Slijedećeg dana snijeg je padao toliko gusto da se nije moglo vidjeti pet koraka u daljinu. Pritom je oluja upravo bijesno urlala oko naše kamene kolibe. Nekoliko puta je i bljesnulo i čula se grmljavina ali sve to nije u našem utočištu nikoga smetalo.

Sen i Latah mirno su sjedili jedan pored drugoga; Sen se brinuo o vatri u kaminu dok je Latah gledao pred sebe kao u daljinu. Pored brata Gustava ležala je knjiga iz koje je čitao. Kako su svi bili tihi i zabavljeni sami sobom, smatrao sam da je najbolje da nakon jela prilegnem. Odjednom me uhvatio umor.

U jednom trenutku vidjeh-naravno da nisam bio svjestan da sam zaspao-da se Majstor Z nalazi preda mnom. Izgledao je ozaren i okružen svjetlom. Gledao me s toliko prijateljstva i ljubavi da sam simpatiju koja je iz njega izvirala osjećao kao milovanja neke tople struje.

"Ja sam došao, brate Amo", reče mi, "da bih malo porazgovorio s tobom i da ti kažem neke stvari. Kao što sam ti već rekao, mi smo nekoć bili usko povezani na jednoj drugoj planeti. Tada smo zajedno studirali ali ti nisi završio studij, već si se oženio i živio na toj planeti do svoje smrti u krugu svoje obitelji. Mi smo tada znali da je na jednoj drugoj planeti, naime na ovoj Zemlji ovdje, sam Bog postao čovjekom. Znali smo i kakva ga je sudbina snašla na Zemlji. Sjećaš li se još kako smo se obojica zarekli, ukoliko bi nam jednom bila ukazana milost da se utjelovimo na ovoj Zemlji da bismo tada učinili sve kako bismo pomogli Njegovom radu? Sjećaš li se još toga?"

Majstor Z je zašutio. U meni se sve uzburkalo. Riječi Majstora Z stajale su preda mnom kao napisane. Neprekidno sam ih ponavljao u sebi . Ponekad mi se činilo kao da vidim neobičan krajolik i sebe u njemu zajedno s Majstorom Z, ali on je izgledao drugačije nego sada. Zatim se navukla kao neka magla na to sjećanje. Ukratko, bilo je kao da se preda mnom izmjenjuje niz slika, slično kao na filmu. Onda sam izgubio svijest i zacjelo pao u dubok san bez snova. Kada sam se probudio, svi su bili nečim zabavljeni; neki cijepanjem drva, neki pripremanjem jela, a neku su pakirali stvari.

Pitao sam što se to odjednom dogodilo.

"Spremamo naše stvari jer za otprilike dva sata krećemo."

"Mislio sam da krećemo tek za dva dana?"

"Dva dana su prošla."

"Što, tako dugo sam spavao?"

"Da, tako si čvrsto spavao i imao tako zadovoljan i sretan izraz lica da te nismo htjeli smetati. Uostalom taj san ti je jako dobro došao i ojačao te."

Prilikom jela ispričao sam svoj neobičan san.

"To nije bio san", pouči me Sen. "Majstor Z je stvarno bio kod tebe i pokušao ti je probuditi sjećanje na tvoj raniji život što mu ovoga puta još nije uspjelo, ali bez sumnje će mu uspjeti kasnije. Ti još nisi dovoljno razvijen."

U međuvremenu je vani postalo prilično svjetlo. Vladala je ledena hladnoća.Mjesec u stadiju smanjivanja stajao je kao pričvršćen oštro se ocrtavajući na nebu bez vjetra i oblaka. Zavijen u dubok snijeg i led krajolik je za pozadinu imao planinske vrhunce koji su bili preliveni ružičastom bojom. Jedinstven ugođaj, kojega bi se gotovo moglo nazvati svetim, širio se nad tim veličanstvenim prizorom visokih planina. Neobičnost tog krajolika osjećala se skoro fizički i dolazila je do izražaja u nezemaljski uzvišenom raspoloženju.

Bojao sam se da u dubokom snijegu nećemo moći napredovati, ali snijeg uopće nije bio toliko dubok. To me je začudilo.

Sen me smjesta podučio:"Veći dio snijega vjetar je otpuhao dalje. Naš put vodi duž padina koje su skoro neprekidno izložene olujama i, osim na nekim mjestima, skoro je čist od snijega. Čim se sunce digne, ono će usprkos hladnoći otopiti ostatke snijega tamo gdje nisu udubine."

