1.  Zadubljenost i usredotočenost uma kao univerzalno načelo

S obzirom na određeno dugogodišnje iskustvo autora ovih redaka5 i dugotrajne kontakte s brojnim učiteljima različitih vještina, težište tek- sta bit će stavljeno na načela podučavanja i odnosa Učenika i Učitelja, odnosno na osnovna načela poduke u razvoju mentalnih sposobnosti i aktivnosti, kao i na osnovne postavke različitih, ali srodnih sustava tjelesne prakse i vježbanja. Cilj je prevladati ograničenja svakodnevnih uopćavanja i stereotipa, ali i pridavanja »nadnaravnih« i »metafizičkih«

1   Autor je 4. Dan Aikidoa, 1. Dan Shotokan karatea, instruktor Tai Chi Chuana, uz iskustvo japanskog mačevanja i drugih vještina. U 30-ak godina bavljenja borilačkim vje- štinama kontaktirao je, upoznao i vježbao s desecima uglednih učitelja i majstora najviših zvanja.

svojstava postignućima pojedinaca ili stilovima vježbanja i borilačkih škola. Isto tako, ono čemu se dosad relativno rijetko posvećivala po- zornost jest razumijevanje prakse istočnjačkih borilačkih vještina (proizašle iz istočnjačke filozofije6) kao sastavnog (a ne izdvojenog prema zapadnim mjerilima) dijela univerzalne ljudske baštine – kul- turne, socijalne, psihološke… I to baštine uma i tijela koja može dati svoj veći doprinos upravo u povezivanju i spajanju sličnosti u filo- zofskim, kulturnim i borilačkim sustavima umjesto pretjeranog insisti- ranja na razlikama. Stoga i ovaj rad ima namjeru pronaći i nove putove prema usklađivanju tzv. zapadnjačkog i istočnjačkog razmišljanja o ovim temama, temeljene na istraživanjima teorije i prakse usklađivanja mentalnih sposobnosti i tjelesnih postignuća.

Možda najbolji primjer korektnom i pravodobnom uvođenju Zen načela u promišljanje o bavljenju naizgled pretežno tjelesnim uopće, pa tako i borilačkim sustavima, jest namjera D. T. Suzukija da prije samog razgovora o Zenu pruži jasnu sliku različitosti u gledanju Istoka i Za- pada i pri tom se posluži – poezijom. Stoga uspoređuje (Suzuki, 1977, 25–27) dvije pjesme:

Kad pažljivo zagledam Vidim rascvjetalu nazunu7 Kraj živice

Matsuo Basho (1644–1694)

Cvijete s napuklog zida,

Ubrah te iz pukotine; –

Držim te, evo, s korijenom, cijelog, u ruci Cvjetiću – kad bih samo shvatio

Što si, tako s korijenom, i sve u svemu,

Znao bih što je Bog, a što čovjek.

Alfred Tennyson (1809–1892)

Ova dva poimanja poetičnog odličan su model za kriterije sažimanja različitosti ne samo kada je riječ o poeziji nego i o širim kulturnim

2   Filozofije istočnjačkih naroda, kako navodi Veljačić. Pri tom valja ostaviti po stra- ni stereotip kako»nema filozofije prije Grčke i izvan Grčke«. Svako ozbiljnije razmatranje Zena razbija i predrasudu kako Istok ima »nižu razinu samospoznaje« i »nije sposoban za filozofiju«.

3   Cvijet rusomače.

obrascima. Budući da su ratničke i borilačke vještine Istoka mnogo više dio kulturnih obrazaca društva i pojedinaca, veza ovakvih vještina s poezijom mnogo je jača i značajnija na Istoku nego na Zapadu (osim možda kada je riječ o dijelovima mitologije, epske književnosti ili po- ezije u doba srednjovjekovnoga viteštva).

