Ljubav osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame, vječnim plesom noći i dana. Tonovi mjesečeve sonate iznjedriše u ovom svitanju vilinsko biće iz mojih djetinjih snova. Snovolovka u liku vile ljubavi u haljama bijelim, u ljubičastoj svetlosti drevnih snoviđenja, prebire po strunama nebeske harfe i pozdravlja ovo jutro čudesne ljepote. U srcu mi titra sjenka žudnje za sjenkom beskraja, ova vječna glazba odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka, ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i ostavlja tragove snova u očima. Zamire elegija u pustinji očaja, ona duboka bol na stazama traganja, trnje ruža na kojima sam ubijala tuge. Osluškujem svetu dobrotu kojom snivam odu proljeću i ljubavi. Ćutim poljubac sa mirisom proljeća koje ubrzava san, na jeziku svetu hostiju i tvoje tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz svetoga grala iz srca ove anđeoske ljepote. Na strunama svitanja iz prastarog pepela izranja ljubav pružajući svoje dlanove u zagrljaj ovog sretnog buđenja.
Pišem pjesmu nad pjesmama, sjedinjujem sve svoje misli u jednu jedinu, za tebe čudesna ljepoto ove ljepote, za tebe uranjam u trenutak vječne slobode. Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala, krhotine neživljenih trenutaka. Na oštrici trenutka spoznah u sebi herojske zanose, prođoh kraj stražara vremena i pomilovah ti lice da ubijem sve ljudske nesreće i oživim tvoju sreću. U spiralnoj dinamici kristalnog vretena, u trenutku uskrsnuća na Maslinovoj gori vidim ljubav u haljama bijelim kako otvara porte vječnosti i mrvi tugu, te okove nevidljive bezdušnosti. Osjetih kako nježnim dahom gasi vatre noćnim morama, prosipa zvjezdano sjeme da novim pupljcima otopi snjegove u kojima su ostale isplakane suze mog nutarnjeg neba.
Još snena gledam kako se nestaje noć, kako vila ljubavi ogrmuta nitima istkanim iz vrtnje nebeskog vretena pleše svoj bezvremeni ples i daruje mi buđenje u novom snu.