Tako je i bilo. U sunčanom sjaju-zanimljivo da me oči ni najmanje nisu boljele od snježnog blještavila iako nisam imao naočale za snijeg-uspinjali smo se na trenutke strmijim, na trenutke blažim obroncima. Mislim da smo se nalazili na planinskoj visoravni i prelazili planinska sedla i prijelaze što su u raznim smjerovima pesijecali naš put. Nismo mogli vidjeti nizine. Vjerojatno su nam bile sakrivene vrhuncima brda. Samo jednom su me Latah i Sen upozorili na takav vidik. Između dva planinska vrha, u velikoj daljini izgubljena u magli i pari, nejasno se nazirala široka površina. Sve je bilo suviše udaljeno da bi se mogle raspoznati bilo kakve pojedinosti.

Sunce je zalazilo kad smo stigli do slijedeće kamene kuće u jednoj udolini.Smjestili smo se tamo.

"Dobro si izdržao ovaj marš",pohvalio me brat Gustav.

"Da, i sam se čudim. Nemam poteškoća s mojom ranjenom nogom, nisam posebno umoran, a ni rijedak zrak ne pravi mi nikakve smetnje."

"To me veseli. Brzo si se prilagodio podneblju. Sutra nas čeka dio puta koji nije dug, ali je dosta opasan. Zato rano lezi." Poslušao sam savjet i smjesta zaspao.

Probudio sam se svjež i ojačan. Moji pratioci su već bili zaposleni pakiranjem stvari. Kad smo završili s jednostavnim jelom, krenuli smo dalje, no ovoga puta smo bili vezani užetom jedan za drugoga. Stavili su me u sredinu. Ispred mene su se nalazili brat Gustav i Latah, dok se Sen nalazio iza mene.

Latah je ovoga puta krenuo ravno prema vrhuncu jednog brda čiju visinu nije bilo moguće ocijeniti jer su sve udaljenosti bile varljive. Pretpostavio sam da se nalazi na možda 300 do 500 metara većoj visini od naše kamene kolibe, ali bilo nam je potrebno pet sati da stignemo na vrh. Između vrha i dna planinske doline bila je visinska razlika od 1000 metara.

Tamo nam se otkrio stvarno prekrasan vidik. Divlji, rastrgani vrhovi nizali su se jedan do drugoga. Razdvajale su ih duboke provalije. Sve je bilo zameteno dubokim snijegom, dok su se novi oblaci opet polako počeli skupljati. Prema jugu se otvarao pogled u daleku nizinu prekrivenu izmaglicom.

"Ovdje se nalazimo na visini od 7500 metara. Ne osjećaš ništa? upita me brat Gustav. i te kako sam osjećao! Već sam se duže vrijeme borio protiv nesvjestice.

Latah mi je dao neko voće, a Sen svježe vode.

Slabost je ubrzo prošla, ali sam usprkos suncu počeo osjećati drhtavicu.

"Planinska bolest",čuo sam kako brat Gustav šapuće Latahu pri čemu je ovaj potvrdno kimao glavom.

"Sada više nismo daleko", ohrabri me Latah. "Za jedan sat smo na cilju."

Bio sam suvše omamljen da bih obraćao pažnju na okolinu. Više sam bio vučen i nošen konopcima nego što sam išao svojom snagom. Tada sam vidio kako je Latah zastao i pričekao najprije brata Gustava, a zatim mene i Sena.

Nalazili smo se na padini jedne provalije duboke tisuće metara. Posvuda oko nas strmine i planinski vrhunci. Konopac je skraćen i time smo nas četvorica bili bliže jedan drugome. Još uvijek na čelu kolone, Latah je krenuo udesno, obišao jednu stijenu i stigao do visećeg mosta preko neke druge provalije.

Ustuknuo sam. "Ovdje moramo proći?", upitah prestrašeno. Nijemo potvrđivanje mojih pratilaca otrijeznilo me je.

Zgrozio sam se! Međutim, polako sam došao k sebi. Odjednom sam osjetio snagu i sigurnost;napokon, što mi se može dogoditi? Majstor Z me želi vidjeti i on će se već pobrinuti da sretno stignem do njega.

Odlučno sam kimnuo mojim pratiocima.

Latah je zakoračio na viseći most koji je imao samo ogradu od konopaca. Slijedio ga je brat Gustav, za njim sam išao ja, a Sen je bio na kraju kolone. U početku nisam gledao u dubinu jer se most ljuljao, a kad sam se na to navikao, pogledah dolje.

Uhvatila me vrtoglavica. Raširio sam ruke i već sam osjećao kao da padam, istovremeno sam osjetio da se konopac na obje strane napeo i tako me je držao u ravnoteži."Ne gledaj dolje!" opomenuo me Sen idući iza mene, "Gledaj samo ravno naprijed!" Tako smo sretno prešli na drugu stranu.