Ljubav je kad jedan čovjek
ljubav je kad jedna ....
ljubav je kad .....
ljubav je,
jednostavno ljubav
tek onda kada shvatimo da je ljubav važnija od želje da budemo voljeni onda smo uistinu i voljeni.
Poznajem li te?
pitam čudesnu sjenku u mom zagrljaju.
Osjećam li te?
pitam ljepotu trenutka,
kapljicu rose na tek procvaloj ruži,
taj čudesni biser vredniji od prohujalih godina.
Život je more šapuće mi Balašević pjesmom i poziva me na putovanje prohujalim godinama da osjetim, da spoznam, da se sretna probudim u ovom novom trenutku ljepote.
Promatram zvjezdano nebo i tražim u tom beskraju potvrdu ljepote i odjednom vidjeh zlaćani trag koji me povede do središta sna koji budna sanjam.
"Je li ljepota uistinu blještavilo svjetlosnih zraka koje se, na svom putu do mojih očiju, prelamaju i odavaju mi čudesnost zakona Božjeg skrivenog u zlatnoj spirali, čudesnost koja poistovjećuje prirodu i moj osjećaj za njenu savršenost?" upitah mudrace koji su zvijezde nazivali imenima boginja.
Sedam Atlasovih kćeri plešu svoje gluho kolo režući nebo, zlaćanom spiralom svojih pokreta. Ljepotu ne spoznajemo očima, ta spoznaja izrasta u dubini duše, tamo gdje se zrcali stvarnost i izrasta u svijest o njoj.
U ničijoj zemlji, na granici između estetike, čudesne simfonije univerzuma i matematike se krije tajna ljepote i mijenja svoje oblike onako kako se mijenja moja svijest o njoj. Iako uzajamnost između zlatnog reza i estetike do danas nije racionalno objašnjena zlatni rez je uvijek vidljiv u estetici bilo kojeg oblika ljepote.
"Odakle dolazi ljepota?" upitah treperavu zvijezdu.
"Sama starogrčka riječ kosmos u prevodu znači istovremeno ljepota, uređenje i nakit. Kosmos je za Grke tog vremena bio odraz ljepote i harmonije, kosmos je bio dokaz savršenog uređenja u kojem svi njegovi djelovi zajedno čine cjelinu jednog velikog lijepog svijeta, ali pri tom sjedinjenju ni jedan dio ne gubi osobnost." šapuće mi treprava zvijezda.
"Promatrajući veliki svijet, na prvi pogled mi se svugdje ukazuje simetrija, prirodni zakon kojim si objašnjavam jednakost dijelova, zakon po kojem sam ponekad spremna definirati ljepotu i savršenost, ali ljepota je u svom vječitom nastajanju puno kompleksnija i slijedi na prvi pogled, za moje oči, nespoznatljive zakone." pokušah nastaviti dijalog s treperavim svijetlom noćnoga neba.
"Zaustavi se u trenutku spoznaje. U tvom malom univerzumu se zrcale svi prirodni zakoni, duboko u tebi sjaje Atlasove kćeri i plešu svoje gluho kolo. Slijedi njihov trag i doći ćeš do najsvjetlije točke, do izvora svijesti, do očiju Božjih." daleka misao se sjedinjavala s mojom.
"Gdje početi, kako pronaći u sebi zvjezdani trag?" upitah željna spoznaje.
Starorimski arhitekt Markus Vitrius je uz pomoć matematike izračunao da je čovjekovo tijelo visoko onoliko koliko je raspon njegovih raširenih ruku, da njegova uzdignuta ruka i suprotna u stranu ispružena noga čine radius kružnice koja ga ovija, da mu je lice široko kao pet očiju, da je razmak između očiju širok kao jedno oko, te da je udaljenost između usta i očiju isti veličini uha.
Raširih ruke i noge i nađoh se u Leonardovom virtualnom kvadratu pa sljedeći zakon zlatnoga reza spoznah postojanost djeljenja i umanjivanja.
