11. Otvaranje duhovnih očiju

Stvarnost ljubavi je posvuda oko nas

Druga prilika za susret s istinom ukazala mi se tijekom automobilske nesreće koja je bila tako teška da sam zamalo poginuo. Nema riječi kojima bih mogao objasniti što sam doživio, ali istina je bila tako očita da sam shvatio kako je sve ono u što sam vjerovao bila laž. Poput većine ljudi, nekoć sam vjerovao da sam ja um i fizičko tijelo. Živim u fizičkom tijelu, to mi je dom, mogu ga dodirnuti. U iskustvu tik do smrti ugledao sam fizičko tijelo kako spava za upravljačem automobila. Ako promatram vlastito fizičko tijelo dok sam izvan tijela, tada je očito da nisam ni um, ni fizičko tijelo. Tada se pojavilo pitanje: tko sam ja?

U trenutku kad sam se suočio licem u lice sa smrću počeo sam opažati još jednu stvarnost. Percepcija mi se jako proširila, tako da više nije bilo ni budućnosti ni prošlosti, postojala je samo vječna sadašnjost. Posvuda bijaše svjetlost i sve bijaše prepuno svjetlosti. Osjećao sam da percepcijom prodirem kroz najrazličitije stvarnosti sve dok nisam uspio ovladati vlastitom pozornošču i usredotočiti se na jedan svemir. Bio sam u svjetlosti i to bijaše trenutak potpune svjesnosti, čiste spoznaje. U određenom sam trenutku znao da svjetlost posjeduje sveukupne informacije o svemu te da je sve živo. Mogu reći da sam bio s Bogom, u blaženstvu, da sam bio u stanju zanosa, ali to su samo riječi koje poznam.

Moja se percepcija svijeta nakon nesreće ponovno promijenila, jer sam znao da nisam ovo fizičko tijelo, a to nije bila samo teorija. Dao sam se u potragu koja je bila drugačija od one kojom sam se bavio prije nesreće. Prije nesreće sam još tragao za savršenstvom, za slikom koja bi mogla zadovoljiti glavni lik moje priče. Nakon nesreće sam spoznao da tragam za nečim što sam bio izgubio: za sobom.

Trebalo mi je više od godine dana da se oporavim od učinka koji je na mene ostavilo sagledavanje vlastite tvorevine dok sam bio izvan tijela. Prva reakcija nakon nesreće bila je pokušaj poricanja onoga što se dogodilo. Pokušao sam se ponovno osjećati sigurnim u svijetu laži, govoreći sam sebi: »To nije istina; to je samo privid.« Smatrao sam da je to svakako bila halucinacija uzrokovana nesrećom. Stvarao sam najrazličitije priče kako bih opravdao to iskustvo, a znao sam da su tako reagirali i mnogi drugi ljudi. Pokušavali su zaboraviti taj događaj kako bi mogli ostati u skladu sa svojom običnom pričom. No, nešto mi je iznutra govorilo: »Ne, to je stvarno.« Na svu sreću, sumnjao sam i mislio: »A što ako je to iskustvo uistinu bilo stvarno, a sve je ostalo u mom životu privid?«

Nakon toga iskustva više nisam bio isti jer više nisam mogao vjerovati u vlastitu priču. Žudio sam za mnoštvom odgovora i počeo sam čitati najrazličitije knjige pokušavajući ih pronaći. Neki su ljudi opisivali slična iskustva, ali gotovo nitko nije mogao objasniti što se dogodilo. Završio sam medicinski fakultet, vratio se kući i otišao ravno djedu kako bih mu ispričao svoje iskustvo. Samo se nasmijao i rekao: »Znao sam da će te život morati na grub način natjerati da uvidiš istinu. Upravo ti se to i dogodilo jer si uvijek bio jako tvrdoglav.«

Rekao sam djedu da bih ponovno želio proživjeti to iskustvo, ako je istinito - ali, dakako, bez nesreće. Djed mi je rekao: »To možeš postići samo kad otpustiš sve, upravo onako kako si to učinio u trenutku dok si umirao. Kad umireš, gubiš sve, a ako živiš život kao da si sve već izgubio, ponovno ćeš doživjeti isto iskustvo.« Dao mi je mnoštvo uputa, a ja sam često pokušavao učiniti ono što mi je rekao, ali nijednom nisam uspio. Djed je umro, a ja još u tome nisam uspio.

