10. POGLAVLJE

UNIVERZUM STVOREN ZA ŽIVOT

Čini se da je univerzum stvoren za život. Neke temeljne nepromjenjivosti prirode, određeni omjeri između sila prirode, naizgled su veoma dobro usklađeni. Da su njihove numeričke vrijednosti imalo drukčije, univerzum kakvog poznajemo ne bi postojao. Stabilni atomi, zvijezde i galaksije ne bi se oblikovali (Barrow i Tipler, 1996., str. 20). I, prema tome, sam život kakvog poznajemo ne bi postojao. Čini se da su vrijednosti konstanti i omjera posve proizvoljni.

Drugim riječima, kako objašnjavaju današnji znanstvenici, te vrijednosti nisu utvrđene nijednim prirodnim zakonom ili svojstvom materije. Gotovo kao da su postavljene slučajno. Ali, to pobija zakon vjerojatnosti, u nevjerojatnim omjerima koji katkad nadilaze milijardu naprama jedan, tako da smo suočeni s pravim kozmološkim problemom koji se naziva 'problemom dobre usklađenosti'. Jedno od mogućih objašnjenja je da je fino usklađene vrijednosti postavila neka promišljena inteligencija. A to je posljednja stvar na koju bi većina današnjih znanstvenika pomislila.

Jedan od načina izbjegavanja ideje o Bogu kao uzroku, jest pretpostavka o postojanju nebrojenog mnoštva univerzuma. Stoga su kozmolozi počeli prihvaćati teorije koje rezultiraju stvaranjem takvih univerzuma. Tako zamišljaju da u svakom univerzumu, temeljne konstante i omjeri imaju, slučajno, različite vrijednosti. A mi slučajno živimo upravo u univerzumu u kojemu su sve vrijednosti odgovarajuće usklađene za postojanje života. To nas ne treba iznenađivati. Konačno, da vrijednosti konstanti i omjera nisu upravo takve kakve jesu, ne bismo postojali ni mi da ih promatramo. Drugi način izbjegavanja ideje o Bogu kao uzroku je pokušaj pronalaženja nekog do sada nepoznatog fizičkog objašnjenja, nove teorije svega, svojevrsne "superstring" teorije (tzv. - teorija superniti), koja će razjasniti finu usklađenost koju zamjećujemo u ovome univerzumu.

Sve dosadašnje rasprave o problemu fine usklađenosti odvijaju se unutar općeg okvira kozmologije Velikog praska. U sklopu te opće teorije, postoje deseci drugih teorija Velikog praska, kao i još veći broj kozmologa Velikog praska. Nije mi namjera ovdje istražiti sve jedinstvene značajke tih teorija, već predstaviti opću složenu sliku svega što one obuhvaćaju. Prije svega, svemir nastaje kao fluktuacija kvantnog mehaničkog vakuuma, koji se može usporediti s energetskim oceanom. Teorije multiverzuma pretpostavljaju da iz tog kvantnog mehaničkog vakuuma proistječu brojni svemiri.

Ti su svemiri na početku nemjerljivo mali, gusti i užareni. Potom se počinju ubrzano širiti tijekom kratkog vremenskog razdoblja. Dok se šire, pune se super užarenom plazmom. Protekom vremena i daljnjim širenjem, uslijed kojih se hlade, super užarena plazma se kondenzira u subatomske čestice, koje se poslije počinju kondenzirati u vodik, helij i deuterij. Pri tome se proizvode i egzotičnije vrste materije i energije, koje se nazivaju tamnom tvari i energijom. U područjima mnogo gušćih koncentracija tamne tvari i energije, atomski se plinovi kondenziraju u zvijezde i galaksije. Unutar super-užarenih jezgri tih zvijezda, oblikuju se teži elementi. A kada zvijezde konačno eksplodiraju u supernove, uslijed te vrućine i udara oblikuju se još teži elementi. Nakon proteka više milijarda godina, stvara se vidljivi svemir. Premda njegova sudbina nije točno poznata, neki kozmolozi tvrde da će se i naš svemir naposljetku sabiti u crnu rupu i možda iznova iskočiti iz bijele rupe.

