1. Prolaz s jednim medijem kroz moju župnu crkvu:

 

Jednog dana posjetio me je medij iz grada u mom župnom uredu. Sjedili smo zajedno u mojoj radnoj sobi i razgovarali o sporednim stvarima. Moja je kućanica bila zaposlena u crkvi i ponekad je ušla u sobu. U jednom trenutku, kad smo opet bili sami, mladić je iznenada pao u „trans“,  i duh se obratio meni sa slijedećim riječima: „Tvoja je kućanica upravo otišla  raditi u vrt. Ovo vrijeme želim iskoristiti za razgovor s tobom. Molim, pokaži mi tvoju crkvu!“

Da  je moja kućanica otišla  u vrt raditi, to nisam mogao znati ni ja, niti mladić kao čovjek. Vrt je bio iza župnog ureda i u njega se išlo iz kuhinje, tako da je trebalo najprije proći zadnji dio hodnika iz kojeg su jedna vrata vodila u vrt. Obadvojica smo sjedili u sobi na suprotnoj strani i nismo mogli niti vidjeti, niti čuti, što je bilo u kuhinji i u vrtu.

Na molbu, da mu pokažem crkvu, ja sam ustao. Mladić me je slijedio u svom stanju transa sa teškim koracima i zatvorenim očima. Crkva je bila pokraj župnog ureda. Nije trebalo prelaziti cestu. Kroz vrata sa strane, iz prednjeg vrta, moglo se je ući u crkvu. Kad smo ušli u crkvu on je rekao: „Oltar se nalazi na jednom mrtvom tijelu, koje se nalazi u zemlji. Također ispod poda lađe nalazi se  nekoliko mrtvih. Ovdje je nekada bilo groblje.“

Odgovorio sam, da o tome ništa ne znam. Smatrao sam to nemogućim. Crkva stoji povišeno i oko crkve nije bilo mjesta za grobove.- „Propitaj se kod starijih ljudi tvoje župe“, rekao je, „oni te možda mogu informirati o tome.“

Tad je usmjerio zatvorene oči prema orguljama s riječima: „Ti znaš, da ne običajem davati savjete o čisto materijalnim stvarima. Ali danas činim iznimku. Ti si nabavio orgulje. Reci tvom orguljašu, da bi trebao, nakon sviranja, svaki puta opet posve uvući registar u orgulje. Tri su momentalno još napola izvučena. Tako se uvlači prašina i vlaga u orgulje i tokom vremena narušava se čistoća tonova. Čista, lijepa glazba orgulja uljepšava Bogoslužje i time se iskazuje čast Bogu. Stoga ti ovo govorim.“

Stol za sviranje orgulja bio je zatvoren, tako da se nije moglo vidjeti ni tipke niti registre, pa da smo stajali i pred njime. Niti s oltara, gdje smo se ovog trenutka nalazili. Iz ove odsutnosti nismo mogli ništa vidjeti, pa da su orgulje bile i otvorene. Ključ za orgulje bio je u ormaru u sakristiji.

Zatim smo pošli na pokrajnji oltar. Slika oltara predstavljala je smrt svetog Josipa. Isus i Marije stoje nad njegovim krevetom, gdje umire. „Ovaj prikaz nije ispravan“, rekao je,  „Isus nije bio prisutan pri Josipovoj smrti.“

Zatim smo mimoilazili pojedine postaje križnog puta. Kod  slike, gdje Veronika drži rubac sa slikom krvavog Isusovog lica, upitao sam ga, da li je ovaj prikaz samo legenda ili stvarnost. „To je stvarnost, a ne legenda“, bio je njegov odgovor.

Kod prikaza Kristovog raspeća iznenada me je upitao: „Što misliš, što je kod raspeća prouzrokovalo najveću bol ?“  Uzvratio sam: „Pribijanje sa čavlima.“ -  „Ne“, odgovorio je, „ne pribijanje, nego žeđ. Čavli su jakim udarcem brutalnih krvnika probijeni kroz ruke i noge i nisu odmah prouzrokovali naročitu bol. Tako, kao što su vaši ranjenici u ratu tešku ozljedu kugle ili granate u prvom trenutku jedva osjećali. Ali žeđ, kao posljedica gubitka krvi, je nešto najteže, također i kod vaših ranjenika. Zbog žeđi čovjek može poludjeti. Nijedna tjelesna bol nije usporediva sa mukom žeđi.“

Nadalje smo stigli do jedne kapelice. U njoj je bila stara Marijina slika od drveta, koja je u prijašnja stoljeća stajala u jednom samostanu, čije su ruševine bile  u blizini.- „Ovu sliku“, rekao je,  „već dugo traže duhovi, koji pate i koji su zatvoreni ispod doline u ruševinama samostana.“ – Posve začuđen upitao sam: „zašto oni duhovi već tako dugo traže ovu Marijinu sliku ? Ona se ovdje može lako naći. I što bi slika mogla koristiti patničkim duhovima ?“

