Morao sam se nehotice nasmijati tome savjetu. Žene me nikada nisu posebno zanimale. Nisam vidio nikakvu opasnost za sebe u posjeti mjestu gdje su žene studirale. Ipak, nakon što sam legao i razmislio o riječima brata Gustava, one su mi izgledale sve značajnije. Posebno zato što sam znao da mi, prilikom našeg razvoja u pravcu duhovnoga, još jednom prolazimo sve što je prilikom našeg dugog, dugog razvoja kao čovjeka ikada u našem postojanju igralo neku ulogu, i to kao neku vrst iskušenja. Iznenada sam se sjetio da sam ja najednoj drugoj planeti, na kojoj je Majstor Z već postigao majstorstvo, bio oženjen. Svoje tadašnje žene nisam se mogao sjetiti. Osim toga, sjetio sam se i da prema okultnom shvaćanju za svakoga postoji njemu pripadajući dio suprotnoga spola; dakle, za muškarce druga duševna polovica u obliku žene, a za žene druga duševna polovica u obliku muškarca.

Upravo kada sam odlučio da o tome pitam brata Gustava, on je digao pogled sa svojih knjiga i odgovorio mi sa smiješkom:

"Nemoj više razmišljati o tome. To će ti se kasnije samo po sebi objasniti. Prije nego što budeš tako daleko, najprije temeljito nauči osnovni princip postojanja:ljubi Stvoritelja kao Oca i Brata iznad svega, a svako stvorenje koje je isto tako dijete Bože kao i ti, voli upravo tako kao što voliš sebe samoga."

Zadovoljio sam se time i zaspao. Slijedećeg dana bjesnila je strahovita snježna oluja.

"Aha", rekoh ponešto trijumfirajući bratu Gustavu.

"Ovoga puta ste se vi "mudraci s Istoka" ipak malo prevarili u vašem poznavanju vremena."

"Zašto?" upita brat Gustav sasvim nevino.

"Pa bilo je rečeno da sutra, a to je danas, kolona kreće na dugi put,a sada od toga neće biti ništa."

"A ipak će nešto biti, i to tako što će krenuti prema skladištu namirnica i tamo pmoći pri posljednjem pripremama za polazak. Tada ćete usprkos snježne mećave krenuti do cilja prve etape koji je odavde udaljen samo nekoliko milja. Do tamo vam nikakva snježna oluja neće naškoditi. Naprotiv, kratak marš će vam dobro doći i naviknuti vas na klimu koja vani vlada."

Spakirao sam ono malo svojih stvari i brat Gustav me odveo do skladišta hrane. Ondje je vladala velika užurbanost. Otprilike trideset do četrdeset Tibetanaca imalo je pored sebe terete koje će nositi na leđima. Ti su se tereti sastojali od neke vrste pletenih koševa koji su uostalom bili skoro sasvim prazni. Na moje pojavljivanje nitko nije obratio pažnju. Brat Gustav me vodio do jedne grupe zabavljene razgovorom, gdje sam bio predstavljen vrlo visokom, vitkom i lijepom čovjeku preplanulom od boravka u prirodi, čiju nacionalnost stvarno nisam mogao dokučiti. Ono što sam zapazio kao posebno ugodno, bila je neodoljiva srdačnost koja je strujala iz njega.

Brat Gustav me predstavio kao brata Amoa. Vođu kolone su mi predstavili kao "brata Xerxa", iz čega također nisam mogao dokučiti ništa o njegovoj nacionalnosti.

Brat Xerx me poveo do jedne grupe Tibetanaca koji su me sa smiješkom i prijateljski pozdravili. Dobio sam jedan koš za nošenje. Nisam bio posebno predstavljan. To i nije bio potrebno, jer su me nosači smjesta prihvatili kao jednoga od svojih i obraćali mi se sa "You" na engleskom jer su svi govorili engleski. Neki od tih Tibetanaca su čak znali i po nekoliko njemačkih riječi.

Brat Xerx se vratio onoj grupi kod koje sam mu bio predstavljen. Grupa se sastojala od različitih studenata koje sam poznavao jer smo često zajedno ručali. Tibetance do tada još nisam vidio. Neki od njih su me izgleda poznavali. Možda su bili nosači u onoj koloni koja me je bila dovela ovamo.

Jedva sam pogledao košaru koja mi je dodijeljena i u kojoj se nalazila dodatna deka za spavanje od neobično debele vune, kad je rečeno da stavimo svaki svoj teret na leđa. Nakon toga se pojavio Majstor Z koji nam je održao kratak meditativni govor i blagoslovio nas ispruženim rukama, tj.magnetski nas preporučio zaštiti Najvišega.