Teorija Velikog praska rezultat je opažanja o prividnom širenju svemira.

Dvadesetih godina 20. st., astronom Edwin Hubble otkrio je da se svjetlo, koje do nas stiže iz udaljenih galaksija, premjestilo prema crvenom kraju spektra. Udaljenije galaksije nalaze se bliže tom crvenom kraju spektra.

Prema crvenom kraju spektra bijeli valovi su duži. Tako su i valne dužine svjetlosti, koje dopiru iz tih galaksija rastegnute. Da se galaksije udaljavaju od nas, to bi objasnilo rastezanje svjetlosnih valova. Zamislite čamac s veslima u mirnom jezeru, pri čemu se veslo okreće određenom stalnom brzinom. Promatrate čamac s obale. Da je čamac usidren na jednom položaju, valovi bi do vas stizali u nepravilnim intervalima. Ali, da se čamac počne udaljavati od vas, valovi bi do vas dopirali u još većim intervalima, čak i da se veslo na čamcu još uvijek okreće istom brzinom. Na isti bi se način povećala valna dužina svjetla koje dopire iz galaksija koje se udaljavaju.

A upravo to znanstvenici promatraju. Valne dužine svjetlosti su rastegnute.

Isto tako, znanstvenici kažu da je teorija Velikog praska predvidjela temperaturu pozadinske radijacije kozmičkih mikrovalova. Pozadina kozmičkih mikrovalova je toplina koja se zadržala nakon prvotne super-užarene ekspanzije svemira, koja se dogodila prije više milijarda godina. Nadalje tvrde da teorija Velikog praska predviđa veliku količinu vodika, deuterija i helija koje opažamo danas u svemiru.

Postoje brojni kritičari teorije Velikog praska. Među njima je i astronom Tom Van Flandern, koji je sastavio popis 20 najvećih problema te teorije, koje zaslužuju razmatranje. Neki smatraju da iz tih problema proizlazi da se svemir nije širio mijenjajući svoj prvotno mali oblik, kako danas vjeruje većina kozmologa. Umjesto toga pretpostavljaju nepromijenjeno stanje svemira. Osobno smatram da problemi teorije Velikog praska upućuju samo na to da se širenje svemira, koje je prvotno imalo oblik sitnog sjemena, ne može potpuno objasniti bez razmatranja ideje Boga i njegovih moći. Osim toga, mnogi elementi teorije Velikog praska odgovaraju izvješćima o podrijetlu svemira iz drevnih indijskih sanskrtskih tekstova.

I kozmologija Velikog praska i vedska kozmologija pretpostavljaju postojanje mora transcendentne energije prije materijalne manifestacije svemira.

Neki kozmolozi pretpostavljaju da se svemiri šire iz bijelih rupa i sabijaju se u crnim rupama. Iz bijelih rupa izlaze svemiri, dok ih crne rupe proždiru. Vedska verzija također pretpostavlja širenje svemira iz rupa i njihovo sabijanje u rupama, točnije, porama kože Maha Višne. Obje kozmologije pretpostavljaju prvotno razdoblje ubrzane inflacije, prvotnu eksploziju svjetlosti ili radijaciju. Isto tako, obje kozmologije pretpostavljaju da se svemir širi bez prestanka i da postoji više svemira.

Kada je mom guruu, Bhaktivedanti Swami Prabhupadi prvi put bila izložena teorija Velikog praska, on ju je odbacio. Njegovi su mu je učenici predstavili kao eksploziju prvobitne grude materije u kojoj nije sudjelovao Bog. Naravno, takva jednostavna eksplozija nije mogla rezultirati nastankom našeg univerzuma. Ali to nije točna slika onoga o čemu govori teorija Velikog praska. Nakon što su mom guruu izloženi mnogo realniji elementi te teorije, bio je mnogo naklonjeniji prema njoj. Prihvatio je načelo širenja svemira, o čemu svjedoči i razgovor koji je vodio sa svojim učenicima u Los Angelesu, 6. 12. 1973. (Conversations, 1989., sv. 6, str. 228-229).