„Ti to ne razumiješ ? No,  tada ti želim objasniti. Gle, duhovi, koji su za kaznu svezani za njihova djela, na nekom mjestu, oni ne smiju prijeći određeni „kazneni krug“.  Iz ovog razloga također ne mogu, svezani duhovi u onoj dolini kod samostanskih ruševina, doći do ove crkve. Oni dakle mogu Marijinu sliku tražiti samo unutar njihovog kaznenog kruga. I tamo je ne nalaze.- Ako dalje pitaš, što im može pomoći Marijina slika, tad je točno, da im sama slika ne može ništa pomoći. Ali nešto drugo, što je sa slikom povezano, prije im je donosilo olakšanje. Kad je slika bila još u samostanu, dolazili su mnogi ljudi i molili pred slikom. Ovom su prilikom također upućivane molitve za „jadne duše“, kako vi nazivate patničke duhove. Molitva doduše ne može ovim duhovima oduzeti njihove grijehe i kaznu. Ali oni osluškuju molitve i time svoje misli upravljaju isto tako prema Bogu. Time nalaze olakšanje njihovog stanja. Od vremena, kad je slika odande  udaljena, nitko više ne dolazi tamo moliti i duhovima nedostaje blagodat, koju im je donosila slika. Oni znaju, da je molitva održavana u povezanosti sa prisutnošću Marijine slike. Zato oni žele, da slika opet bude tamo.“

Sad smo stigli do stepenica, koje su vodile do orgulja. Rado sam želio doznati, što je sa napola izvučenim registrima na orguljama. Ali u ovom trenutku zapošljavala me je još jedna druga misao. Postavio sam si pitanje, da li bi on mogao svirati orgulje. Znao sam, da mladić ne zna. Imao sam samo jednu misao: Da li strani duh ima takvu moć nad tijelom mladića, da može tako brzo pokretati prste i noge, kako se zahtijeva od jednog orguljaša ? – Stoga sam nježno izgovorio molbu, da li želi svirati orgulje.  „Rado, ako ti to čini zadovoljstvo“, bio je njegov odgovor. Odmah sam požurio u sakristiju i donio sam ključ za orgulje. Uspeli smo se stepenicama na kor do orgulja. Ključem sam otvorio orgulje i odmah pogledao registre. Točno ! Registri su bili napola izvučeni. Još jednom me je zamolio, da na to upozorim orguljaša. Tad je sjeo za orgulje, izvukao registre i pčeo svirati. Najprije tiho i nježno u akordu. Zatim nešto jače – i što je duže svirao tim su više bujali tonovi. I na vrhuncu sviranja nastali su valovi i šumovi i oluje sa svim registrima, kao orkan, koji čupa drveće. Zatim postepeno nestajanje i na koncu izvanredno nježno i mirno odjekivanje.  Nema sumnje, da je ovdje sjedio majstor na orguljama.

Kad je dovršio, pritisnuo je sve registre u orgulje i stao je pored orgulja. Ja sam orgulje opet zatvorio. Tad je stupio pred mene i postavio mi pitanje: „Znaš li, što sam upravo svirao na orguljama ?“ -  Odgovorio sam sa „Ne“. – „Ja sam svirao tvoj život“, - rekao je mirno.

Začuđeno sam ga gledao. Nisam mogao pomisliti, da se može svirati život jednog čovjeka.On,  kao da je čitao moje misli, počeo je sa slijedećom poukom: „Život jednog čovjeka je kao slika. Može se slikati u bojama, može se također slikati u tonovima. Svaka boja predstavlja jedan ton i svaki ton jednu boju. Postoje vidovnjaci, koji vide sve tonove u njihovim bojama i koji harmoniju i disharmoniju ustanovljuju ne sluhom, nego gledanjem boja tonova. Stoga je moguće svirati svaku sliku, kao da imate note pred sobom. Duhovni svijet ovo svakako može.“

Nisam razumio njegova izlaganja. Ona su mi bila nešto novo.

Šuteći sišli smo opet stepenicama u lađu crkve do vrata, kroz koja smo ušli. Ovdje je ostao stajati s riječima: „Sada se želim oprostiti. Ja ne mogu ići s vama u župni ured, jer tvoja kućanica upravo želi doći iz vrta u kuću i ja ne želim, da ona vidi mladića u stanju transa. Ja ću se nasloniti na ovaj zid. Ti podupri tijelo mladića, da ne padne na pod, kad iz njega izađem.“

Ja sam sve činio po njegovim savjetima i morao sam napregnuti svu moju snagu, da bi, pri izlasku duha, uspravno držao padajuće tijelo mladića. On je odmah došao k sebi i čudio se, da je zajedno sa mnom bio u crkvi. On se samo sjećao, da smo zajedno bili u župnom uredu. O onome, što je bilo između toga, nije ništa znao. Kad sam rekao, da je svirao orgulje, nevjernički je klimao glavom.

U trenutku kad smo otvorili vrata župnog ureda, ušla je također i moja domaćica, dolazeći iz vrta kroz zadnji dio hodnika. Ona bi dakle mladića vidjela u stanju transa, da duh nije izišao iz medija, da ovo spriječi.

Sam mladić, s kojim sam poslije razgovarao o pojedinostima, nije znao niti o mrtvacima, niti o registrima na orguljama, niti o smrti svetog Josipa, niti o rupcu Veronike, niti o bolima razapinjanja, niti o Marijinoj slici i njenoj povijesti, niti o svezanim duhovima u ruševinama samostana i o djelovanju molitve, niti o sviranju orgulja i poukama, koje sam na koncu dobio.

Iste sam večeri, propitivanjem, ustanovio, da je tamo, gdje je sada crkva, u jako stara vremena, bilo groblje.