Sljedeća je na redu bila moja majka, a njezino je objašnjenje bilo malo drugačije. Rekla mi je: »Tu stvarnost možeš iskusiti samo ako ovladaš sanjanjem. Kako bi to postigao, moraš se potpuno odvojiti od onoga što vjeruješ da jesi; moraš otpustiti priču svoga života. To je slično onome trenutku neposredno prije nego što ti zaspi mozak - kada si toliko umoran da više ne možeš držati oči otvorenima. U tome se trenutku odvajaš od svega; više ti nije stalo ni do čega u tvojoj priči, jer žudiš samo za snom. Kad to uspiješ učiniti, a da ne zaspiš, ponovno ćeš iskusiti isti doživljaj.«

Zamolio sam majku da mi pomogne, a budući da je suosjećala sa mnom, odabrala je dvadeset jednu osobu koje će podučavati u sanjanju. Svake smo nedjelje tijekom tri godine odlazili u snove koji su trajali od osam do dvanaest sati. Nijedna od tih osoba nikada nije propustila te nedjelje. U grupi je bilo osam ili devet liječnika, odvjetnika i različitih ljudi, a svi su bili prilično važni. No, prema riječima moje majke, samo je troje uistinu uspjelo. Na svu sreću, i ja sam bio među njima, a nakon prve godine sanjanja konačno sam ponovno doživio isto ono iskustvo, ali sada pri punoj svijesti. To je bilo to; nakon toga doživljaja, preostale dvije godine sanjanja bile su najuzvišenije iskustvo moga života.

Svaki put kad bih ušao u stanje zanosa, mogao sam u njemu ostati malo duže. A nekoliko dana kasnije, sve bi se ponovno izgubilo i vratio bih se u stanje u kojem sam bio gotovo cijeloga života. Grrr! Čvrsto sam odlučio da ću cijelo vrijeme biti u stanju zanosa. Nije bilo šanse da svoj život proživim na neki drugi način. Trebalo mi je još tri ili četiri mjeseca da i po treći put doživim isto iskustvo, ali ipak se dogodilo i taj sam put ostao u stanju zanosa. Postajalo mi je sve jednostavnije i jednostavnije, svaki sam put ostajao sve duže i duže, dok na kraju to stanje nije postalo mojom uobičajenom stvarnošću.

U početku mi je bilo teško funkcionirati u uobičajenoj stvarnosti, osobito dok sam radio kao liječnik u bolnici. Imao sam osjećaj da za mene više ništa nema smisla, ali sam na neki način funkcionirao čak i bolje. Kao da sam istodobno mogao uočavati dvije stvarnosti. Vidio sam ono što uistinu jest, ali sam istodobno vidio i priče. U jednom je trenutku za mene bio velik šok vidjeti sebe da lažem, ali i vidjeti da i svi oko mene lažu. Iako to nisam prosuđivao, uviđao sam da ljudi glupo postupaju sa svojim životom. Vidio sam da sami stvaraju dramu i emocionalnu patnju. Jako bi se uzrujali zbog nečega što uopće nije bilo važno. Izmišljali su priče i lagali o svemu. Bilo ih je zapanjujuće pa čak i zabavno promatrati kako to čine. No, morao sam se suzdržati od smijeha, jer sam znao da bi to osobno shvatili. Oni sami nisu mogli sagledati svoju priču, jer su bili slijepi.

Ljudi imaju pravo živjeti svoj život kako god žele. No, ako ste i sami doživjeli iskustvo koje sam opisao, razumijete o čemu je riječ. Svakako da je mnogo ljudi doživjelo takvo iskustvo, ali ih strah tjera da pokušaju zanijekati ono što se dogodilo. Na radionicama nerijetko viđam ljude koji se potpuno prepuštaju ljubavi i mnogo toga razumiju. No, ako u svojoj priči uoče nešto što im se ne sviđa, jednostavno niječu cijelo iskustvo i bježe. A ako ih pogodi istina o njihovoj osobnoj važnosti, tada sve omalovažavaju i pobjegnu, te se prepuste prosuđivanju. To neprestano viđam, ali i to je u redu, jer ti ljudi mogu podnijeti samo dio istine.

Trebalo mi je mnogo godina da pobijedim u sukobu između istine i onoga što nije istina, jer su laži jako zavodljive. Iskušenje koje nas navodi da vjerujemo u laži jako je snažno, ali mene je automobilska nesreća gurnula u sasvim drugačiju stvarnost. Sada znam da upravo ovdje i sada postoji druga stvarnost, a ona je nešto mnogo više od stvarnosti svjetla i zvuka koju uobičajeno zamjećujemo. Postoje mnoge stvarnosti, ali zamjećujemo samo onu na koju usredotočimo pozornost.

