101. Mudrac se ni za što ne

hvata i ništa ne zadržava

(Poglavlje prevedeno u cjelini)

Pitalac: Kako postupa mudrac kad nešto treba učiniti? Stvara li on planove, odlučuje li o njihovim detaljima pa ih provodi u djelo? Maharaj: Mudrac (gnani-prosvije-tljeni)  u potpunosti razumije situa-ciju i zato istoga trena zna što treba učiniti. To je sve. Ostalo se događa samo od sebe i u velikoj je mjeri nesvjesno. Mudračevo poistovjeći-vanje sa svime što jest tako je potpuno da mu univerzum odgova-ra na isti način na koji on odgovara njemu. Mudrac ima vrhunsko po-vjerenje da će se događaji, kad se situacija jednom spozna do kraja, oblikovati u pravi odgovor. Običan čovjek zabrinut je na osoban način te stoga važe moguće rizike za gubitak i šanse za dobitak. Mudrac stoji po strani, posve siguran da će se sve dogoditi onako kako mora biti. Njemu nije važno što će se dogoditi jer je neizbježno da se na kraju sve vrati u prvobitnu ravno-težu i sklad. Srce svega što jest uvijek je u miru.

P: Shvatio sam da je osobnost

iluzija i da je budna nevezanost bez gubljenja identiteta naša dodir-na točka sa stvarnošću. Hoćeš li mi reći, molim te, jesi li ti u ovome trenutku osoba ili identitet koji je svjestan samoga sebe?

M: Ja sam i jedno i drugo. Ali stvarno sebstvo može se opisati samo pojmovima koji se tiču oso-be, pojmovima onoga što nisam. Što god možeš reći o osobi nije sebstvo, a o sebstvu ništa ne možeš reći što se ne bi odnosilo na osobu kakva jest, kakva bi mogla i kakva bi trebala biti. Sva svojstva tiču se osobe. Stvarnost je iznad njih.

P: Jesi li ti ponekad sebstvo, a ponekad osoba?

M: Kako bi to bilo moguće? Ja se

samo drugim osobama pojavljujem kao osoba. Za samoga sebe, ja sam beskrajno prostranstvo svjesnosti u kojem se, u beskonačnom nizu, po-javljuju i nestaju bezbrojne osobe.

P: Kako je moguće da se nama osoba, koja je za tebe sasvim iluzorna, čini toliko stvarnom?

M: Ti, kao sebstvo, kao bitak koji je temelj svekolikog bitka, svje-snosti i blaženstva, pridaješ stvar-nost svemu što percipiraš. To pri- davanje stvarnosti neprestano se događa sada, a ne u nekom drugom vremenu, zato što prošlost i budu-ćnost postoje jedino u umu. Bitak se odnosi jedino na trenutak koji je sada.

P: Nije li i vječnost beskonačna? M: Vrijeme je beskonačno, mada je ograničeno, a vječnost se nalazi u sadašnjem trenutku koji je usje-čen između prošlosti i budućnosti. Mi propuštamo taj trenutak zato što naš um neprestano luta amo-tamo između prošlosti i budućno-sti. On se ne želi zaustaviti da bi se usredotočio na trenutak koji je sada, što je relativno lako učiniti. Samo mora postojati interes za to.

P: Što ga može pobuditi?

M: Ozbiljnost koja je znak zrelosti.

P: A kako se postiže zrelost?

M: Um treba biti neprestano čist i bistar, u svakome trenutku treba živjeti životom pune svjesnosti bez obzira na to što on nosi te treba ispitivati i uništavati želje i straho-ve čim se pojave.

P: Je li uopće moguća takva usre-dotočenost? - -  M: Pokušaj pa ćeš vidjeti. Učiniti odjednom samo jedan korak lako je, a energija će proisteći iz ozbiljnosti.   

P: Čini mi se da nisam dovoljno ozbiljan.

M: Veoma je bolno varati samoga sebe. To izjeda um poput raka. Jedini su lijek jasnoća i cjelovitost mišljenja. Pokušaj razumjeti da živiš u svijetu iluzija, ispitaj ih i otkrij njihove korijene. Već će te i sam pokušaj uozbiljiti jer blažen-stvo izvire iz ispravnoga nasto-janja.

P: Kamo će me to odvesti?

M: A kamo bi te moglo dovesti!? Do vlastitoga blaženstva. Kad se jednom čvrsto utemeljiš u sada-šnjem trenutku, nemaš više kamo otići. Ono što bezvremeno jesi, to vječno i izražavaš.

P: Jesi li ti jedan ili mnogi?

M: Ja sam jedan, ali pojavljujem se kao mnogi.

P: Zašto se pojedinac uopće poja-vljuje?