Slijedeći ga spoznajem da i svaki najmanji djelić mojega tijela posjeduje sva obilježja skladnosti cjeline.
Božje oči....metafora za zadnju točku zlatne spirale koja izrasta iz zakona zlatnoga reza.
Slijedimo li svjesno zlatni rez u sebi, stvaramo si misaonu dinamičnu spiralu, putujemo djelovima tjela, razdvajamo ih i seciramo ali u svakoj njenoj zadnjoj točki osjećamo božje oči, naše oči kontemplacije, svijesnu spoznaju mjesta ujedinjenja sa univerzumom.
To je točka iz koje izvire samoosjetilnost i samoosjećajnost, u kojoj se susreću osjećaji i pokret, točka iz koje proizlazi harmonija naših duševnih i fizičkih stanja i prelazi u naš emocionalni izraz, to je najsvjetlija točka u nama samima, iz nje se šri vječna svjetlost našeg postajanja, vječni svjetlosni zagrljaj koji nas štiti od uljeza u našu svijest.
Ako spoznamo da je beskonačnost skrivena u konačnosti naših tijela, ako osjetimo vječnost u trenutku postojanja, onda se Aleph, znak beskonačnosti, oči božje, nalazi upravo u toj točki zlatnog reza ljudskog tijela- iz nje proizlazi harmonija njegovog prostora, svjesna spoznaja ujedinjenja svih njegovih sposobnosti i erupcija snage osobnog postojanja.
To je najljepši cvijet univerzuma, pupoljak iz kojeg cvijeta naš život, točka u kojoj se nalazi sve i ona je sve. U njoj je sjedište naše unutarnje dinamičke ravnoteže, iz te točke je krenula naša povezanost s univerzumom u trenutku rezanja pupčane vrpce.
Prvim udisajem mi, dinamičnim procesima nesvjesno spajamo tu točku s mozgom i tako ucrtavamo put životnoj energiji, koja će cijeli naš život strujati i oblikovati naše tijelo, tog čudesnog energetskog vampira koji nam ponekad pljačka, ali puno češće poklanja ljepotu postojanja.
Iz te točke kreće naše postojanje, tu su skupljeni i ujedinjeni vječnost i beskonačnost, tu nastaje veliki prasak svakog svjesno življenog života.
Zadnja točka na tom zlaćanom putu je točka prividnog mira, u njoj se susreću znanje, vjera i san, spajaju spoznaja, svijest i tijelo, sjedinjuje sveto trojstvo u arhetip mojih prošlih i sadašnjih stanja, u oku božjem se povezuje svijest i podsvijest.
Tu u dubini sebe same osjetih leptirov let, treperavu stvarnost nezaboravnog trenutka i spoznah odakle dolazi ljepota i prisjetih se stiha Vesne Krmpotić.
Ako Tebe nosim,
Svaki mi kamen na duši je lak.
Ako Tebe želim,
Slobodna sam da svaku stvar
Uzmem i ostavim -
Da uzmem kao da ostavljam,
Da ostavim kao da uzimam.
Svakoj je travki ime: Ti.
A Ti sam nemaš imena:
Kao ni ja.
Ti nemaš imena, ti si rosa na tek procvaloj ruži, ti si biser vredniji od svih prohujalih godina, ti si bezimeni pjesnik poezije mojega života. Ti mi pjevušiš Jesen stiže dunjo moja, a ja ti odgovaram stihom.
Ako osjećam tebe
ljepoto ovog jutrenja,
ljepoto ovog buđenja,
ljepoto nazirućeg dana,
ljepoto dolezećeg sutona.
Dok osjećam tebe
tada znam odakle dolazi ljepota,
tada znam kako se rađa trenutak,
tada znam što je leptirov let,
tada znam zašto se širi ljubav
i postaje najveći i najvredniji osjećaj koji posjedujemo, postaje TA LJUBAV.
Osjetimo zvjezdani štiti u sebi, čudesni treptaj na kraju spirale u nama samima i onda
ŽIVIMO LJUBAV JER LJUBAV JE SVE!!!!
bglavac
irida
edin.kecanovic
