Za mene je započeo zaista jednoličan život. Soba je bila skromno namještena.U njoj su se nalazila dva jednostavno napravljena kreveta pokrivena hasurama, jedan stol, dvije stolice, vrč s vodom i posuda za umivanje. Ljuske od kokosovih oraha služile su kao šalice. Na zidu se nalazila polica s najrazličitijim knjigama o filozofiji, religijama, prirodnim naukama i okultizmu.

Izgledalo je kao da se o meni nitko ne brine. Nisam dobio poseban zadatak ni zaduženje. Čudio sam se tome. Pitao sam brata Gustava, koji je usput rečeno postao prilično šutljiv, što da radim.

Slegao je ramenima i samo primijetio: "Naći ćeš već nešto što će te zanimati."

Počeo sam se šetati vani na svježem zraku ispred zgrade kad je vrijeme bilo pogodno. To me je uvijek jako umaralo (vjerojatno zbog visine na kojoj smo se nalazili ) i po povratku u sobu redovito bih prilegao. Općenito sam prvih tjedana jako puno spavao, tako da sam jednom smijući se rekao bratu Gustavu:

"Čini mi se kao da se nalazim u nekom sanatoriju za spavanje!"

"To se u početku događa svima koji dođu ovamo gore. I to je dobro. Ti još nisi svjestan toga da visinski položaj, mnogo sna, duhovna okolina i magnetski utjecaj svih onih koji ovdje borave, predstavlja jednu vrstu plodnoga tla za duševni rast. Odjednom ćeš osjetiti kako si porastao i tvoja će pospanost nestati sama po sebi."

"Što misliš pod "duhovnom okolinom ovdje gore"?"

"To ćeš kasnije saznati. Ipak, za privremeno snalaženje znaj da se u ovoj okolini zadržavaju mnoga duhovna bića koja dolaze iz međuplanetarnog prostora, tu se nalaze i duše umrlih koje čekaju priliku da se ponovo utjelove kako bi započele svoj zemaljski život. Uopće ne možeš zamisliti kako je ovdje gore sve oko nas puno života usprkos prividno beznadnoj osamljenosti."

Zadovoljio sam se time; pa ipak su prošli mjeseci prije nego što sam se zahvaljujući mom ezoteričnom školovanju mogao i sam uvjeriti u ono što mi je brat Gustav rekao.

Prilikom šetnji zapažao sam da se nikada ne uspijevam suviše udaljiti od zgrada. Stalno sam se želio uspeti na onizak greben koji se nalazio iza jedne od zgrada kako bih radi orijentacije bacio pogled na okolinu. Ali, uvijek kad bih se počeo penjati, uhvatila bi me neka vrsta umrtvljenosti koja bi se konačno ispoljila kao ravnodušnost i oduzela mi energiju, tako da bih prekidao te pokušaje, iako sam nakon toga u svojoj sobi uvijek sam sebi ponovo obećao kako ću ipak izvesti svoju namjeru. Kasnije sam saznao da sam bio vezan jednom magnetskom vezom čija je svrha bila spriječiti da se suviše udaljim i možda zalutam, te ne našem put natrag ili pak da se slučajno ne smrznem, jer je, usprkos zasljepljujućem sunčevom sjaju, ovdje gore ipak bilo hladno. Samo ponekad su se vidjeli oblaci. Niži oblaci izgleda nisu dopirali do ovih visina.

Druge stanovnike nastambi vidio sam samo prilikom jela, a jeli smo uglavnom u tišini. Očigledno ljudi nisu brinuli jedan o drugome. Jelom se nije započinjalo prije nego štu su svi zauzeli svoja mjesta za dugačkim drvenim stolom na čijem čelu je sjedio Majstor Z. Prije jela bi Majstor Z izgovorio određenu molitvu nakon čega bi slijedila stanka za meditaciju. Isto tako je i nakon jela bila uobičajena molitva i meditacija.

U početku sam prilikom jela sjedio na kraju jedne strane dugačkog stola pored brata Gustava. Međutim, četvrtog dana sam bez objašnjenja premješten među dva čovjeka ozbiljnog, zatvorenog izgleda. Pokušavao sam započeti razgovor s njima, ali umjesto odgovora oni su samo potvrdno ili niječno kimali glavom. Pitanja na koja nisu htjeli odgovoriti jednostavno su ignorirali. Kada sam nekoliko puta ponovio pitanje upućeno jednome od njih, oštro me je pogledao kao da ga ometam u njegovom miru, te mi odgovorio skoro otresito:

"Brate, nemoj neprekidno ispitivati o stvarima na koje koje ćeš s vremenom i sam moći odgovoriti. Promatraj, uči i sve će ti se razjasniti samo po sebi."

Kao tipičan Nijemac, osjetio sam da je ovaj odbojan odgovor donekle povrijedio moj ponos. Pogledao sam oko sebe jesu li ostali primjetili odbijanje na koje sam naišao. Ali, svi su izgledali kao da meditiraju ii su bili zadubljeni u sebe, te naizgled uopće nisu obraćali pažnju na mene. Tada sam uputio pogled Majstoru Z. On me je očigledno promatrao. Kimnuo mi je ljubazno i time je moj osjećaj "povrijeđenog ponosa" iznenada nestao.