M: Dobro je biti i dobro je biti svjestan.

P: Život je tužan.

M: Patnju uzrokuje neznanje. Sreća je posljedica razumijevanja. P: Zašto bi neznanje trebalo biti bolno?

M: Neznanje se nalazi u korijenu svih želja i strahova koji su veoma bolna stanja i izvor beskonačnih zabluda.

P: Viđao sam kako se ljudi koji su se navodno ostvarili smiju i plaču. Ne pokazuje li to da još nisu oslobođeni želja i strahova?

M: Oni se mogu smijati ili plakati

ovisno o okolnostima, ali iznutra su mirni i sabrani te nevezano pro-matraju svoje spontane reakcije. Pojave uvijek zavode, a još i više kad se radi o mudracu.

P: Ne razumijem te.

M: Um to ne može razumjeti zato što je uvježban da se za sve hvata i da sve zadržava, a mudrac se ni za što ne hvata i ništa ne zadržava.

P: Što ja to ne mogu otpustiti, a ti možeš?

M: Vi ste bića stvorena od sjećanja ili barem zamišljate da ste takvi, a ja sam u potpunosti stvaran. Ja sam to što jesam i ne mogu se poisto-vjetiti ni s jednim psihičkim ili mentalnim stanjem.

P: Neka bi nesreća možda uništila tvoju ravnotežu.

M: Možda ti to izgleda neobično,

ali nije tako. Na moje veliko izne-nađenje, uvijek ostajem takav ka-kav jesam, čista svijest, i uvijek

sam spreman na sve što se događa.

P: Hoćeš li biti takav čak i u trenutku svoje smrti?

M: Što bi meni trebalo značiti što moje tijelo umire?

P: Nije li ti ono potrebno da bi mogao biti u doticaju sa svijetom?

M: Meni nije potreban svijet. Ja ne živim u njemu. Svijet na koji ti misliš nalazi se samo u tvojemu umu. Ja ga mogu vidjeti tvojim očima i tvojim umom, ali potpuno sam svjestan da je on projekcija tvojega sjećanja. Taj svijet dotiče se sa stvarnošću jedino u točki svjesnosti koja može biti samo sada.

P: Čini se da je jedina razlika iz-

među nas ta što ja neprestano tvr-dim da ne poznajem svoje stvarno sebstvo, a ti tvrdiš da ga odlično poznaješ. Postoji li ikakva druga razlika?

M: Između nas nema razlike. Ni ja ne mogu reći da poznajem svoje sebstvo. Ja samo znam da se mene ne može ni opisati ni definirati. Za najdaljim dosegom uma proteže se golemo prostranstvo. To je moj dom, to sam ja. A to je prostran-stvo i ljubav.

P: Ti svugdje vidiš ljubav, a ja mržnju i patnju. Povijest čovječan-stva povijest je ubojstava, indivi-dualnih i kolektivnih. Nijedno dru-go živo biće ne uživa toliko u ubijanju kao čovjek.

M: Budeš li dublje istraživao moti-ve takvoga ponašanja, otkrit ćeš da je u pozadini svega uvijek ljubav - ljubav pojedinca prema samome sebi i onome što mu navodno

pripada. Ljudi se bore za ono što prema svome mišljenju i vole.

P: Njihova ljubav, sasvim sigurno, mora biti za njih dovoljno stvarna kad su za nju spremni i umrijeti.

M: Ljubav je bezgranična. Stoga se ono što se ograničava na svega nekoliko osoba ili ideja ne može nazvati ljubavlju.

P: Poznaješ li ti takvu bezgraničnu ljubav?    

M: Da, poznajem.

P: Kako se ona doživljava?

M: Sve je voljeno i vrijedno ljubavi. Ništa nije isključeno.

P: Čak ni ružnoća ili kriminal?

M: Sve je unutar moje svjesnosti, sve je moje. Potpuno je suludo rascijepiti samoga sebe na ono što voliš i ono što ne voliš. Ja sam iznad toga, ja nisam otuđen.

P: Biti slobodan od sviđanja (dopa-danja) i nesviđanja (nedopadanja) znači postati ravnodušan.

M: To može tako izgledati na po-četku, tada se možeš osjećati rav-nodušnim. No, budeš li ustrajan u toj ravnodušnosti, ona će procvje-tati u sveprožimajuću i sveobu-hvatnu ljubav.   

P: Svi imamo trenutke kad nam um postaje poput cvijeta ili ljubavnog plamena, ali oni ne traju dugo i život se vraća svojem svakida-šnjem sivilu.