U skladu sa svojom pričom mogu reći da je stvarnost koju sam doživio stvarnost ljubavi. Energija ljubavi je poput svjetlosti koja izvire iz Sunca. Sunčeva svjetlost raspršuje se na tisuće različitih boja pa uvijek izgleda različito, što ovisi o tome od čega se odražava. Zato možemo vidjeti različite boje, oblike i forme. Za mene se isto to dogodilo u stvarnosti ljubavi. Zamjećujete odraz emocija koje izviru iz svakoga predmeta, a emocija

ljubavi je, baš kao i svjetlost, uvijek drugačija, jer ovisi o tome od čega se odražava. Emocionalno tijelo točno pred vašim očima stvara cijelu stvarnost, upravo ondje gdje postoji i stvarnost svjetlosti. Dakako, gotovo je to nemoguće pretočiti u riječi, no mislim da vrijedi truda.

Želim da se poslužite maštom kako biste pokušali razumjeti ono što govorim. Želim da zamislite da su ljudska bića već tisućama godina slijepa. Nemamo pojma da svjetlost postoji, jer jednostavno ne otvaramo oči. No, razvili smo ostala osjetila i putem zvuka stvaramo cijelu virtualnu stvarnost. Poput šišmiša, predmete raspoznajemo zahvaljujući odražavanju zvuka. Svakom predmetu i emociji dajemo naziv; stvaramo jezik, stvaramo znanje i komuniciramo zvukom. To je naša stvarnost - stvarnost zvuka.

Tada zamislite da ste prvi put u svome životu otvorili oči i ugledali svjetlost. Iznenada se pred vama javlja stvarnost prepuna predmeta, oblika i boja. Tu stvarnost ne možete shvatiti, jer nikada prije niste ugledali svjetlost. Prvi put vidite cvijeće, oblake, travu i leptire. Vidite kišu, snijeg, oceane, zvijezde, Mjesec, Sunce. Te stvari možda čak i ne zamjećujete kao odvojene predmete, jer nemate pojma što to vidite. Ne možete imenovati ništa od onoga što vidite i nemate riječi kojima biste opisali svoje iskustvo. Kako biste opisali svemir svjetlosti, morate se koristiti svemirom zvuka. Pokušavate usporediti boje sa zvukovima, a oblike s melodijama. Kažete:

»Crvena je boja kao ovaj ton glazbene ljestvice. Ocean je poput ove simfonije.«

Zamislite kako biste emocionalno reagirali na mnoštvo boja i ljepote koje prvi puta vidite. Preplavljeni ste emocijama i niz obraze vam teku suze. Promatrajući tu ljepotu, srce vam se širom otvara i iz vas teče ljubav. Pokušate li opisati svoje emocije, reći ćete: »U blaženstvu sam. U zanosu. U stanju milosti.« Tada sklapate oči i ponovno ste u stvarnosti zvuka. Više ne možete otvoriti oči čak ni kada biste to željeli.

Kako možete sami sebi objasniti to iskustvo kada nema riječi kojima biste ga objasnili? Kako možete objasniti boju, oblik ili leptira? Kako to iskustvo možete podijeliti s drugim ljudima, ako oni nikada nisu vidjeli svjetlost? Kako možete vjerovati da je stvarnost zvuka jedina stvarnost koja postoji?

Sada možete razumjeti zašto se Mojsije spustio s pla-nine i pričao o obećanoj zemlji. Što je drugo i mogao reći? Možemo razumjeti i kako se Isus osjećao kada je četrdeset dana proveo u pustinji, nakon čega je počeo pričati o kraljevstvu nebeskom. Možemo razumjeti kako se osjećao Buddha kada se probudio ispod stabla bodhi i počeo pričati o nirvani. Kad otvorite duhovne oči, najprije ćete reći: »Sada sam s bogom i anđelima. Nalazim se na nebesima, u raju, gdje je sve prekrasno. U božjem gradu postoje samo ljepota i dobrota. Nema mjesta strahu ili patnji. Sve je predivno.« Ljudi vide da ste se promijenili. Uočavaju vašu emocionalnu reakciju i znaju da vam se dogodilo nešto jako duboko.

S moga stajališta, stvarnost koju doživljavam upravo je takva, neprestani zanos. U svojoj sam osobnoj mitolo- giji doživio stvarnost istine, stvarnost ljubavi. To je stvarnost koja pripada svima nama, ali mi je jednostavno ne vidimo. Ako je ne vidimo, to je zato što su nas oslijepile laži otprije nekoliko tisuća godina. Ako uspijete otvoriti ono što nazivam duhovnim očima, sagledat ćete ono što jest, bez ikakvih laži i uvjeravam vas da ćete biti prepuni emocija. Tvrdnja da je cijela vaša priča samo san, za vas tada više neće biti teorija. Raj je istina, ali priča koju ovoga trenutka vidite nije istina, nego privid.

