Da bi povjerovali u tvrdnju neurofiziologije i spoznali postojanje zrcalnih neurona u našem mozgu, pođimo u teatar i promatrajmo glumca u ulozi nama nekog nepoznatog lika iz neke nama nepoznate drame. Glumac na sceni dokazuje postojanje zrcalnih neurona, on ih potiče na djelovanje podacima iz teksta, maštom oblikuje u sebi lik koji glumi, vidi ga nutarnjim očima i on uistinu u tom djeliću vremena i postaje taj lik. Pročitano se zrcali u njegovoj duši pa on preobražava tekst u za nas čujnu i vidljivu sliku. U tom lancu od autora preko glumca do nas, glumac postaje kristalna prizma u kojoj se prelama svijetlo autorove ideje i reflektira se u našu svijest.
Pokret je osnova svake duševne djelatnosti pa bio to samo pokret naših moždanih ćelija, treptaj naših očiju, titraji zraka u našim ušima ili misao o nečemu lijepom. U našem mozgu lepršaju leptiri i prenose sjeme spoznaje našom svjesnosti, odnose nas u Elizejska polja naših želja, čežnji i snoviđenja. Promatranjem svijeta u kojem živimo, u našim glavama nastaju slike i mi, naizgled ne čineći ništa, dobijamo i razvijamo mišljenje o viđenom, slušanom, kušanom, mirisanom, dotaknutom.
U našim mislima se stvarnost ogleda u svoj svojoj spiralnoj dinamici poput našeg tijela ozrcaljenog u velikom kristalnom zrcalu. Mozak ne reproducira stvarnost, nego stvara novu ideokinetičku, pokretnu sliku stvarnosti. Treniranjem mozgovnih djelovanja mi slijedimo misaono- osjetilno- osjećajnu energiju svoga malog univerzuma, postajemo lučonoše svoje unutarnje svjetlosti, sijači zvijezda na svom unutarnjem nebu.
Zrcalni neuroni postoje u našim glavama. Uđimo misaono u taj kristalni labirint i pokušajmo u njemu vidjeti, čuti i osjetiti sebe samoga. Krenimo zajedno, kao što je to davno učinila Alica na putovanje našom zemljom čudesa, uđimo u svijet iza zrcala svijesti, u svijet zrcala naše duše. Tu upoznajmo sebe, upoznajmo sva svoja lica, budimo samokritični, priznajmo sami sebi sve učinjene greške, sve male podvale kojim smo se služili da bi u tuđim zrcalnim neuronima zasjali u ljepšem svijetlu. U tom kristalnom labirintu možemo naučiti osjećati svoje misli, osjećati osjetilnost duše i tijela. Tu ćemo pronaći odgovor na pitanje TKO SAM? ŠTO SAM?, jer tu u najintimnijem dijelu osobnosti stojimo razgolićeni pred samim sobom, pred svojom svijesti i savijesti. Tu je izvor naše Qualije, onog nedodirljivog, neizrecivog osjećanja osjećaja. Uronimo u kristalno čiste kapljice samospoznaje i napravimo bilancu naših djela. Tu stoji Justitia, pravedna sutkinja, boginja koja gleda i sluša dušom, čudesno svjetlosno prabiće koje na svojim dlanovima drži vagu kojom održava sklad i harmoniju u univerzumu našeg uma. Ako na njenom licu prepoznamo tugu, žalost, nemir to je znak da smo učinili nešto nepravedno, da smo sebi ili drugome učinili nešto nažao, da smo povrijedili kodeks dobrog ponašanja, iznevjerili pravila osobnog moralnog zakona.
Prisjetimo se romana Johna Steinbecka "Istočno od raja". Smješten u bogatu, sunčanu dolinu Salinas u Kaliforniji ovaj roman zrcali tužne sudbine obitelji Trask i Hamilton, čiji naraštaji ponavljaju pogreške Adama i Eve i ubilačko suparništvo Kaina i Abela. Pisac je u ovom romanu ozrcalio vječne teme o još uvijek ne razjašnjenim tajnama ljudskoga uma, tajnu identiteta, neobjašnjivost osjećanja osjećaja ljubavi i smrtonosne posljedice nedostatka tog osjećanja. U zrcalnim neuronima, u ogledalima naše svjesnosti susrećemo i lica svojih virtualnih suparnika, u njima prepoznajemo svoju tugu, svoju bol, u njima tražimo prevaru ljepote, kradljivce snova, prevarante života. Ne, to nisu oni, to smo mi sami, u nama samima leže pogreške, mi smo sami krojači svoje sreće. Zaboravimo druge, zaboravimo one koji nas ne vole, oprostimo sebi jer svatko nosi svoj križ na ovom putovanju kroz snove koje nazivamo život. Nemojmo postati Kain koji je bio nesretan, nesiguran, vječno ljut, pun zlobe i zato ljubomoran na Abela koji je, u zrcalima božjeg sna, zrcalio samo sebe samoga. Ne uspoređujmo se sa drugima jer oni su drugačiji od nas, ne žudimo za onim što oni posjeduju jer mi u sebi, za sebe, imamo više. Iz ogledala naše svjesnosti nas promatraju naša duševna stanja, naši strahovi, naše tuge, boli, sreće zlatne, srebrene sreće našeg osjećanja osjećaja ljubavi.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Mozak vidi i spoznaje više od nas" str, 31,
poglavlje "Treba znati padati" str, 65.
bglavac
edin.kecanovic
