Žrtve Vukovara, Škabrnje i svih drugih mjesta stradanja u Domovinskom ratu štujemo, ne više u porobljenoj i pokorenoj, nego u slobodnoj Hrvatskoj pa se često okupljamo na njihovim grobovima i tako im trajno nastavljamo zahvaljivati za njihovu žrtvu.

A žrtva svete Mise najbolje ujedinjuje našu zahvalnost, ljubav i poštovanje prema onima koji su najviše dali za našu slobodu. Kao što smo svjesni činjenice da je svaka dragovoljno prinesena žrtva od Boga blagoslovljena, tako smo danas osvjedočeni da je i žrtva naših generala Ante Gotovine i Mladena Markača plodonosna i povijesno gledano neizmjerno korisna. Jer cijeli je svijet pratio njihovo suđenje, vidio im ponašanje na sudu i mogao prosuditi i zaključiti da je riječ ne samo o nedužnim ljudima nego i osobama jakog karaktera, zrele duhovnosti i visoke kulture. Imao je priliku usporediti njihovo postupanje s vladanjem i rječnikom optuženika iz redova agresorske vojske i ideologa stvaranja Velike Srbije i pomicanja granica na crtu Virovitica – Karlovac – Karlobag.

Oslobađajuća presuda nije samo točka na i svršetka Domovinskoga rata i oslobodilačko-redarstvene akcije „Oluja“ nego i potvrda vjekovne uloge hrvatske države na ovom prostoru. Kad je veliki Bizant u sedmom stoljeću tražio saveznika u obrani ovih prostora od Avara našao ga je u Hrvatima. Od toga vremena, kad smo se uključili u oslobodilačku borbu, do dana današnjega, nikada nismo vodili nikakav rat na tuđem prostoru nego samo, kad je to trebalo, obrambeni, oslobodilački i pravedni rat kakav je bio i ovaj Domovinski.

Da nas opet krivo ne razumiju: kao ljudi koji se bojimo Boga i znamo da Njegovoj pravdi nitko ne će umaći, kao učenici čovjekoljubnoga Učitelja, solidarni smo sa svakom nedužnom žrtvom, osuđujemo svaku pljusku, udarac, premlaćivanje; morenje glađu i žeđu; rušenje, palež, otmicu, pljačku, prisilu i silovanje; svako prolijevanje krvi i nadasve svako usmrćenje nedužnih nastalo u svakome ratnom i poratnom divljanju. Stidimo se za sve što su od toga skrivili pripadnici našega naroda i naše vjere jer to nije dostojno ni pripadnika hrvatskoga naroda ni katoličkih vjernika. Priželjkujemo im da te grijehe okaju, bolje na ovome svijetu, dok ima vremena, nego da s takvom krivnjom dođu pred Vječnoga Sudca. Pri tome odbacujemo preuveličavanja, laži i podmetanja, da je zbog šačice jadnika Kajinov znak na cijelome hrvatskom narodu.

Hrvatski je narod izdržao dugotrajnu kušnju optužbe za udruženi zločinački pothvat kao što je strpljivo morao četrdeset i pet godina nositi teret tzv. genocidnosti zbog žrtava Jasenovca. U isto vrijeme dok je slušao brojke od sedamsto tisuća stradalih u Jasenovcu nije smio ni progovoriti o žrtvama Dakse, Bleiburga i Križnoga puta jer to nije odgovaralo ni počiniteljima tih zločina ni saveznicima koji su ih bezdušno predali partizanima. I dogodilo se providonosno, da oslobađajuću presudu našim generalima izreče jedan Židov, Theodor Meron, rođen 1930. u Poljskoj, našoj Pradomovini, koji je preživio koncentracijski logor, a koji hrvatskim generalima na osnovi dobrog poznavanja povijesti i njihove uloge u Domovinskom ratu, nije mogao drugo nego srušiti tešku optužnicu prvostupanjsku drakonsku kaznu i poništiti prvostupanjsku drakonsku kaznu Haškoga raspravnog vijeća. Pravomoćno ih je našao nedužne po svim optužbama i oslobodio.

Hrvatski je narod spontano reagirao na oslobađajuću presudu našim generalima i diljem Domovine i svijeta iskazao opravdano oduševljenje, zajedništvo i ponos. To je bila još jedna velika poruka svijetu kako se pravda i istina dostojanstveno slave i poštuju. I u tome je žrtva naših generala postigla najveću cijenu.

