Prošetao sam okolinom. Povremeno je oko mene šuškalo i nešto se kretalo. To su bile sitne životinje, koje su u ovom kraju bile toliko pitome da se nisu micale sve dok čovjek ne bi skoro nagazio na njih. Polako sam se okrenuo i pošao natrag prema nastambama iz kojih se vidio odsjaj vatre. Mjesec je toliko osvjetljavao okolinu da sam mogao izbjeći kamenje na putu. Iznenada mi se učinilo kao da čujem frktanje. Nehotice sam zastao. Ponovo sam začuo režeće frktanje kao od suzdrćavanog bijesa. Bio sam neodlučan što napraviti; krenuti dalje, ići nazad ili ostati stajati na istome mjestul. Tada sam začuo glas brata Xerexa koji me zvao. Nisam se ususdio odgovoriti jer sam se bojao da ću ono nešto, što je ražalo na mene, još više naljutiti. Ostao sam miran, ali sam snažno mislio na brata Xerexa i želio da dođe. I stvarno, došao je.

"Što ti je, brate Amo?" upita me već iz daljine.

Nisam želio odgovoriti, no tada mi je palo na pamet da moram brata Xerxa upozoriti na opsnost. Prije nego sam to mogao učiniti, već sam ga začuo pored sebe kako mi govori umirujućim glasom:

"Sve je uredu, brate Amo, ne moraš se više bojati. Bio je to snježni tigar preko čijeg si puta prešao. Kako još nemaš oko sebe onu auru koju imamo mi što godinama boravimo ovdje, snježni tigar je u tebi osjetio neprijatelja. Nama neće ništa jer zna da mi nikada nikome ne činomo nasilje. Dođi ovamo i pogledaj"

Prišao sam bliže. Brat Xer je stajao sasvim uz jednog ogromnog snježnog tigra koji je mirno dozvoljavao da mu brat XDerx gladi krzno. Na mene tigar uopće nije obraćao pažnju.

Dok smo se polako vraćali našem prenoćištu, pitao sam brata XDerxa ne dogodi li se ipak da tigar napadne nekog pripadnika "škole".

"Teoretski bi to svakako bilo moguće kad bi netko od nas smetao životinju dok je zabavljena svojim plijenom. Međutim, mi to ne radimo. Kada su sitne, odnosno kada nisu gladne, divlje životinje nam neće ništa jer ih aura koja iz nas zrači smiruje."

"Osjećate li tako prema svim životinjama?"

"Da, zašto?"

"Jer mi sada ponovo dolazi jedna misao- što će ti se sigurno učiniti kao tipično njemačkim- s kojom nisam načisto:

zašto se životinje međusobno moraju napadati i ubijati da bi se prehranile? Zar to nije jezivo?"

Brat Xerx se smiješio dok je odgovarao:

"Imaš pravo-ovo je tipično pitanje za Nijemca! Isto tako bismo mogli postaviti pitanje: zašto voda teče nizbrdo, a ne uzbrdo? Zašto ne padnemo u svemir kada se Zemlja prilikom svoje vrtnje prividno okrene prema dolje? Kako bismo bili slobodni u našim odlukama, moramo postojati u okolini koja je podređena izvjesnim zakonitostima. Jedna od tih zakonitosti su primjeri koje sam naveo, a isto je i sa odnosima među životinjama. To se ne može promijeniti.

"Ipak je jako surovo."