Ono što je stvarno je uistinu prekrasno i nema riječi kojima bismo ga mogli objasniti, ali nema sumnje da postoji. Postoji cijela stvarnost stvorena odražavanjem emocija, a u toj stvarnosti možete vidjeti da je vaša ljubav ono što je stvarno. Znam da sam tu stvarnost mogao vidjeti prije nego što sam naučio govoriti. Znam da smo svi mi prije nego što se pojavio glas znanja cijelo vrijeme bili svjesni te stvarnosti. Ono što vi uistinu jeste nešto je nevjerojatno veličanstveno. I nisu samo ljudi veličanstveni, nego i svaka životinja, svaki cvijet, svaki kamen, jer sve je jedno te isto. Kad otvorite duhovne oči, spoznat čete jednostavnost života. Ja sam život i vi ste

život. U svemiru nema praznog prostora, jer je sve ispunjeno životom. No, život je sila koju ne možete vidjeti. Vi vidite samo posljedice života, proces života na djelu.

Vidite kako se otvara cvijet, kako lišće mijenja boje i pada na tlo. Vidite dijete kako raste. Vidite ljude kako stare. Imate osjećaj da postoji vrijeme, ali je samo reakcija života dok prolazi kroz tvar. Ne vidite sebe, ali vidite očitovanja života u svojem fizičkom tijelu. Možete li pomaknuti ruku, vidite očitovanje života. Čujete li vlastiti glas, čujete očitovanje života. Pogledate vlastito fizičko tijelo: prije ste vidjeli da imate male ruke i sasvim nježnu kožu, a sada imate velike ruke. Sve te promjene zamjećujete na svojem fizičkom tijelu, ali još uvijek imate osjećaj da ste ista osoba.

Najtočnije bih vas opisao kad bih rekao da ste životna sila koja preobražava sve oko sebe. Ta sila pokreće svaki atom vašega fizičkog tijela. Ta sila stvara svaku misao. Duh života izražava se kroz vaše fizičko tijelo, a fizičko tijelo može reći: »Ja sam živo«, jer ta sila preobrazbe živi u svakoj stanici vašega fizičkog tijela. Ta sila posjeduje svjesnost kojom može opažati cijelu stvarnost i ta sila može osjetiti sve. Vaše fizičko tijelo ovoga trenutka opaža vas. Vaše vas tijelo može osjetiti, a kada vas tijelo osjeti, zapada u zanos. I um vas može osjetiti, a kad vas um osjeti, doživljavate duboku, snažnu ljubav i suosjećanje, tako da potpuno prestajete razmišljati.

Svoje fizičko tijelo vidim kao zrcalo u kojem život, zahvaljujući svjetlosti, vidi samoga sebe. Svoje fizičko tijelo vidim kao životnu evoluciju. Život evoluira, pokreće materiju, stvara. Stvaranje čovječanstva još nije okončano. Stvaranje čovječanstva ovoga se trenutka odvija u vašemu fizičkom tijelu. Ta vam sila pomaže u evoluciji. Ta vas sila navodi da zamjećujete, analizirate, sanjate i stvarate priču o svemu što opažate.

Život je sila kojom se Bog koristi kako bi u svakome trenutku sve stvarao. Nema razlike između ljudi, pasa, mačaka, stabala. Sve pokreće ista životna sila. S moga stajališta, ja sam ta sila. Svoju umjetnost stvaram zahvaljujući životu, tako stvaram cijelo svoje iskustvo i to je nešto zadivljujuće. Zahvaljujući tome što postojim, imam emocije. Zahvaljujući tome što postojim, stvaram znanje i mogu govoriti. Zahvaljujući tome što postojim, stvaram priču. Sila koja mi omogućuje razmišljanje i pričanje vlastite priče ista je ona sila koja vama omogućuje čitanje i razumijevanje. Nema nikakve razlike i to se događa upravo ovoga trenutka.

Vidim kako postajem sve starijim i znam da ću jednoga dana napustiti ovo fizičko tijelo. Kad jednom napustim fizičko tijelo, tijelo će se vratiti zemlji, ali život nije moguće uništiti. Život je vječan. To mi je bilo sasvim jasno kada sam spoznao istinu da je život jedna jedina sila koja u stvaranju svemira djeluje na milijardama razina. Ta sila nikada ne umire. Mi smo život, a život je besmrtan. Mi smo neuništivi i ja mislim da su to jako dobre vijesti.

