1      U POTRAZI ZA SVOJIM „JA”

Teško je reći što je to što čovjeka tjera prema Istoku, a naročito prema Indiji. A i kuda su se mogli uputiti putnici prošlosti ako ne u Afriku ili na Istok? U Afriku su kretali kako  bi otkrili neki novi svijet i zaradili bogatstvo. To nam potvrđuju kolonijalna osvajanja posljednja dva stoljeća. Na istoku se mogu samo proširiti vlastiti obzori kulture. Upoznati drevnu civilizaciju koja je znala očuvati vlastito povijesno korijenje je uvijek uzbudljivo iskustvo.

Indija mi se uvijek činila jako dalekom. Ne samo onda kada sam u mašti zajedno sa Kiplingom ili Salgarijem istraživao tajanstvene hramove izgubljene u gusti

TUNEŠTONEŠTIMA!

čajno palim sa gospodarevog stola.

Na  taj  su  način  ljudi  koji  su  joj  se  priklonili  tu  religiju  učinili  udobnom  i  po  mjeri  vlastite  lijenosti.

„Posvetimo samo svoju pažnju novcu, seksu, karijeri ‘kazali su sami sebi’ i tako će nas kasnije potez spužve

ispovijedi ili Milosti Božje spasiti. Bog je milostiv pa će nam sve oprostiti”. Svijet prožima zlo: prijestupi, mafija,

korupcija na svim razinama, pa čak i oceubojstva i majkoubojstva. Svi su ti optuženici koji su se našli iza

rešetaka kršteni i firmani, vjenčani u crkvi, a među njima ne manjka ni onih koji svake nedjelje idu na pričest i

među čijim je prijateljima i poneki biskup.

Spisi nam jamče da nam Bog, pa makar i u posljednjem trenutku našeg postojanja, može udijeliti oprost od svih grijeha i dati nam sveukupno oslobođenje. Djelo ljubavi s Božje strane je tako bezgranično da ruši bilo kakvu shemu, dozvoljava si bilo kakvu iznimku. Istina je: jedan je od lopova razapetih zajedno sa Isusom zadobio Njegovu potpuno milost. No kakav je bio stav tog prijestupnika? On je, u trenutku iskušenja za koje je osjetio da je posljednje, prepoznao Avatara Isusa.

Evo što je dakle nedostajalo tijekom ovih stoljeća u kojima je Kristovo učenje poslužilo samo malobrojnima. Kada je tlo kamenito sjeme neće niknuti. Kada je srce kameno što ljubav može natapati? Ono što je nedostajalo i što nastavlja nedostajati je otvaranje srca novome. Velike se unutarnje preobrazbe događaju tek kada su se otvorile dveri istine koja je uvijek nova, mada je nepromjenjiva: nova za umove koji je vide u različitim oblicima; stoga što je vječna i nikada rođena.

Čovjek se ne mijenja dok god ne osjeti potrebu za promjenom.

Rijeka se ljudi koji danas sa svih strana svijeta stiže u Puttaparthi ne pokreće samo da bi tražila fizičko ozdravljenje ili rješenje nekog problema. Na licima svih tih osoba koje u tišini sjede na prostranom prost

TUNEŠTONEŠTIMA!

bolesnike, umnožava hranu, oživljava mrtve, kroti bijes prirode, pozna svačiju prošlost i budućnost, poučava tajnama života i onostranog. Ukratko, radi ono što bi radili zajedno Isus i Buddha, no prvenstveno ono što znanost još ne uspijeva činiti. Znanost ne uspijeva liječiti mnoge bolesti koje haraju našim planetom, ne uspijeva umnožavati hranu, krotiti bijes prirode, spoznati budućnost čovjeka, više od toliko produljiti ljudski vijek.

Isplatilo se dakle suočiti s putovanjem u tu zemlju koja mi se još uvijek činila tako dalekom kako bih barem vidio tako svestranu osobu. Ne očekujem ništa naročito, govorio sam sebi: želim samo udovoljiti znatiželji koja se u mom umu rodila kada sam, neposredno poslije rata, čitao stripove o Tibetu. U dnu duše svakog od nas čuči neko očekivanje: znanje uvijek privlači. U davnim su vremenima oni koji su trčali za spoznajom poduzimali duga putovanja koja su mogla trajati i godinama, samo da bi stigli do neke škole mudrosti ili do nogu nekog znalca. Apolonije iz Tijane je pješice putovao iz Turske u Indiju samo da bi u domovinu donio veliko znanje. Pripovijeda se da veliki mislioci prošlosti nisu mogli a da ne prođu kroz Taxilu, filozofsko–kulturno središte smješteno na području današnjeg Pakistana.

