Zaboraviti ljubav?

Tu nema zaborava, prava ljubav ostaje latentna vatra u emotivnom djelu uma. Ona je najljepši poklon samome sebi, ona je osjećaj koji nikada ne prestaje niti napušta, osjećaj koji hrani i grije, najsvjetlija zvjezda na noćnom nebu.

Moja vizija ljubavi ove večeri živi u svim njenim nijansama. Ljubav o kojoj sam pisala, koju sam sanjala i živjela sama. Osjećam je u povjetarcu i mirisu jeseni, vidim je na nebu među zvjezdama, prepoznajem  je u sjeni koja me prati, u letu noćne leptirice oko svjetiljke na trgu cvijeća. Smješi mi se iz izloga knjižare. Zaustavljam se.

"Giordano Bruno ili zrcalo beskraja", priča o njegovom dnevniku,  sročena u svjedočanstvo njegovih zadnjih dva mjeseca života je konačno bila tiskana.

Misli se vraćaju unazad u kupe vlaka kojim sam krenula u pustolovinu koju još uvijek živim.

Giordano Bruno je nekako uvijek prisutan u trenutku kada se emocije u mom tijelu pretvaraju u osjećaje, pojavi se uvijek na raskrižju mojih želja. Njegova vizija ljubavi postaje dodirljiva mojoj svjesti.

Čovjek mog života je danas bolestan, ali njegova duša je zdrava, u njemu počiva stoljetna snaga čovjekovog uma i zrcali se u beskraju postojanja.

Zar on nije utjelovljenje čovjeka koji je zokružio renesansu?

Zar mi on nije otkrio tajnu vode i poveo me na putovanje vremenom?

Je li to uvijek isti čovjek?

Pred očima mi zasja lice s plakata ispred Talijinog hrama. Oči ne varaju, one sjaje istinom. To u oči dječaka sa bezimene željezničke stanice, oči koje sanjam već godinama.

Danas otvorih već davno pročitanu knjigu i shvatih da već godinama budna živim djevojački san. Giordano Bruno  je svjesno otišao na lomaču ne dozvolivši da mu ukradu san.

 

"Ja sam još samo umoran. Ja sam još samo prazan." piše Giordano na Badnju veče svog zadnjeg Božića. "Još sedam dana do početka novog stoljeća, a možda mora proći još četristo, a možda i osamsto godina da ljudi razumiju ono što sam ja vidio, a više nemam  vremena to i dokazati."

Osjetih ljubav u ideji koju nosim u sebi. Njegove misli su bile upućene nama, generaciji koja će četristo godina poslije njega lutati svjetom i dočekati početak novog milenija. U nama su skrivene mogućnosti kojima, ako ih pretvorimo u trenutak spoznaje, uistinu možemo rehabilitirati Giordana.

"Kakovi će oni biti?" pita se Giordano. "Čovjekova duša ne nestaje, ona živi u drugima. Ja ću onda biti duh, a moja duša danas piše tom čovjeku. Ovo je moj testament koji će preživjeti stoljeća. Ostavljam svoju viziju u nasljedstvo svim dušama sličnim mojoj. Trudit ću se da bude čitljiva za oči onih koji će lutati snovima u besanim noćima, onima koji će kao i ja budni sanjati."

I onda dobih komenatra na moje pisanje o njemu čovjeku koji nas je pred četiristo godina pozivao na spoznaju BOGA u nama.

NeDa 

29.11.2008 16:15 h

Molim gdju Dinaju da se obuzda ako može bez svojih odgovora koja kao u svemu moraju biti zadnja, Njen Giordano Bruno nauka i sve titule su već toliko ponavljane na svim komentarima da je već malo previše. Pustite neka ostanu i drugi stavovi, malo sami bez vas, druga mišljenja bez vas, kako jeste bez vašeg upletanja. Previše ste svugdje stalno vi i vaše nametanje paradigmi i naučnih premisa, stvarno pretjerano. Ovo vam pišem u ime desetak čitatelja koja iako ne pišu čitaju magicus i svi su složni da vas je previše sa komentarima pitanjima koja sve razvodne i odvode u totalnu druge kontekste.

Zar je stvarno potrebno još četiristo godina da Brunova istina postane priznata teorija?