Osnovna razlika jest – kako opaža Basho – sagledavanje i promišljanje cvijeta u cjelini, onoga što se ne primjećuje, i primanje zamijećenoga u potpunosti. On zanemaruje vlastiti ego kako bi otkrio neotkriveno i spojio se s prirodnim i osnovnim. Nasuprot njemu, Tenny- son cvijet mora uhvatiti pa i otkinuti da bi ga imao, posjedovao i uvjerio se da zna što je cvijet. On je analitičan i stvari oko čovjeka ostavlja ug- lavnom izvan sebe, naglašavajući značaj vlastitih misli i osjećanja.

Međutim, poveznica svjetova poezije i borilačkih vještina ne leži samo u poimanju različitosti. Ovdje želim istaknuti dvije srodnosti – i jedan i drugi usredotočeni su na ono što rade, percipiraju okom ili ru- kom, te izražavaju divljenje i duboko poštovanje prema onome što vide i što promišljaju. Upravo u tome leži i namjera ovoga rada: ukazati na univerzalnost onoga bitnoga u borilačkim vještinama. I zbog toga toliko poveznica sa Zenom. Jer, to bi bio i korak dalje od dosadašnjih načina razumijevanja, odnosno svojevrsni raskid s praksom u kojoj Zapadnjak pokušava sagledati Istok tako da što više postane Istočnjak, dok čovjek s Istoka pokušava biti pretjerano samo prevoditelj Zapadnjak.

Ističemo univerzalnost promišljanja, uz uvjet prethodnoga prizna- nja da načela borilačkih vještina na Istoku, gdje se i najdalje otišlo u nji- hovom razvoju i gdje se sustavi vježbanja nazivaju Putom ili Stazom,8 polaze od ljudskog, unutrašnjeg i po tome su u prednosti u samom pro- mišljanju. Ovdje je riječ o tome kako tehnologija u borilačkim vješti- nama ne donosi pomake prema dubljem razumijevanju biti, poštujući postavku kako razvoj vještine čovjeka samog (golorukog) i njegovog uma (do)nosi razvoj i obogaćivanje tehnika i oružja, a ne obratno kako se to uglavnom smatra na Zapadu. Ovdje se misli i na bitne stepenice u razvoju, inovacije ljudskoga duha obzirom na nove okolnosti živo- ta i ratovanja, ne toliko na razdoblja u kojima se tehnika i unutarnja

4   Japanski do najčešće se prevodi kao Put, premda bi prijevod Staza bio možda primjere- niji u istočnjačkom (ali i univerzalnom smislu koji posebno naglašavamo). Put podrazumijeva Putnika i neki cilj, dok bi Staza značila nešto čime kročimo i ne pitamo se ni za sebe ni za cilj. Stoga i japanski do kyo označava učenje staze čime se dobiva na širini i dubini smisla učenja i poduke određenim odabranim pravcem, odnosno stazom. Tako je i dojo, dvorana za vježbanje, zapravo mjesto staze, gdje se prakticira Zen meditacija i borilačke vještine, mjesto buđenja.

percepcija ratnika i sljedbenika određenih misaonih i tjelesnih sustava vježbanja uzajamno nadopunjuju i utječu jedan na drugoga.

Zašto Zen? – glasilo bi možda najkraće početn(ičk)o pitanje. U Ja- panu, koji se često ističe kao postojbina borilačkih vještina (zanemarujući pritom kineske utjecaje »starijeg brata«), Zen je jedno od rješenja za is- konsku želju čovjeka da postane (naj)jači i (naj)moćniji, odnosno da nad- vlada tjelesna i umna ograničenja te istodobno stekne i mudrost i snagu.

»Na koji način je moguće postati istovremeno i jak i mudar? U Japanu, to se postiže učenjem borilačkih vještina ili budo, uporedo sa stazom Zena. Radi se o znanju s dugom tradicijom koje se zadržalo do današnjih dana, premda se japanski budo danas izvitoperio pod utjecajem dualističke misli, te današnji učenici više nastoje naučiti kako biti snažan nego kako biti mudar. Biti snažan i mudar – Zen nas uči dvjema stazama u jednoj…« (Deshimaru, 2002, 17)