M: Diskontinuitet je pravilo kad se baviš konkretnim. Trajnost se ne može iskusiti zato što nema grani-ca. Svjesnost podrazumijeva iz-mjene, u njoj promjena slijedi pro-mjenu. Kad se jedan događaj ili stanje privede kraju, započinje nešto drugo. Ono što nema granica ne može se iskusiti u uobičajenom smislu riječi. Pojedinac jedino mo-že biti, on ne može znati što je. No, on može znati što nije. A sasvim sigurno nije ništa od cjelokupnog sadržaja svjesnosti koja je nepre-stano u kretanju.

P: Ako se ono što je nepokretno ne može spoznati, koji je smisao i svrha njegova ostvarenja?  -  M: Ostvariti ono što je nepokretno znači postati to nepokretno, a svrha je dobrobit za sve što živi.

P: Život je kretanje. Nepokretnost je smrt. Kako bi smrt mogla kori-stiti životu?

M: Ja govorim o nepokretnosti kao

o postojanosti, a ne kao o ukoče-nosti. Kad postigneš samo-ostvare-nje, postaješ postojan u ispravno-sti, preobražavaš se u snagu koja sve poboljšava. To može, ali i ne mora uključivati napornu vanjsku aktivnost. Važno je jedino da um ostane dubok i miran.

P: Kad promatram svoj um uviđam da se cijelo vrijeme mijenja, da raspoloženja slijede jedno za dru-gim u beskonačnoj raznolikosti. No, čini mi se da se ti neprestano nalaziš u istom raspoloženju, u radosnoj blagonaklonosti.

M: Raspoloženja pripadaju podru-čju uma i nisu bitna. Uđi u sebe, uzdigni se iznad njih. Prestani biti opčinjen sadržajem svoje svjesno-sti. Kad dosegneš dublje slojeve svojega istinskog bitka, shvatit ćeš da na tebe veoma malo utječe površinska igra uma.

P: Ali ona nikad neće prestati.

M: Miran um nije mrtav.

P: Svjesnost je uvijek u kretanju, to je lako uočljiva činjenica. Tvr-diti da je svjesnost nepromjenjiva predstavlja proturječnost. Na što misliš kad govoriš o mirnome umu? Nije li um isto što i svjesnost?

M: Moramo se prisjetiti da se riječi koriste na mnogo načina i da u velikoj mjeri ovise o kontekstu. Činjenica je da postoji mala razlika između svjesnoga i nesvjesnoga - oni su u osnovi jedno te isto. Budno stanje razlikuje se od dubo-kog spavanja samo po prisutnosti svjedoka. Zraka svijesti osvjetljava dio našega uma i taj dio postaje naš san ili budna svjesnost, a sama svijest pojavljuje se kao svjedok. Svjedok obično poznaje jedino svjesnost.  Sadhana  (opaska prev. duhovna praksa - ići pravo ka cilju) se sastoji u tome da se svjedok najprije vrati u svjesnost o samome sebi, a preko nje u čistu svijest. Svijest o sebstvu (samo-budnost) jeste Yoga.

P: Ako je svijest sveprožimajuća, znači li to da slijepac, nakon samo-ostvarenja, može progledati?

M: Brkaš osjetilne senzacije sa sviješću. Mudrac poznaje sebe kakav jest. On će biti svjestan da je njegovo tijelo osakaćeno ili da nje-gov um ne dobiva određenu vrstu osjetilnih senzacija. Ali njemu nije važno posjeduje li određene sposo-bnosti ili ne.

P: Moje je pitanje mnogo određe-nije: "Hoće li se slijepcu vratiti vid očiju kad postane mudrac?"

M: Kako bi slijepac mogao vidjeti ako mu se ne obnove oči i mozak?

P: Ali hoće li se njegove oči i mo-

zak, nakon samo-ostvarenja, obno-

viti? 

M: Možda hoće, a možda i neće. Sve ovisi o sudbini i milosti. Mudrac raspolaže osebujnim na-činom spontane, izvanosjetilne percepcije, koji uzrokuje da vidi neposredno, a ne s pomoću osje-tila. On se nalazi iznad percepcije i koncepcije (stvaranja koncepata), iznad kategorija vremena i prosto-ra, iznad imena i likova. Mudrac nije ni ono što se percipira ni onaj koji percipira, već jednostavan i univerzalan faktor koji percepciju čini mogućom. Stvarnost je unutar svjesnosti, ali ona nije ni svjesnost ni bilo koji od njezinih sadržaja.

P: Što je lažno, svijet ili moje znanje o njemu?

M: Postoji li svijet izvan tvojega znanja? Možeš li se uzdignuti iznad onoga što poznaješ? Ti mo-žeš samo pretpostaviti da postoji svijet iznad tvojega uma, ali on će ostati koncept, nedokazan i nedo-kaziv, sve dok ne stekneš svoje iskustvo. Ono je tvoj dokaz i vri-jedi samo za tebe. Tko bi drugi mogao imati tvoje iskustvo, kad je druga osoba za tebe samo onoliko stvarna koliko se pokazuje stvar-nom u tvojemu iskustvu?