Pošto smo iz hodnika u stijeni izašli na otvoreno, u lice nam je dopuhnuo oblak najfinije snježne prašine. Vjetar je opasno urlao, a zrak je bio tako leden da se činilo kao da reže kožu.

Išli smo jedan za drugim i to u tako malim razmacima da smo nogu stavljali u trag onoga ispred nas čim bi on svoju podigao. To je bilo potrebno jer je snijeg tako gusto padao da bismo inače jedan drugoga bez sumnje izgubili iz vida. Pošto smo otprilike pola sata gazili kroz dubok snijeg, došli smo na put koji je vodio desno niz padinu. Ovdje je oluja put skoro sasvim očistila od snijega, pa smo dobro napredovali. Odjednom smo izgleda izašli iz snježnih oblaka jer je prestalo sniježiti, ali ispod nas je vrilo i komešali su se tamni oblaci. Između njih i sivog sloja oblaka iznad nas je izgleda bilo zatišje. Oluja se odjednom smirila i činilo se toplije, no to je vjerojatno bila posljedica prestanka oluje.

Slabo se vidjelo jer je strmina kojom smo se penjali naginjala unazad i tako zaklanjala pogled na vrhunce. Skrenuli smo desno i obišli jednu stijenu. Postajalo je sve svjetlije i svjetlije. Iznenada je pred našim očima iskrsnuo krajolik neopisive ljepote. Sloj oblaka je bio kao odsječen. Ispod nas se nalazila planinska visoravan pokrivena dubokim snijegom, čiji vrhunci nisu dopirali do visine na kojoj smo se nalazili. U pozadini su se brda otvarala u dolinu koja se gubila u pari i magli. Sve do tamo se krajolik kupao u sunčanom sjaju. Tu i tamo lutali su bijelo-sivi i plavkasto svjetlucajući komadići oblaka na kojima se ljeskalo sunce. Prema gore i u pravcu horizonta sve je blještalo u nebesko plavoj boji nezemaljske nježnosti i raskoši. Nehotice sam ostao stajati kako bih upio tu ljepotu krajolika. Da sam time omeo kolonu iza sebe, nije mi uopće palo na pamet. To sam primijetio tek kad sam se sit nagledao prizora, pa sam se u znak isprike naklonio onima iza sebe. Odmaknuli su smiješeći se. Zastali su i oni koji su bili ispred mene. Brzo su primijetili kako me zaokupio krajolik, pa su se tiho zaustavili da ne bi smetali.

Brat Xerx mi se nasmijao sa čela kolone i doviknuo: "Jesi li se dovoljno nagledao, brate Amo?"

Potvrdno sam kimnuo glavom također se smijući.

"Uskoro ćemo biti na cilju, pa ćeš onda moći do mile volje gledati krajolik."

Tako je i bilo. Zaustavili smo se i odložili naše terete kod jedne skupine zgrada. Činilo se da tu stanuju Tibetanci ili su možda zaduženi za upravljanje zgradama.

Pošto sam odložio svoju košđaru, još sam se neko vrijeme zadržao na otvorenom. Sunce je sjalo sa svijetloplavog obzorja, dok su se ispod nas, dolazeći sa sivog zamagljenog horizonta, stvarala klupka oblaka koja su se valjala prema nama;znak da će se ove noći ponoviti snježna oluja.

Zadubljen u igru prirode, osjetio sam dodir na ramenu. Okrenuo sam se: predamnom je stajao brat Xerx." Po tome se prepoznaje Nijemac", reče kao uvod, "da se oduševljava prirodnim ljepotama. No moram priznati da se i sam uvijek nanovo divim ljepotama prirode, iako bih što se tiče mog rodnog kraja morao biti na njih naviknut."

"Odakle si rodom? upitah.

"Tamo gdje Kavkaz prelazi u Armensku visoravan. Moji su roditelji s Kavkaza. Majka je iz Georgije, a otac vjerojatno ima perzijske krvi. Govori se da je potomak nekadašnjih perzijskih vladara."

"Čudono. Izgledaš mi tako poznat, a nikada nisam bio na Kavkazu."

"To može imati različite uzroke. Možda smo se već prije poznavali tijekom nekog ranijeg zemaljsko-planetarnog utjelovljenja ili nam se pak čini da se poznajemo jer ja imam isti osjećaj privlačnosti u odnosu na tebe; imamo iste ciljeve, a našem karakteru daju pečat isti ideali." "kako si ti došao u školu Majstora Z? pitao sam dalje.

