ZAŠTO POSTATI ČLAN ANTROPOZOFSKOG DRUŠTVA? (1)

(Temple Lodge Publishing, 2012)

Sergej O. Prokofjev

Predgovor

Zašto postati član Antropozofskog društva? Ovo se pitanje često može čuti, naročito tokom posljednjih godina. U današnjem vremenu, da li je uopšte potrebno Antropozofsko društvo? Zar u antropozofiju, sa njenim praktičnim inicijativama, nije uključen značajan dio današnjeg čovječanstva, tako da njeno posebno predstavljanje u obliku organizovane zajednice možda uopšte nije ni potrebno? Ova, i slična, pitanja moraju se s najvećom ozbiljnosti uzeti u razmatranje. Jer, u svakom slučaju, budućnost Antropozofskog društva izravno ovisi o kompetentnim odgovorima na ova pitanja od strane svakog antropozofa.

    Istovremeno, ovdje ćemo se baviti sa jednim tako važnim događajem kakav je ponovno osnivanje Antropozofskog društva od strane utemeljitelja antropozofije, Rudolfa Steinera, koji je ujedinio sebe -- na Božićnom zasjedanju iz 1923/24 (uključujući njegovu vlastitu karmu) -- sa Društvom, žrtvujući mu sve tokom posljednje godine i pol svoga života. Zato se postavlja, ispunjeno zebnjom, pitanje: da li ovo od najveće važnosti djelo Rudolfa Steinera i sada postoji, u onom smislu kako ga on predade svijetu u vrijeme Božića 1923. godine?

    Kada se razgovara sa ljudima koji se zanimaju za antropozofiju o njihovim razlozima nepristupanja Antropozofskom društvu -- ili sa članovima o njihovoj namjeri da napuste Društvo -- često čujemo ova tri odgovora: Božićno zasjedanje, tokom kojeg Opšte antropozofsko društvo bijaše ustanovljeno, moramo smatrati da je -- još dok Rudolf Steiner bijaše živ, ili odmah nakon njegove smrti -- zakazalo; oni raniji, ali i sadašnji, konflikti unutar Društva predstavljaju zapreku impulsima Božićnog zasjedanja da zadobiju legitimitet; kontraverzna zbivanja u Antropozofskom društvu tokom proteklih nekoliko godina, na primjer: pitanja u vezi Statuta, završetak radova u Velikoj dvorani, ili nezadovoljstvo sa mjestom na kojem je danas izložena skulptura Reprezentanta čovječanstva.

    Sve ovo može predstavljati argumentaciju. Uz to, današnji ljudi -- osobito oni mlađi -- osjećaju narastajuću averziju prema povezivanju sa određenim oblikom života kakav je pristupanje nekom "društvu" u svojstvu člana.

    Iako se svi ovi razlozi mogu u izvjesnom smislu smatrati opravdanim i razumljivim, oni ne dotiču dubine stvarnog problema. Prije no što pojedinac dođe do konačne odluke o članstvu u Antropozofskom društvu (i, ako se čovjek smatra za antropozofa koji je blizak antropozofskom pristupu takvim pitanjima), znanje o ezoternim ciljevima i zadacima Društva (određenima od strane Rudolfa Steinera na Božićnom zasjedanju) mora postati neupitno. Drugim riječima: u vezi s pitanjem o članstvu u Antropozofskom društvu, ako se hoće donijeti duhovno utemeljena, zato istinski odgovorna, odluka, ona mora doći nakon odgovarajućeg rada na unutarnjem putu spoznaje. U tom slučaju ne dolazi u obzir generalna orijentacija. Nadasve, ono što je neophodno jeste realno, smisleno, promišljanje o ezoternim osnovama te duhovno-socijalnoj dimenziji Antropozofskog društva.

    Imajući sve ovo na umu, namjera ovog autora nije da na spoljašnji način uvjerava čitaoca da pristupi Antropozofskom društvu. Želja mu je ukazati čitaocima na određena ezoterna stajališta te eventualne podsticaje, tako da odluka s tim u vezi može proisteči na potpuno svjestan i odgovoran način, bivajući zasnovana na čvrstim unutarnjim misaonim osnovama. Jedino onda kada je odluka o članstvu u Antropozofskom društvu -- donesena iz bilo kojeg razloga od strane pojedinca -- utemeljena na takvoj osnovi, ona će, isto tako, imati svoje duhovno opravdanje.

    Nepotrebno je isticati, da pojedinac može ozbiljno biti angažovan u proučavanju antropozofije, koračajući putem unutarnjeg školovanja, ili biti aktivno uključen u neke njene praktične aktivnosti, a ipak nemati interes za golemu složenost zadataka i ciljeva koje treba ostvariti unutar Antropozofskog društva. Međutim, istovremeno, može se jasno prepoznati da pored toga što antropozofija nudi čovjeku-pojedincu -- a što on ili ona mogu ostvariti vlastitim naporom -- ona nudi nimalo manje stimulanse ljudskoj zajednici. Antropozofija nudi zadaće takve vrste s kojima se ne može suočavati neka manja grupa, već jedino velika ljudska zajednica koja, saglasno duhu vremena, pokušava sa svojim najboljim sposobnostima biti predstavnikom čovječanstva, sa svim njegovim razgranatostima i podijeljenostima, pred duhom vremena. Čovjeku koji bi htjeo postati član Antropozofskog društva posebno mora biti jasna ideja, onoliko koliko je to moguće, o tim zadaćama.

    S ovim je povezano pitanje, da li on ili ona jesu voljni i spremni zajednički raditi s drugim ljudima na ostvarivanju duhovnih i socijalnih ciljeva Društva, bivajući svjesnima činjenice da se te zadaće ne mogu ostvariti preko nastojanja pojedinca, niti radom u malim grupama.

    Ovo je razlog zašto je, s onim upravo izrečenim nadasve povezano pitanje što je formulisano na samom početku. To je pitanje postavljeno od strane ljudi -- tek upoznatih sa duhovnom naukom -- kojima se daje jasan odgovor, koji je, također, epistemološki i ezoterno utemeljen, a koji dolazi iz Antropozofskog društva. Ne iz nekakve tradicije ili običaja; ne iz želje da se nađe sklonište u zatvorenoj zajednici istomišljenika (zajednici koja štiti pojedinca od pritiskajućih svjetskih problema), već, jednostavno, što iz potpunog razumijevanja ciljeva i zadataka Društva (također, iz individualne volje za saradnjom u njihovom ostvarenju) tek dolazi pozitivan odgovor na ovo pitanje. U ovom smislu data se naredna pojašnjenja, s namjerom da se čitaocu pruži neophodna orijentacija, te moguća pomoć.

Sergej O. Prokofjev

Goetheanum, Miholje 2011.

(Preveo sa engleskog S. Žalica)

U sljedećem nastavku: Antropozofsko društvo i biće Antropozofije