1. Adam i Eva

Priča ispričana s drugačijeg stajališta

Priča o Adamu i Evi prekrasna je drevna legenda koju smo gotovo svi čuli. Meni je to jedna od najdražih priča jer na simboličan način objašnjava ono što ću pokušati objasniti riječima. Priča o Adamu i Evi temelji se na apsolutnoj istini, iako je kao dijete nikada nisam mogao shvatiti. Ta je priča jedna od najvećih pouka uopće, ali vjerujem da je ljudi pogrešno shvaćaju. Sada ću vam tu priču ispričati s drugačijeg stajališta, možda upravo sa stajališta onoga tko ju je stvorio.

Priča govori o vama i o meni. O nama. Govori o sveukupnom čovječanstvu jer, kao što znate, čovječanstvo je samo jedno živo biće; muškarac, žena - svi smo mi samo jedno. U ovoj se priči zovemo Adam i Eva i mi smo prvi ljudi.

Priča počinje dok smo još bili nevini, prije nego što smo sklopili duhovne oči, a to znači tisućama godina ranije. Tada smo živjeli u raju, u Edenskom vrtu, što je bio raj na Zemlji. Raj postoji kad su nam duhovne oči otvorene. To je mjesto spokojstva i radosti, slobode i vječne ljubavi.

Za nas, Adama i Evu, sve je bila ljubav. Međusobno smo se voljeli i poštovali te smo živjeli u savršenu skladu sa svime što bijaše stvoreno. Naš odnos s Bogom koji nas je stvorio bio je savršeno zajedništvo ljubavi, što znači da smo neprestano bili u dodiru s Njime i On s nama. Bilo je nezamislivo bojati se Boga, Onoga koji nas je stvorio. Naš Stvoritelj bijaše Bog ljubavi i pravednosti, vjerovali smo mu i imali povjerenja u Njega. Bog nam je davao potpunu slobodu, a svoju smo slobodnu volju koristili kako bismo voljeli sve stvoreno i uživali u tome. Život u raju bio je prekrasan. Prvobitna ljudska bića sve su sagledavala očima istine, onako kako jest i to smo voljeli. Takvi smo bili, i to bez ikakva napora.

Legenda kaže da su se usred raja uzdizala dva stabla. Jedno je bilo Stablo života, koje je svemu što postoji davalo život, a drugo Stablo smrti, poznatije kao Stablo spoznaje. Stablo spoznaje bilo je prekrasno drvo sa sočnim plodovima. Vrlo izazovno. A Bog nam je rekao: »Ne približavajte se Stablu spoznaje. Jedete li voće s toga stabla, mogli biste umrijeti.«

Dakako, to nije bio nikakav problem. No, mi smo po prirodi skloni istraživanju i sigurno smo otišli pogledati to stablo. Sjećate li se priče, mogli biste pogoditi tko je živio u tome stablu. Stablo spoznaje bilo je dom velike, otrovne zmije. Zmija je samo još jedan simbol onoga što Tolteci nazivaju nametnikom, a i sami možete zamisliti zašto ima takav naziv.

Priča kaže da je zmija što je živjela u stablu spoznaje bila pali anđeo koji je nekoć bio najljepši. Kao što znate, anđeo je glasnik koji prenosi Božje poruke - poruke istine i ljubavi. No, iz tko zna kojih razloga, pali anđeo više ne prenosi istinu, što znači da je predao pogrešnu poruku. Poruka paloga anđela bijaše strah umjesto ljubavi, laž umjesto istine. Zapravo, priča opisuje paloga anđela kao Princa laži, što znači da je bio vječni lažljivac. Laž je bila svaka njegova riječ.

Prema priči, Princ laži živio je u Stablu spoznaje, a plodovi toga stabla - koji su bili znanje - bili su ukaljani lažima. Otišli smo do toga stabla i upustili se u nevjerojatan razgovor s Princem laži. Bili smo bezazleni. Nismo znali. Svima smo vjerovali. A razgovarali smo s Princem laži, prvim pripovjedačem, vrlo pametnim momkom. Sada priča već postaje zanimljivija jer je ta zmija imala svoju priču.

Taj je pali anđeo govorio bez prestanka, a mi smo ga samo slušali. Kao što znate, dok smo bili djeca kojoj su bake i djedovi pričali priče, željno smo slušali sve što su nam govorili. Učenje je vrlo zavodljivo: uvijek želimo saznati više. No, tada nam je govorio Princ laži. Nema nikakve dvojbe: lagao je i njegove su nas laži zavele. Vjerovali smo priči paloga anđela i to bijaše naša velika pogreška. To je značilo jesti plodove Stabla spoznaje. Složili smo se s njim i njegovu riječ prihvatili kao istinu. Vjerovali smo njegovim lažima i svoju vjeru temeljili na njima.