Oduševljenje cijeloga naroda simbolično je označio natpis „Hvala ti, Bože!“ na trgu Bana Jelačića 16. studenoga 2012. Jednodušno je uvjerenje našega vjerničkog puka da je Bog pomogao i da se čudo još jednom dogodilo Božjom pomoću. Na rukama naših branitelja, mladih i starih građana, uz podignute ruke prema nebu, zavijorila je krunica s križem. Kao što je Konstantinu Velikom križ bio znak u kojem će pobijediti svoga suparnika u ratu, tako je našim braniteljima, a i svima nama križ bio znak velike pobjede kojoj je „Oluja“ bila vrhunac uspjeha.

Veliki petak bio je u znaku križa i uskrsne pobjede. Petak 16. studenoga 2012. ostat će nezaboravan i upisan velikim slovima u povijest hrvatskoga puka. On je otvorio nacionalnu proslavu, ali i pravu meditaciju koja se nastavlja u budućnosti.

Isus nas je svojom smrću i svojim patnjama htio uvjeriti da patnja i smrt nisu Božje prokletstvo. Htio nas je ohrabriti da ne klonemo u kušnjama boli i stradanja. Htio nas je pozvati da pošto-poto ne izbjegavamo svaku patnju, kako ne bismo čuvajući zemaljski izgubili vječni život. Potvrdio je „kako sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa ako se usporede s budućom slavom koja se ima očitovati u nama“ (Rimljanima 8, 18). Htio nas je pozvati da ojačamo u vjeri i nadi, kako nas „ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor ne može rastaviti od Božje ljubavi “ (Rimljanima 8, 38-39). Isus je iznio veliku vrijednost svih poštenih stradalnika kroza svu povijest od prvomučenika Stjepana do posljednjih iz naših dana kao što su veliki ljudi Aldo Moro, Martin Luther King, Indira Gandhi do naših junaka Domovinskoga rata Blage Zadre, Siniše Glavaševića i mnogih drugih.

Ako nas Bog i prepušta raznolikim kušnjama i samom umiranju, on nas po Kristu poziva da nikomu ne nanosimo nikakvo zlo, da sprječavamo sva moguća društvena i osobna neprijateljstva i sukobe, da ublažujemo tuđe patnje i boli, da ljubimo i neprijatelje i da opraštamo kao što je učinio i sam Isus na križu.

U ovom povijesnom trenutku, u Godini vjere, prvo i najvažnije jest hraniti svoju vjeru u vječni život i u osobno uskrsnuće. Naša razmatranja osim na Isusov život i uskrsnuće trebaju se protegnuti i na velike mučenike i junačke patnike. U mukama se nije lako snaći ako čovjek prije nije zaživio radost i ushit u Bogu. Sam je Isus putujući prema Jeruzalemu doživio proslavu preobraženja. Tek kada se čovjek iznutra očeliči, moći će spokojnije i predanije suočiti se s križem i smrću.

Ako čovjek izrugan, popljuvan, zgažen, prevaren, zlostavljan, prezren, ismijan, nedužan, a osuđen na dugotrajan zatvor, uspije uprijeti pogled i domisliti se da pritom nije nedužniji od Isusa, te iz takva razmišljanja crpsti snagu, onda Isus za takva čovjeka nije uzalud umro. Budući da ima vrijednosti većih od samoga življenja, vjera nas poziva da naše procjenjivanje ljudi i stvari bude vjernički odmjereno.

Zahvalni smo Bogu što smo ovih dana doživjeli kako patnja i križ nisu bili uzaludni, kako su naši generali svoju patnju ugradili u svoju duhovnu izgradnju i prikazali je za svoje najdraže, obitelj, sudrugove u ratu, domovinu Hrvatsku i sve nas. Pozvali su nas da gledamo naprijed u budućnost: strpljivim i poštenim radom, nacionalnim zajedništvom, međusobnom ljubavlju, pravom vjerom i trajnom molitvom.

Naše nacionalno preobraženje u petak 16. studenoga prilika je za novi početak uspješnoga hoda svih nas u izgradnji slobodne, suverene, europske i kršćanske Hrvatske koju s pravom nazivamo Lijepom našom i koja od danas treba biti još ljepša i svima još draža.

U Gospi 18. studenoga 2012.