I evo priznajem, po ko zna koji put, dok emocije naviru kroz cula i haraju okovima duha i tijela, priznajem da osjecam veliki strah i nesigurnost unutar zidina duse,unutar zidina tvrdjave...Bojim se...i osjecam tako sicusnom i nevaznom,kao da i ne postojim,a moja dusa je ipak dio kosmosa velicanstvenog cije sam velicine i sjaja nedostojna , ponekad mi se cini.Na kraju dana nema svrhe skrivati istinu i pretvarati se,priznajem de se bojim,to je iskonski covjekov strah od nepoznavanja samog sebe...Srce na koljenima moli za tracak ljubavi i iskrenosti, a ja se osjecam tako mizerno, odvratno, jer ne spoznajem svojih istinskih potreba, ne razumijem ...I suza se boji skliznuti niz obraz, boji se da ce biti grubo otrta nadlanicom, da nece uspjeti osvjeziti patnicko lice, pomilovati ga njezno dok polako klizi preko prelaza i susi se u svome ispoljenju...Suza je nijemi svjedok koji mora ostati neotkriven ,ne samo pred drugima , nego predamnom.Tu nema osjecaja, tu nema ljubavi, samo blokade postoje.To je zlocin protiv svega istinskog, cistog u svome ispoljenju, ovo srce , o ne, ovo srce trazi mnogo vise i ne moze zivjeti tako.