti sate provedene u treniranju. Naporno treniranje za Newyorški maraton nije mi bilo od velike pomoći. Možda sam trenirao više nego stoje bilo potrebno. Sada nisam imao detaljno razrađen plan priprema, umjesto toga svakog dana sam trčao malo duže nego inače i nisam razbijao glavu kojekavim detaljima. Pokušao sam svemu pristupiti ležerno. To je tek maraton, govorio sam si. Odlučio sam tako postupiti i vidjeti što će se dogoditi.

To je bio sedmi put da sudjelujem u Bostonskom maratonu, pa sam jako dobro poznavao stazu utrke - gdje se nalaze uzbrdice i nizbrdice, a gdje skretanja. Ali, naravno, to nije bilo jamstvo da ću uspjeti u svojoj namjeri.

Pitate se, kakav je bio moj rezultat?

Moj vremenski rezultat nije se mnogo razlikovao od onoga u New Yorku. Naučivši lekciju ondje, dao sam sve od sebe da u prvom dijelu Bostonskog maratona stvari držim pod kontrolom, održavajući tempo, čuvajući dio energije za završni dio utrke. Zabavljao sam se sudjelujući u utrci, promatrao prizore pokraj kojih sam trčao, čekajući onaj trenutak kad ću osjetiti da mogu ubrzati. Ali, taj trenutak nisam dočekao. Od trideset drugog do trideset petog kilometra, na mjestu na kojem prijedete Heartbreak Hill, osjećao sam se dobro. Moji prijatelji, koji su čekali na Heartbreak Hillu da bi me obodrili, kasnije su mi rekli: "Zaista si izgledao sjajno." Trčao sam uzbrdo osmjehujući se i odmahujući im. Bio sam siguran da na tom mjestu mogu ubrzati i istrčati utrku u dobrom vremenu. Ah, nakon što sam prošao Cleveland Circle i ušao u centar grada, noge su mi odjednom otežale. Ubrzo mu svladala iscrpljenost. Nije me uhvatio grč, ali posljednjih nekoliko kilometara utrke, nakon što sam prešao preko mosta Boston University, jedino što sam mogao učiniti bilo je da ne zaostanem. Ubrzati tempo trčanja kao što sam bio planirao i nadao se, jednostavno nisam mogao.

Naravno, uspio sam završiti utrku. Pod djelomice oblačnim nebom pretrčao sam svih 42 kilometra bez zaustavljanja i prošao kroz cilj koji je bio postavljen ispred zgrade Prudential Centra. Umotao sam se u srebrnu termalnu plahtu kako bih se zaštitio od hladnoće i primio medalju od nekog volontera. Preplavio me val olakšanja - olakšanja što više nisam morao trčati. Sjajan je osjećaj kad završite trčati maraton - već to je samo po sebi izvanredno postignuće - ali nisam bio zadovoljan vremenskim rezultatom. Obično se radujem čaši hladnog piva Sam Adams, ali nisam čak ni osjetio tu želju. Umor i iscrpljenost zavladali su svakim dijelom mojeg tijela.

"Što li se to događa s tobom?" pitala je moja žena, koja me je čekala na cilju, očito i sama zbunjena. "Još uvijek si snažan, a znam i da si naporno trenirao", dodala je.

Zbilja, što li se to događa sa mnom? I sam sam se pitao, ali nisam znao odgovor.

Vjerojatno je razlog činjenica što sam sve stariji. Možda odgovor leži negdje drugdje, možda sam previdio neku bitnu stvar. Na kraju, svako nagađanje ostaje ono što jest: puko nagađanje.

Poput malog izvora vode koji nestaje usred pustinje.

Ipak, postoji jedna stvar koju mogu pouzdano kazati: sve dok mi se osjećaj zadovoljstva da sam dobro trčao ne vrati, nastavit ću sudjelovati u maratonima i neću dopustiti da me rezultat obeshrabri. Čak i kad sasvim ostarim i klonem, kad me ljudi počnu upozoravati da je vrijeme da se predam i povučem, neću odustati. Sve dok mi tijelo to dopušta, nastavit ću se baviti trčanjem. Čak i ako moji vremenski rezultati budu sve gori, nastavit ću se truditi - vjerojatno još više - prema osnovnom cilju, a to je da svaki maraton u kojem sudjelujem istrčim do kraja. Nije mi stalo što drugi govore - u pitanju je moja narav, osobine moje ličnosti. Baš kao što škorpije napadaju, cvrčci usred ljeta cvrče, lososi plivaju uzvodno prema mjestu gdje su se oplodili, a divlje patke migriraju u parovima.

Možda neću doživjeti da ležerno odšetam u sumrak dok iz pozadine s razglasa odzvanja tema iz filma Rocky, ali što se mene osobno tiče, a isto tako i ove knjige, ovo bi mogao biti prijevremeni kraj. Vrsta nedorečenog završetka. Vrsta razočaranja, ako vam se tako više sviđa. Napravite od njega scenarij, i holivudski producent samo će ga prelistati i smjesta baciti u koš. Ukratko, takva vrsta kraja primjerena je mojoj ličnosti.

Hoću reći, nisam postao trkač zato što mi je netko rekao da to postanem. Baš kao što nisam postao pisac zato što je to netko od mene zatražio. Jednog dana, iznenada, poželio sam napisati roman. Isto tako, jednog dana sam se iznenada počeo baviti trčanjem - samo zato što sam tako poželio. Uvijek sam postupao onako kako mi se u danom trenutku činilo da trebam postupiti. Ljudi me mogu pokušati spriječiti u onome što činim ili uvjeriti da nemam pravo, ali moju namjeru neće promijeniti.

Gledam u nebo i pitam se hoću li barem načas ondje ugledati pogled razumijevanja, ali neću. Sve što vidim jesu ravnodušni ljetni oblaci nad Pacifikom. Nemaju mi što reći. Oblaci su uvijek šutljivi. Vjerojatno ne bih trebao gledati u njih. Ono u što bih trebao gledati duboko je u meni. Kao kad se čovjek zagleda u dubok bunar. Mogu li na tamnom dnu bunara ugledati razumijevanje? Ne, jedino što vidim jest vlastiti lik, odraz jedne ličnosti. Moja individua, svojeglava, tvrdoglava, često egocentrične naravi koja i dalje sumnja u samu sebe - koja, kad naiđe problem, u samoj situaciji pokušava pronaći nešto smiješno, ili nešto gotovo smiješno.

Nosim taj karakter sa sobom poput starog kovčega, dugom prašnjavom ulicom. Ne nosim ga zato što mi se sviđa. Sadržaj je odveć težak, a izvana izgleda bezvrijedno. Nosim ga ovoliko dugo zato što nisam imao ništa drugo nositi. Ipak, vjerujem da sam se, s vremenom, vezao za Kao što ste i mogli očekivati.

* * *

Evo me gdje svakodnevno treniram za natjecanje u tria-tlonu u gradu Murakamiju u prefekturi Niigati. Drugim riječima, još uvijek uokolo nosim taj stari kovčeg, najvjerojatnije prema još jednom razočaranju. Prema šutljivoj nevoljenoj starosti - ili, da se izrazim umjerenijim riječima, prema sve izvjesnijoj bezizlaznosti.

9. 1. listopada 2006. • Grad Murakami, prefektura Niigata