Dugo je trebalo dok nisam saznao gdje se ostali stanovnici zadržavaju po cijeli dan. Većina je studirala sama ili u grupama, bavila se meditativnim vježbama ili radila sasvim obične poslove, kao što su doprema namirnica i ostalih potrebnih stvari.

Iz tih razloga, početak moga boravka u domu Majstora Z tekao je krajnje jednolično i nezamislivo. Pritom nisam ni imao posebnu potrebu da se bavim bilo čime. Osim prilikom zajedničkog jela, Majstora Z nisam nikada viđao. Ukratko se može reći da sam zapravo ovdje gore bio suvišan. To je prava riječ za stanje u kojem sam se nalazio: "suvišan". U početku o tome nisam ni razmišljao je nisam osjećao poticaj ni želju da bilo što napravim ili poduzmem.

Jednoga jutra iznenada sam osjetio neslućenu energiju koja mi je nadošla takvom silinom da sam se stvarno uzbudio. Kad se pojavio brat Gustav da bi se pripremio za ručak i krenuo prema blagovaonici, doslovno sam se okomio na njega s gomilom zahtjeva, riječi i pitanja svih vrsta:

"Slušaj malo, dragi brate Gustave", počeo sam, "sada mi je konačno dosta izležavanja i ljenčarenja. Ako uskoro ne nađem neko zanimanje, pokupiti ću svoje stvari i nestati odavde. Ova stvar mi postaje ne samo dosadnom, već i glupom! Zar sam došao ovamo da bih prespavao svoj život? Što kažeš na to? Što ću ja ovdje? Kaži i sam nije li moj boravak ovdje jedna velika glupost?"

Ovako sam govorio bratu Gustavu, a da se on nije udostojio ni jednom odgovoriti što me je samo još više uzbudilo i to toliko da sam ga skoro počeo vrijeđati. Povisio sam glas i počeo vikati. No, brat Gustav se još uvijek ponašao kao da za njega ne postojim. To me je odjednom toliko naljutilo da sam dohvatio knjigu što je ležala na jednostavnom stoliću i bacio je na brata Gustava vičući: "Evo ti, možda te ovo probudi !"

"Ne, ni to ga neće probuditi jer brat Gustav je potpuno budan", začuo sam iznenada glas Majstora Z koji se pojavio na vratima upravo u trenutku kada sam bacio knjigu prema bratu Gustavu. Knjiga je kao da slijedi tajanstvenu zapovijed promijenila svoj smjer i nija pala, već je usporila i polako dolebdjela do Majstora Z koji ju je smiješeći prihvatio.

Glas Majstora Z me otrijeznio. Zbunjeno sam ga pogledao i -bilo me je sram!

"Ne moraš se sramiti, brate Amo ", ljubaznim glasom primjeti Majstor Z, "Tu krizu koju sada prolaziš prošli su svi bez iznimke, pa i ja, kada su došli ovamo. Kriza pokazuje da si sada spreman za suradnju. Od sada ni visina, ni hladnoća ni bilo kakve druge prirodne prepreke neće više predstavljati smetnju tvojoj stvarnoj suradnji s nama. Ti si sada ispunjen životnom snagom kao jedan do vrha napunjen spremnik energije. To stanje si morao postići sasvim sam, bez ičije pomoći ili potpore s bilo čije strane. Stoga su svi šutjeli i bili zatvoreni prema tebi, pa i brat Gustav. Sada skupi hrabrost:prvi ispit si položio, iako je to bio najlakši od svih ! Od sada ćeš kao običan nosač pratiti karavane koje u redovitim razmacima posjećuju određena mjesta da bi prenosile stvari koje su nam potrebne. U vrijeme kad ne budeš na putu, primat ćeš poduku. No, ne dozvoli da te odbije to što će u početku i dalje sve biti jednolično. Ne smiješ postavljati pitanja, premda s tvoga sadašnjega gledišta sve izgleda zbrkano i pogrešno. Sve što ti je sada nerazumljivo služi tome da ojača tvoje tijelo, izoštri tvoju dušu i tvoju vječnu neprolaznu "Ja-svijest" toliko ojača, da bi u buduće samoga sebe ubijek mogao imati pod kontrolom. Kasnije ćeš sa zahvalnošću spoznati kako su te vježbe od samog početka bile korisne za tvoju samodisciplinu. Nakon ručka pođi sa mnom jer ću ti u znak priznanja što si položio ovaj prijemni ispit, iako lagan, dopustiti malen uvid u beskrajno brojna područja istraživanja kojima se mi bavimo. Zapamti: ovo je pogodnost koju imaš samo ti jer smo mi nekada usko surađivali, dakle, jer si ti već napredniji od ostalih novopridošlih i jer znam da Nijemca ništa toliko ne muči kao ono čemu ne vidi svrhu. Kako se većina vodećih ličnosti njemačkog naroda utjelovila sa "Urana", to je glavna karakterna crta stanovnika Urana i cijelog njemačkog naroda. To je poznata njemačka točnost koja se vrlo lako iskrene u pedanteriju;isto tako i pouzdanost, poštenje i ustrajnost koja ih često čini nepokolebljivima."