"I ja sam osjetio neki neodređeni zov upravo kao i svatko od nas koji sada boravimo kod Majstora Z, a sreo sam ga na jednom njegovom putovanju kroz Beludžistan. Nalazio sam se u jednom samostanu, no nikad nisam bio sasvim zadovoljan tamošnjim stremljenjima. Zato sam u trenutku susreta s Majstorom Z odmah znao kamo pripadam, pa sam pošao s njim."

U međuvremenu se spustio mrak, pa smo krenuli u glavnu zgradu. Tamo smo nešto pojeli, zatim je brat Xerx održao jednu meditaciju, pa smo krenuli na spavanje, barem ja sam smjesta zaspao.

Slijedeća dva dana je naše putovanje bilo prilično naporno. Stalno smo se kretali duž visoravni koja je kao golem krov međusobno povezivala različite grupe planinskih vrhova. Brat Gustav je imao pravo kada me je bio upozorio na snagu sunčevih zraka na ovoj visini. Prije nego li smo krenuli na put slijedećega jutra, jedan Tibetanac mi je dao malu posudu s nekim uljem i uputio me da njime namažem lice, vrat, dlanove i ruke, kako bih se zaštitio od opekotina. Posudu s uljem stavio je pored mene, ali sam se ja zaboravio namazati.

Slijedećeg jutra prije polaska, brat Xerex je oklijevao i s nekim očekivanjem me gledao. Uvrstio sam se među tibetantske nosače. Jedan za drugim i ostali su me počeli gledati, tako da sam se sasvim zbunio. Smijući se brat Xerx reče:

"Brate Amo, nisi li slučajno nešto zaboravio?"

Pogledao sam svoju opremu i nisam mogao otkriti ništa što ne bi bilo u redu. Tada je pokazao rukom na klupu na kojoj je još stajala posuda s uljem.

Ispričao sam se, namazao s uljem i ponovo zauzeo svoje mjesto u koloni nosača. Krenuli smo. U početku me ulje na licu smetalo, no tada sam vidio da se skoro svaki Tibetanac isto tako namazao uljem iako su oni kao stanovnici planinskih visoravni bili naviknuti na visoko sunce.

Slijedeća dva puta smo također prenoćili u kolibama, koje su iznutra bile uvijek jednako uređene; sadržavale su samo ono najpotrebnije. Ta skloništa koja su se nalazila u razmacima od po dan hoda jedno od drugoga, bila su izvanredno opremljena. Uvijek je na svakom od tih mjesta bilo sve u najboljem redu. Naravno svaka je kolona na odlasku za sobom ostavljala sve uredno, što nije uključivalo dopremu drva za loženje ( ne uvijek drvo već ponekad i osušeni izmet životinja) i opskrbu sušenim voćem.

Slijedeće večeri nakon meditacije kad je većina ljudi već bila legla ( naše sklonište su i ovoga puta bile barake;neke od tih nastambi imale su samo zidove od busena trave položenih jedni na druge, na koje je stavljen drveni krov, preko njega kamenje i zatim opet busenje trave;drvo krovišta bilo je od materijala koji se teško raspadao) obratio sam se bratu Xerxu, koji je svako veče prije spavanja obilazio nastambe i svakome zaželio "mirnu i okrepljujuću noć", slijedećim riječima:

"Kaži mi, dragi brata Xerxu, tko to održava sva ova prenočišta?"

"Mi sami, uz pomoć dragovoljnih stanovnika dolina od kojih kupujemo poljoprivredne proizvode. Tijekom tvoga školovanja i sam ćeš jedno vrijeme pratiti takvu kolonu. Ovaj je marš tebi priprema i trening za taj zadatak."

Trećega dana marša spuštali smo se cijelo prijepodne. Postalo je osjetno toplije. Ako je vrijeme do tada bilo uvijek neizmjence lijepo i sunčano s kratkotrajnim snježnim olujama, ovoga puta smo oko podne po prvi puta doživjeli kišu poslije one oluje s tornadom kod uspona do stana Majstora Z. Uskoro se na mjestima gdje snijeg nije pokrivao šljunak pojavio i po koji busen trave, kao i neki bijeli cvijet sličan našoj anemoni. To je djelovalo uistinu blagotvorno. To veče se naše sklonište nalazilo u sasvim drugačijoj okolini. Posvuda okolo bila je zelena trava, a između nje šareno poljsko cvijeće. Večer je bila tako blaga, barem se meni tako činilo usljed kontrasata posljednjih dana, da smo se mogli zadržavati vani pred zgradama. Mjesec se nalazio u prvoj četvrti sjajeći s vedrog neba. Okruživale su nas snijegom pokrivene padine i vrhovi visokih planina.