U jednom davnom snu, u dubini tmine sjećanja, u susretima sa siluetama koje su blijedile u zrcalima duše vidjeh sebe zagrljenu tugom. To je bilo vrijeme kada sam u pejsažu svijesti osluškivala pjesmu umiruće ptice i tražila trnje u oluji ruža da bih mekoćom dlana ublažila bol srca. Lutala sam koridorima svetišta spoznaje, divila se bjelini mramora koji je pretakao svjetlo u tminu postojanja i crnoj neboji oduzimao snagu. San o snu onih snova koje više nisam mogla u sebi probuditi. Uzaludno sam tražila svemirsku širinu, a kroviše samosažaljanja se spuštalo sve niže i niže. Zrak je postajao sve gušći, entropija u duši, kaos u srcu ni svijeće više nisu dogorijevale u mojoj blizini. Gasile su se od mojih uzdaha i nisu ostavljale željene sjenke na zidovima trenutka. Bila sam sklupčana u krilu vremena i umirala bez prestanka. Smrt je bila okrutno daleko, a broj mojih koraka još nije naslućivao kraj životnog puta. Sivilo se rasipalo dušokrugom, a sunce je zalazilo prije nego je dotaknulo zenit moje svijesti. Crno- bijela arhitektura hrama u kojem potražih spas je zasjenila kristalne suze neba, a na mojim obrazima su se zaustavljale kapi razmrvljenog bola i nestajale u porama lica bez osmijeha. U perivoju iza granice moga pogleda je tutnjao život ali su zvukovi  zaobilazili moje uši, nisu moglu prodrijeti u odaju tišine jer sam na okna postavila prigušivače svijesti. Znala sam da negdje u dohvatnoj blizini sjaje oči boje djetinjih snova, osjećala sam toplinu njegova daha u arkadama sjećanja ali nisam imala snage izađem iz sebe same, nisam imala snage razbiti krletku u koju sam zatvorila dušu da ne potraži grm spasenja i umre pjevajući. U jednom praskozorju svijesti dotaknuh beživotni mramor spoznaje, osjetih njegovu dušu, naslutih kolanje svete krvi u njegovim venama, dozvolih srcu da diše i zakoračih u zamak samoosjetilnosti. 
 

Anima candida, kristalno jasna slika čuvarice hrama tišine, zatitra u zrcalima svijesti. Vidjeh oris duše u ogledalu spokoja i sjetih se mita o prelijepom Narcisu. Bijela boja, kojom svjetlost kiti dan, se prelamala u prizmi spoznaje i odjevala trenutak u dugin boje.
Danas se sretna, u zagrljaju univerzuma boja i svjetlosne muzike, prisjećam tog crno- bijelog vremena, proživljavam još jednom sivilo samoće, razmišljam što učiniti sa tim osjećajnim slikama, pitam se treba li ih baciti u Letinu rijeku zaborava, ali onda se ipak odlučujem za nezaborav, za djelić moga života bez kojega ja ne bih bila ova koja jesam, žena sa buketom  uspomena u srcu. Zatvaram ih u škrinju sjećanja.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/2011/01/anima-candida-zrcalo-spokoja.html