Kad smo zagrizli jabuku, pojeli smo i laži koje dolaze sa znanjem. Sto se dogodi kad pojedemo laž? Povjerujemo u nju i, bum! Ta laž sada prebiva u nama. Lako je to razumjeti. Um je jako plodno tlo za ideje, zamisli i mišljenja. Ako nam netko kaže laž, a mi povjerujemo u nju, ta se laž ukorijeni u našemu umu. Ondje izraste velika i snažna, upravo poput stabla. Jedna mala laž može biti vrlo zarazna a, kada je podijelimo s drugima, njezino se sjeme širi od jedne do druge osobe. Laži su se smjestile u našemu umu i ondje stvorile cijelo Stablo znanja koje jest obuhvaća sve što znamo. No, što doista znamo? Uglavnom laži.

Stablo spoznaje moćan je simbol. Legenda kaže da će svatko tko pojede plod Stabla spoznaje posjedovati znanje o dobru i zlu, da će znati razliku između dobrog i lošeg, prekrasnog i ružnog. Prikupit će znanje i početi prosuđivati. Upravo se to događa i u našoj glavi. Simbolizam jabuke jest u tome što je svaka ideja, svaka laž nalik na plod sa sjemenkama. Kada plod stavimo u plodno tlo, sjeme ploda stvara novo stablo. To stablo donosi plodove, a prema plodovima prepoznajemo stablo.

Svatko od nas posjeduje vlastito Stablo spoznaje, a to je naš osobni sustav uvjerenja. Stablo spoznaje jest ustrojstvo svega u što vjerujemo. Svaki pojam, svako mišljenje oblikuje grančicu toga stabla i na kraju imamo čitavo Stablo. Čim to Stablo oživi u našemu umu, čujemo glasan govor paloga anđela. Onaj isti pali anđeo, Princ laži, prebiva u našem umu. S toltečkoga stajališta, u plodu je živio nametnik; mi smo pojeli plod, a s njime i nametnika. Sada nametnik živi naš život. Pripovjedač, nametnik, rađa se u našoj glavi i preživljava ondje, jer ga hranimo vlastitom vjerom.

Priča o Adamu i Evi objašnjava kako je čovječanstvo palo iz sna o raju u san o paklu; pripovijeda nam kako smo postali onakvi kakvi smo sada. Priča najčešće kaže da smo zagrizli samo jedan zalogaj jabuke, ali to nije istina. Mislim da smo pojeli sve plodove toga stabla i razboljeli se od tolike količine laži i emocionalnog otrova. Ljudska su bića progutala svaku ideju, svako mišljenje i svaku priču koju nam je lažljivac ispričao.

U tom su se trenutku sklopile naše duhovne oči i više nismo mogli promatrati svijet očima istine. Počeli smo ga zamišljati na potpuno drugačiji način i za nas se sve promijenilo. Stablo spoznaje raslo je u našoj glavi i mogli smo zamjećivati samo znanje i samo laži. Više nismo živjeli u raju jer lažima tamo nije mjesto. Tako su ljudska bića izgubila raj: sanjamo laži. Cjelokupni san o čovječanstvu, san koji stvaramo i individualno i kolektivno, temelji se na lažima.

Prije no što smo pojeli plod Stabla spoznaje, živjeli smo u istini. Govorili smo samo istinu. Živjeli smo u ljubavi, bez ikakva straha. Nakon što smo pojeli plod, osjetili smo krivnju i stid. Prosudili smo da više nismo dovoljno dobri, a i druge smo, dakako, prosuđivali jednako. S prosudbom je nastala i polarnost, razdvajanje te potreba da kažnjavamo i budemo kažnjeni. Prvi puta više nismo bili blagi jedni prema drugima; više nismo poštovali i voljeli sve što je Bog stvorio. Počeli smo patiti i okrivljavati sebe, kao i druge, a počeli smo okrivljavati i Boga. Više nismo vjerovali da je Bog prepun ljubavi i pravedan; povjerovali smo da će nas kazniti i ozlijediti. To je bila laž. To nije bila istina, ali mi smo joj povjerovali i odvojili se od Boga.

S toga je stajališta lako razumjeti što se rnisli prvobitnim grijehom. Prvobitni grijeh nije seks. Ne, to je još jedna laž. Prvobitni grijeh je vjera u laži koje je izgovorila zmija u stablu, taj pali anđeo. Riječ grijeh znači

»suprotstavljanje«. Sve što kažemo, sve što radimo protiv nas samih jest grijeh. U grijehu nije riječ o krivnji ili moralnoj osudi. Grijeh je vjerovati u laži i koristiti se tim lažima protiv samoga sebe. Iz toga prvog grijeha, te izvorne laži, rađaju se svi drugi grijesi.

Koliko laži čujete u svojoj glavi? Tko prosuđuje, tko govori, tko je onaj koji ima mišljenje? Ako ne volite, to je stoga što vam glas u glavi ne dopušta da volite. Ako ne uživate u svom životu, to je zato što vam taj glas ne dopušta da uživate.