"Tko ste vi moji sudci i krvnici. Jeste li ikada čuli pjesmu ljubavi, pjesmu koja nečujna ozvučuje cijeli svijet. Ja sam slušao tu melodiju i pokušao je slijediti svim svojim snagama. Upravo zbog toga su sve pjesme, koje sam nekada tebi pisao Morgano, danas misao o Diani, mojoj jedinoj istini. Boginjo, uvjek kada sam na tebe mislio, čuo sam simfoniju univerzuma, govorio je vjetar, govorilo je sunce i govorili golubovi po krovovima. Sada dok mislim na tebe misao je i put k meni samome. Ti si u mom srcu, a ja sam sam dio tebe ti si moja sudbina i moj san, ti si ja."

Osjetih uzburkanost sna u sebi, sna koji živim već godinama. Moja misao postade emocija u koju se slio dobro poznati lik dječaka sa željezničke stanice i osjećaj žeđi pređe u žudnju za novim susretom.

"Kada se ponovo vratim u život neću biti svećenik niti filozof, kada se vratim bit ću ljubavnik, tvoj ljubavnik draga moja LJUBAVI. Sve što sam ti napisao uzimam sa sobom, kao sakrament, kao molitvu, jer ona koju sam čekao nije došla."

"Ignorancija, naučeno neznanje ga je izdalo, ono je bila samo prolazno stanje, zabluda koja je u njegovim zadnjim trenutcima izgubila sjaj." pomislih čitajući njegove zadnje rečenice.

"Kraj je stigao. Zadnje sate života ću odživjeti otvorenih očiju. Vidjet ću naslaganu brezovinu i popeti se na nju i vidjet ću kardinala i prepoznati u njemu moju smrt. Poslije vatrometa, kada me zaokruži vječna tama moje oči će ostati i sjati kao zvjezde koje će potsjećati da sam bio.

"Leti mali galebe, leti k njoj, onoj koju ću uvijek tražiti i najviše voljeti. Reci joj da će moja slobodna duša letjeti stoljećima kada sutra jutrenjem poleti iz pepela. Neka me dočeka jednog podneva na raskršću želja. I neka u ruci drži knjigu "Herojski zanosi". Jedino će ona znati da sam to ja."

To su njegove zadnje zapisane riječi, misao koja u sebi sadrži cijelu njegovu filozofiju. I ja shvatih da je ono što primjećujem i osjećam u blizini drugih, ono što oni čine ili ne čine, ono što mi se pričinja lijepim i dobrim, zrcaljenje unutarnje snage koja se krije u svakome od nas. Vidljiva ljepota i osjećaj koji me prožima gledajući je, se u ovom trenu izjednačuje sa onim nevidljivim, neopisivim i neizračunjivim.

i onda dobih jedno čudesno pismo koje me je vratilo u snove i naučilo mi da zaboravim IGNORANTE koji se rađaju u svakom vremenu i nažalost ni u jednom vrmenu nisu do kraja razotkriveni.

"Poštovana gda Dijana,

Sa zanimanjem smo pročitali Vašu knjigu koja nas je oduševila iz nekoliko
razloga. Prvo je osebujan pristupu fizioterapiji u svakodnevnom
životu. Kao drugo, ali po našem dubokom uvjerenju još važnije je
spoznaja da iz svake vaše poetski oblikovane rečenice stoji veliko iskustvo,
kao i poznavanje anatomije i fiziologije čovjeka.

Kao treće knjiga
sadržava sve bitne elemente koji je čine stručnom i visoko profesionalnom
kao što su pojmovnik i navodi suvremene literature iz područja
fizioterapije.
Na kraju želimo istaknuti da smo ponosni što ste prve temelje iz
fizioterapije stekli na Zdravstvenom Veleučilistu u Zagrebu, čto vas je
odredilo u smjeru vaše uspjesne profesije sve do danas.

Uz srdačne čestitke i mnogo uspjeha i u budućnosti

prof. dr. Ljiljana Kostović-Knežević
akademik Ivica Kostović
Sveućiliste u Zagrebu
Medicinski fakultet"

 

IGNORANTI su opasnost za svako vrijeme, za svaku epohu........oni su zločudni virus koji se javlja u različitim oblicima i nazvani su različitim IMENIMA........