Kada otvorite duhovne oči, spoznajete san svoga života, spoznajete koliko ste vremena izgubili poigravajući se nevažnim sitnicama, poigravajući se glupostima i besmislenim problemima. Spoznajete da sami sebi ne dopuštate uživati u stvarnosti ljubavi i u stvarnosti radosti.

Kada vam je pozornost usmjerena na ono što vjerujete, ne možete zamijetiti onu drugu stvarnost. Ako vam je pozornost privukao glas znanja, vi vidite samo svoje znanje. Vidite samo ono što želite vidjeti, a ne ono što uistinu postoji. Čujete samo ono što želite čuti, a ne ono što uistinu izražava svoju ljubav prema vama. Za vas postoji samo ono što vjerujete, samo ono što znate, samo ono što mislite da jeste, što znači da za vas postoji samo vaša priča. Vjerujete da ste vi ta priča. No, jeste li uistinu? Niste ni fizičko tijelo ni priča. Priča je vaša tvorevina, a uz to, vjerovali vi to ili ne, i vaše je fizičko tijelo također vaša tvorevina, jer vi ste uistinu životna sila.

Svi smo mi samo jedno jedino živo biće i dolazimo s istoga mjesta. Među nama nema razlike, mi smo isti. Pogledajte svoju ruku. Vidite da ima pet prstiju. Usredotočite li se na samo jedan prst, mogli biste povjerovati da se prsti međusobno razlikuju, ali ruka je samo jedna. Isto je i sa čovječanstvom. Postoji samo jedno jedino živo biće, a to je biće sila koja sve nas pokreće onako kako ruka pokreće prste. No, svi prsti pripadaju istoj ruci. Ljudska bića imaju jedan jedini, zajednički duh. Imamo jednu jedinu, zajedničku dušu. Između mene i tebe nema razlike - barem ne u mojim očima. Znam da sam ja ti, i uopće ne sumnjam u to jer tako opažam svijet.

U pozadini vaše priče krije se vaše stvarno ja koje je prepuno ljubavi. Prepuno je dobrote, jer vi jeste dobrota. Ne morate pokušavati biti dobri; samo trebate prestati pretvarati se da ste ono što niste. Vi ste jedno s Bogom i sve vam je potpuno nenaporno. Bog je ovdje i vi možete osjetiti Njegovu prisutnost. Dakako, ne osjećate li Božju prisutnost, trebate se odvojiti od svoje priče, jer jedino što se može ispriječiti između vas i Boga jest vaša priča.

Jednom kad pronađete sebe, kad spoznate što uistinu jeste, to nećete moći objasniti, jer ne postoje riječi kojima biste to mogli učiniti. Koristite li se znanjem, nikada ne znate što jeste, ali znate da jeste, jer postojite. Vi ste živi i ne morate opravdavati svoje postojanje. U vlastitoj biste priči vi mogli biti najveća tajna.

Ideje o kojima valja razmisliti

Upravo ovdje i sada postoji još jedna stvarnost, koja je još obuhvatnija od stvarnosti svjetlosti i zvuka koju uobičajeno zamjećujemo. U toj stvarnosti možemo opažati odraz emocija iz svake stvari. U toj stvarnosti jedino stvarna jest naša ljubav.

Stvarnost istine, stvarnost ljubavi jest ona stvarnost koja nam pripada. Prije nego što smo prihvatili glas znanja svi smo u svakom trenutku opažali tu stvarnost. Ako je sada ne vidimo, to je zato što su nas oslijepile laži stare tisućama godina.

Energija ljubavi slična je svjetlosti koja dolazi od Sunca. Poput sunčeve svjetlosti, i emocija ljubavi uvijek izgleda različito, ovisno o tome od čega se ljubav odražava.

Otvorite li duhovne oči, zamjećujete ono što postoji, bez ikakvih laži. Tvrdnja da je vaša priča samo san, za vas više nije samo teorija. Raj postaje istinom, ali priča koju ovoga trenutka opažate nije istina, nego privid.

Život je sila koju ne možete vidjeti. Vidite samo učinak života, proces života u djelovanju. Ne vidite sebe, ali na svojem fizičkom tijelu zapažate očitovanja života. Imate osjećaj da postoji vrijeme, ali to je samo reakcija života koji se kroz vas odvija.

Ono što vi uistinu jeste nešto je nevjerojatno veličanstveno. Vi ste život, i to ne samo vi, život je i svaka živo- tinja, svaki cvijet, svaki kamen, zato što je sve prepuno života. Svi smo mi samo jedno jedino živo biće i potječemo s istoga mjesta.