"I da i ne! Surovo je samo s tvoga sadašnjega gledišta. Nije surovo s gledišta samih životinja. Jedna životinja, posebno ako je još na niskom stupnju razvitka, ne doživljava umiranje kao mi. Ona ne poznaje strah od smrti koju samo ponekad nalazimo kod viših životinja, a najčešće kod domaćih životinja koje su u stalnom dodiru s ljudima. Što bi bilo s milijunima i milijmardama kukaca i sitnih životinja kada bi umirale samo od starosti? Osim toga, duše takvih životinja koje su još vrlo nerazvijene svojim umiranjem ispunjavaju svoj evolucijski zadatak. Primjećuješ li da su u najvećem broju zastupljene one životinje koje su najmanje zastupljene? Životinje u početku imaju samo jednu grupnu dušu iz koje se počinje razvijati pojedinačna duša stapanjem mnogih životinjskih duša koje čine grupnu dušu u jednu višu grupnu dušu; stapanjem više takvih duša nastaje opet nova životinjska grupna duša više vrste. Tim razvojem odozdo najprije se stvara jedna "prirodna duša" iz koje nastaje ljudska duša koja je sasvim zemaljske naravi, ali se može produhoviti i prijeći u odjeću duha, te tako postati stalnom odjećom individualnog ljudskog duha s punim sjećanjem na sve stupnjeve razvoja tijekom stvaranja.Suprotno tome, ljudski duh potječe neposredno od Boga. Ni jedna životinja pa ni ona najviša, nema individualni duh dobiven od Boga. Ako promatraš nekog čovjeka, ponekad se već po njegovoj vanjštini vidi koje glavne osobitosti životinjskoga carstva pokazuje njegova duša, koja kao što je rečeno, predstavlja samo zemaljskim razvojem stvorenu odjeću koja postaje jedno s duhom čovjeka tek prilikom "duhovnog rođenja", tj. rođenja u Duhu. Zato je ljudska duša poslije zemaljske smrti besmrtna, međutim, tijekom milijuna zemaljskih godina koje ona provodi u duhovnom svijetu, dušu još uvijek može snaći razaranje, odnosno takozvana "druga smrt" koja je konačna jer je to tada stvarna smrt-pravo gašenje. No i u takvoj ljudskoj duši Duh se ne uništava jer Duh je neuništvi. Duh se u takvim slučajevima ponovo vraća k Bogu, ali bez iskustva svog pojedinačnog ljudskog razvoja. To će ti kasnije također biti jasnije nego što ti ja sada mogu objasniti riječima. Tijekom godina studija koje su pred tobom to će ti se razjasniti samo po sebi. Uviđaš li sada zašto broj životinja mora biti veći što je niže njihovo carstvo? Zato što njihove duše služe kao temelj jednoj razvijenijoj životinji, a više takvih duša čine osnovu jednoj još višoj vrsti i tako dalje sve do čovječje duše. No neprolazni vječni Duh ulazi u jednu dušu tek kad ona uslijed dugog, dugog razvoja postane ljudskom dušom. Možda se ne sjećaš kako su upravo vaši njemački humoristički listovi, kao što mi je jednom Majstor Z pokazao, prikazali taj put razvoja duše; bili su nacrtani određeni tipovi ljudi slični nekim životinjama koje se ponašaju kao ljudi. Takvi humoristički crteži bili su popularni posebno u Njemačkoj, te pokazuje kako-za većinu nesvjesno-upravo njemački narod posjeduje mistični instinkt. No dosta o tome!"

"Samo još jedno pitanje, dragi brate Xerx! Prema tome bi profesor Darwin imao pravo što se tiče razvoja vrsta?"

"Prividno da, da je mislio samo na razvoj oblika tijela i duše. Oboje je po svome razvoju zemaljskog podrijetla. Međutim, nije u pravu u svojoj pretpostavci da se ljudski duh također razvio odozdo. To nije tako. Svaki ljudski duh potječe izravno od Božanskog praizvora Bitka i prožima materiju odozdo. To nije tako. Svaki ljudski duh potječe izravno od Božanskog praizvora Bitka i prožima materiju odozgo. Duh kao takav božanske je narvi i ne može se razvijati. Njegov razvoj sastoji se u prodiranju kroz duševne i tjelesne ovoje u kojima ljudski duh djeluje kroz "duševno i tjelesno produhovljavanje". Taj "proces produhovljavanja" je ono što mi na Zemlji smatramo duhovnim i duševnim razvojem, ali kao što sam rekao, u stvarnosti to više nije razvoj odozdo prema gore, već uronjavanje, tj. razvijanje odozgo."

Sada sam imao dovoljno građe za razmišljanje, te sam još dugo mislio na to što mi je rečeno, sve dok nisam pao u dubok san bez snova iz kojega sam se ujutro čudesno ojačan probudio.

Slijedećeg dana ponovno smo išli po blještavom sunce kroz pitom kraj. Dolina se proširila u visoravan sa svježom travom koja je sličila sagu, a šareno cvijeće je tvorilo mozaik na tom prirodnom sagu. Rijetka stabla su rasla na obalama potoka i malih rječica koje su izvirale iz ledenjaka u pokrajnjim dolinama. Kraj je bio prošaran grmljem. Rasla je tu i poneka breza. Kasno poslije podne skrenuli smo u dolinu i započeli uspon. Pred nama se u pozadini ponovo dizala ogromna stijena okomita kao svijeća čije su padine bile pod dubokim snijegom. Oko visokih vrhunaca valjali su se tamni oblaci, ali se nisu spuštali u dolinu. Sunčevi zraci su se opet toliko odbijali od snježnih zidova da je dolina izgledala blještavo. Kako se prilično široka dolina sad uspinjala, a sad spuštala, nije se vidjelo daleko naprijed. Kad se počelo mračiti, pred nama su iskrsle masivne zgrade oslonjene o stijene . Sličile su velikom samostanu lama, a to su i bile. Prošli smo kroz vrata i za prenoćište nam je dodijeljena velika, lijepa zgrada. Bili smo prijateljski primljeni, iako je već bilo suviše mračno da bismo mogli jasno raspoznati stanovnike. Osim toga bio sam i prilično umoran jer smo imali naporan dan.