P: Jesam li toliko beznadno usa-mljen?

M: Kao osoba - jesi; ali u svojemu

stvarnom bitku posve si cjelovit. - P: Jesi li ti dio svijeta koji nosim u svojoj svjesnosti ili si nezavisan od

njega?

M: Ono što ti vidiš tvoje je, a ono što ja vidim moje je. To dvoje ima veoma malo zajedničkoga.

P: Mora postojati neki zajednički čimbenik koji nas ujedinjava.

M: Želiš li ga pronaći, moraš odbaciti sve razlike. Samo je uni-verzalno zajedničko svima.

P: Čini se strahovito čudnim što kažeš da sam, s jedne strane, ja puki proizvod svojih sjećanja koji je jadno ograničen, a da s druge stvaram široki i bogati svijet u kojem je sve sadržano, uključujući i tebe i tvoje učenje. Veoma mi je teško razumjeti kako se ta širina može kreirati i kako može biti sa-držana u mojoj malenkosti. Možda mi ti iznosiš cijelu istinu, ali ja shvaćam samo njezin mali dio.

M: Unatoč tome, to jest činjenica. Maleno projicira cjelinu, ali ne može je sadržavati. Koliko god velik i cjelovit bio tvoj svijet, on je proturječan, prolazan i sasvim iluzoran.

P: On možda jest iluzoran, ali je ipak predivan. Kad gledam, slu-šam, dodirujem, mirišem i kušam, mislim i osjećam, sjećam se i zamišljam, ne mogu a da ne osta-nem zapanjen svojom čudesnom kreativnošću. Promatram svijet s pomoću mikroskopa ili teleskopa i vidim čuda. Slijedim putanju ato-ma i čujem šapat zvijezda. Ako sam ja jedini stvoritelj svega toga, tada sam uistinu Bog! Ali, ako jesam Bog, zašto se samome sebi činim tako malenim i bespomo-ćnim?

M: Ti si Bog, ali ti to ne znaš.

P: Ako sam Bog, tada svijet koji sam kreirao mora biti stvaran.

M: Stvaran je u svojoj srži, ali ne i u pojavi. Oslobodi se želje i straha i tvoj će vid postati odjednom jasan. Tada ćeš sve vidjeti u pra-vom svjetlu. Moglo bi se reći i da svojstvo uravnoteženosti stvara svijet, da ga svojstvo pasivnosti zatamnjuje, a svojstvo aktivnosti izobličava.

P: To mi ne govori mnogo, ali, budem li te upitao što su ta svojstva, tvoj će odgovor biti: ono što stvara, zatamnjuje i izobličava. No, ostaje činjenica da mi se dogodilo nešto nevjerojatno, a ja ne razumijem ni što ni kako ni zašto.

M: Da, čudo je početak mudrosti, a

postojano i neprestano čuđenje jest sadhana.

P: Živim u svijetu koji ne razumi-jem i zbog toga ga se bojim. Takvo iskustvo imaju svi ljudi.

M: Odvojio si se od svijeta i zbog toga te on boli i plaši. Otkrij svoju zabludu i oslobodi se straha.

P: Tražiš od mene da odbacim svijet, a ja želim biti sretan u njemu.

M: Tražiš li nemoguće, može li ti itko pomoći? Ono što je ograni-čeno mora neizbježno biti naiz-mjenično bolno i ugodno. Tragaš li za stvarnom srećom, nepobitnom i nepromjenjivom, moraš ostaviti svijet sa svim njegovim bolima i zadovoljstvima iza sebe.

P: Kako to izvesti?

M: Puko fizičko odricanje samo je

znak ozbiljnosti, ali ozbiljnost, sa-ma po sebi, ne oslobađa. Uz to, mora postojati i razumijevanje koje dolazi s budnom prijemčivošću, gorljivim ispitivanjem i dubokim istraživanjem. Da bi se spasio od grijeha i patnje, moraš neumoljivo raditi.    - -    P: Što je grijeh?

M: Sve ono što te vezuje.

(kraj odlomka)

Maharaja: Točno, patnju stvara odvojeno sebstvo dokle god po-stoji. Na kraju puta spoznaješ da nema grijeha, a time ni kriv-nje ni iskupljenja, već postoji je -dino život u svojim beskona-čnim preobrazbama. Nestajanjem osobnoga “ja” nestaje i osobna patnja. Ostaje samo duboka tuga suosjećanja i užasavanje zbog nepotrebnoga bola.