Možda sam i ja išao u Indiju kako bih nešto spoznao? Čovjek koji je uspio zavladati životom i prirodom, koji je pobijedio samog sebe i sudbinu, budi nježnost i uzbuđenje. Sai Baba me istovremeno oduševljavao i uzbuđivao. Morao sam shvatiti kako je taj čovjek izmamio tajne života, kako je otkrio ono što znanstvenici nisu uspijevali pojmiti. Je li i on bio odabran sudbinom, ili se mukotrpno borio da se uzdigne iznad gomile i stigne do uzvišenih vrhunaca Spoznaje? Čitao sam, mada moram priznati vrlo površno, njegove govore. U tim sam govorima otkrio značenje života i čovjekove prisutnosti na svijetu koje nisam nalazio kod drugih duhovnih učitelja. No u tim je govorima, koji su se pretežno odnosili na etičko ponašanje čovjeka u društvu, bilo nečeg očaravajućeg što nisam uspijevao uhvatiti. Možda sam bio ovdje da bih otkrio tu nepoznanicu.

Mnogi su mi u Europi govorili o Sai Babi, no nisu ga svi proučili a malo ga je njih nastojalo shvatiti. Skoro svi su se skrivali iza fraze: „Bog je tajna koju nijedan čovjek nikada neće moći shvatiti”. Je li se radilo o izazovu kojeg su  izmislili upravo mistici kako bi tragatelja naveli da produbi temu? Odlučio  sam  prihvatiti izazov. Potrebno je, prije nego se o nekom čovjeku govori, zaokružiti i pojmiti njegovu misao i viziju. Sai Baba nudi postavku: moguće je dakle kroz njegovo učenje doći do zaključaka. Njegove su postavke privukle milijune

osoba cijelog svijeta. Što to u učenju jednog čovjeka može biti tako uzbuđujuće? Istina je da se dobar dio čovječanstva lagano da zavesti od onoga tko se prikazuje u nekom drugom svijetlu. Da nije tako ne bi cvalo tisuće sekti, vjeroispovijesti i tajnih društava. No među Sai Babinim su poklonicima i ozbiljni tragatelji, znanstvenici, potpuno uravnotežene osobe koje nije lako skrenuti s pravog puta. Dakle, govorio sam sebi, mora biti nešto što ni jedna ozbiljna i dobronamjerna osoba ne smije propustiti.

Ponašanje i pripovijesti nekih osoba, često pune pretjerivanja, čine da vode rijeke tako nabujaju da se ona prelije. Voda tada natopi i ono područje koje obično ostaje suho i tumačenja tada postaju teška. No uvjerenost svih koje sam sreo me uvjerila do te mjere da sam odlučio poduzeti taj put koji nije bio u mom programu.

No što je budilo moju najveću znatiželju je bio način na koji Sai Baba zbunjuje ljude, iskušava ih, prisiljava na samoproučavanje, udaljuje od izazova i dovodi do nesebičnog služenja. U čemu je tajna moći tog čovjeka, i što ju je određivalo?

Neki su promijenili svoj način razmišljanja i njihovi su odnosi sa svijetom postali mnogo bolji. Drugi su bili prisiljeni iskazati svoje nedostatke i pojačati negativne strane svoje osobnosti, kao da dodir sa Sai Babom pokreće mehanizam određen da osvijetli i učini vidljivima kako mane, tako i vrline pojedinca. Drugim riječima, svi su oni koji su došli u dodir s indijskim učiteljem bili prisiljeni otkriti svoje pravo lice. Onaj tko je bio dvoličan, zavidljiv, ljubomoran, zao ili potkupljiv je počeo i djelovati na taj način, otkrivajući svoje karte. Onaj tko je imao iza sebe dugo unutarnje traganje je iskazivao strpljenje, snošljivost i mudrost. Već je ta moć bila neuobičajena i budila moju znatiželju. Bilo je kao da Sai Baba kaže: „Hoćeš biti moj poklonik? Dobro, onda masku dolje. Dok god maska laži prekriva tvoje lice ne možeš biti mojim poklonikom”. I svi se trude zbaciti maske, plaćajući svaku cijenu.

Ovaj je postupak vrlo zanimljiv. To je postupak pročišćenja u punom smislu te riječi. Svatko je prisiljen oprati glavu, posuti se pepelom, javno priznati greške, no tek kad je svijetu pokazao svoje pravo lice: sveto ili obješenjačko, odano ili dvolično, velikodušno ili zavidljivo, puno vrlina ili mana, mirno ili neuračunljivo, miroljubivo ili uobraženo, skromno ili drsko, pošteno ili potkupljivo. Kako je taj čovjek uspijevao navesti na to svoje poklonike?

Samo sam na jedan način mogao naći odgovore na ta pitanja: kupiti kartu za zrakoplov i krenuti u Indiju da sam vidim tu osobu.