U ovakvom pogledu na borilačke vještine razlikuje se načelo wasa

–  vještine, (posebne) tehnike koju Učitelj prenosi Učeniku u određenoj školi ili stilu i koja mu razvija osobnu snagu kako bi savladao protivni- ka. S druge strane je Zen koji razvija tjelesnu, ali posebno mentalnu (i duhovnu) snagu i otvara Stazu prema mudrosti, odnosno promišljanju smisla vježbanja, ratovanja i savladavanja protivnika. Praksa zazena u budističkom smislu podrazumijeva, ukratko rečeno, sjedenje u tradici- onalnom položaju savijenih koljena, usklađena s ispravnim disanjem. Deshimaru roshi9 napominje kako na taj način um dospijeva u stanje koje se nazivaq hishiryo: misao bez razmišljanja, svijest iznad misli.

Ovdje je vrlo bitno povezati ulogu i praksu zazena, pa i svih budi- stičkih utjecaja u učenju i podučavanju bushidoa, koji je opet uobličen u pretapanju budizma i šintoizma. Dok shinto znači »Put bogova« više u smislu božanskih prikaza i simbola, odnosno kamija – duhovnih entiteta koji ispunjavaju više razine prirode i svijeta te utječu i na ljude i ljudska djela i ponašanja, budizam (butsu-do) daje dimenziju posvećenih bića, adepta koji čine plemenite stvari i djeluju za dobrobit svih živih bića.

Sam bushido naziv postao je općeprihvaćen i popularan tek u 18. stoljeću, kako navodi Veljačić, i zapravo dovršava moralne i etičke sta- vove kaste feudalnih japanskih vitezova-samuraja. Prijevod njihovog naziva jest »onaj koji služi (gospodara)«, njihov kodeks stvoren je iz tzv. kućnih zakona velikih feudalnih obitelji.

5   Učitelj (koji prenosi znanje). Slično, ali i dijelom drugačije od više upotrebljavanog sensei – instruktor, učitelj, od sen [prije, ispred] + sei [živjeti, roditi], doslovno – »onaj koji je rođen prije tebe«. Rođen prije u fizičkom, ali i simboličkom, duhovnom smislu.

»Svijest je viteške dužnosti samuraja vrlo složena i po svojoj moralno-religij- skoj pozadini, iako se bitno razlikuje od religiozne svijesti i misije europsko- ga viteza. Samuraji nemaju križarskih pobuda i ne ratuju iz vjerskih motiva. Za njih je bitna odanost gospodaru … polazeći u boj oni se zaklinju čašću i odanošću svojih predaka … kao profesionalni vojnici ne smiju se baviti nikakvim poslom kojim se stječe novac. Stoga se … osobito počevši od 17. stoljeća, mnogi samuraji počinju baviti književnošću i filozofskim razmišlja- njem.« (Veljačić, 1979, 203)

Sklonost prema Zenu, odnosno pristup u služenju, aktivnostima i vježbanju, razlikuje japanskoga samuraja i kršćanskoga europskoga vi- teza. Samuraji, premda vezani uz bezuvjetnu odanost svojim gospoda- rima i ispunjavanju ratnih ciljeva, ipak razvijaju svijest o bezizlaznosti i negativnosti feudalnih ratova, što je zapravo i kineski utjecaj konfucija- nizma (doba zaraćenih država i nemirna razdoblja sukoba interesa feu- dalnih vladara). Jedna od samurajskih orijentacija stoga i jest ona prema posebnom razumijevanju i prihvaćanju smrti. To se potvrđuje razvija- njem smirenog i sveobuhvatnog uma. Život se ponajviše shvaća kao ze- novsko »ovdje i sada«, gdje postoji samo smisao (ispunjenja) dužnosti, ali i kao nešto gdje svaki dan jest (ili bi mogao biti) posljednji.

»Iz osjećaja potrebe neposrednog dovršenja dužnosti razvija se vjera u mo- gućnost neznanih i nadindividualnih oblika svijesti, u vrijednost onoga odu- ševljenja zbog neslućenih unutrašnjih doživljaja na prekretnicama, gdje se nit individualne svijesti trga ili popušta; razvija se doživljaj, koji se u terminolo- giji Zena naziva satori.« (Veljačić, 1979, 204)