I ne samo to - lažljivac u našoj glavi ima potrebu ponavljati laži, pripovijedati svoju priču. Plod vlastita Stabla dijelimo s drugima, a budući da i drugi imaju u glavi istoga lažljivca, naše laži, udružene, imaju veću moć. Sada možemo još više mrziti. Sada možemo nanijeti još više boli. Sada možemo braniti svoj život i postati fanatici koji slijede vlastite laži. U ime tih laži ljudska bića uništavaju jedni druge. Tko živi našim životom? Tko donosi naše odluke? Mislim da je odgovor očit.

Sada znamo što se događa u glavi. Ondje se smjestio pripovjedač; on je taj glas u našoj glavi. Taj glas govori bez prestanka, a mi slušamo i vjerujemo u svaku riječ. Taj glas nikada ne prestaje prosuđivati. Prosuđuje sve što radimo, sve što ne radimo, sve što osjećamo i ne osjećamo, sve što rade drugi. U glavi neprestano čujemo njegovo ogovaranje. I, što nam govori taj glas? Laži, uglavnom samo laži.

Te nam laži privlače pozornost pa tako posvuda oko sebe vidimo laži. Zbog toga ne vidimo da stvarnost raja postoji na ovome istom mjestu, upravo sada. Raj nam pripada jer smo djeca raja. Onaj glas u glavi nam ne pripada. U trenutku našega rođenja, toga glasa još nije bilo. Glas se pojavljuje tek kada počnemo učiti - prvo jezik, zatim različita stajališta, a onda i sve prosudbe i laži. Kad tek naučimo govoriti, govorimo samo istinu. No, malo po malo, cijelo Stablo spoznaje u glavi nam raste kao programirano i veliki lažljivac na kraju preuzima san našega života.

Vidite, u trenutku kada smo se odvojili od Boga, počeli smo tragati za njim. Prvi smo put počeli tragati za ljubavlju za koju smo vjerovali da je nemamo. Počeli smo tragati za pravednošću, za ljepotom, za istinom. Ta je potraga počela prije nekoliko tisuća godina, a ljudska bića još tragaju za rajem kojeg su izgubila. Tragamo u nadi da ćemo biti onakvi kakvi smo bili prije nego što smo počeli vjerovati lažima: izvorni, iskreni, prepuni ljubavi i radosti. Istina jest da tragamo za vlastitim Ja.

Znate, ono što nam je Bog rekao bijaše istina: ako jedemo plodove sa Stabla spoznaje, mogli bismo umrijeti. Pojeli smo ih i umrli smo. Mrtvi smo zato što naše izvorno ja više nije ovdje. Onaj koji živi našim životom veliki je lažljivac, Princ laži, onaj glas u našoj glavi. Vi ga nazivate razmišljanjem. Ja ga nazivam glasom znanja.

Ideje o kojima valja razmisliti

Um je plodno tlo za pojmove, ideje i mišljenja. Ako nam netko kaže laž i mi povjerujemo u nju, ta se laž ukorjenjuje u našemu umu i postaje sve većom i snažnijom, poput stabla. Jedna mala laž može biti vrlo zarazna, a kad je podijelimo s drugima, njezino se sjeme širi od jedne osobe do druge.

Znanje nam ulazi u um i u glavi nam stvara ustrojstvo svega onoga što znamo. Zbog znanja koje imamo u glavi možemo zamjećivati samo ono u što vjerujemo; zamjećujemo samo vlastito znanje. A kakvo je to znanje? Uglavnom lažno.

Kad Stablo spoznaje jednom oživi u našemu umu, začujemo vrlo glasan govor paloga anđela. Taj glas nikada ne prestaje prosuđivati. Govori nam što je ispravno, a što pogrešno, što je lijepo, a što ružno. U glavi nam se rađa pripovjedač i preživljava ondje zato što ga hranimo vlastitom vjerom.

Raj postoji kada su nam otvorene duhovne oči, kada svijet promatramo očima istine. Kad nam laži privuku po-zornost, duhovne oči nam se zatvaraju. Prestajemo sanjati o raju i počinjemo proživljavati san o paklu.

Raj nam pripada jer smo djeca raja. Onaj glas u glavi nam ne pripada. Taj glas nemamo u trenutku rođenja. Kada počnemo učiti, počinjemo i razmišljati; najprije učimo jezik, zatim različita stajališta, a potom prosudbe i laži. Glas znanja raste kako gomilamo znanje.

Prije no što smo progutali laži koje prate znanje, živjeli smo u istini. Govorili smo samo istinu. Živjeli smo u ljubavi, bez ikakva straha. Jednom kada smo stekli znanje, počeli smo prosuđivati sami sebe, smatrajući da više nismo dovoljno dobri; počeli smo osjećati krivnju, stid i potrebu da budemo kažnjeni. Počeli smo sanjati laži i odvojili smo se od Boga.

Čim smo se razdvojili od Boga, počeli smo tragati za Njime, za ljubavlju koju - vjerujemo - više ne posjedujemo. Ljudska bića neprestano tragaju za pravednošću, ljepotom, istinom - za samima sobom kakvi smo bili prije no što smo povjerovali u laži. Tragamo za svojim izvornim ja