Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
u noćima kao ova pozdravljam
tvoju zvijezdu
i tvoj put k meni,
ti nikada nisi shvatio
da je ljubav tu oko nas
u mirisu sna koji smo
rastavljeni
prestali sanjati.
Mi nikada nismo imali vremena u nepokretnim nedeljnim jutrima uživati u kavi i mrvicama između jastuka i plahte, nikada nismo pili šampanjac još ošamućeni od noći pune nježnosti.Mi nismo znali željama pokloniti život, nismo znali voljeti trenutak, nismo uspjeli preživjeti oluju ruža, a željeli smo beskonačnost, vječnost i neuništivost sna.
Na početku sna je sve bilo drugačije.
bili smo otvoreni ali sebični,
danas smo nedodirljivi.
Ti me nisi optuživao, ali si me osuđivao
optuživao si druge,
one koji se nisu mogli braniti,
a mene si osuđivao šutnjom,
užasnom šutnjom,
ubitačnom šutnjom.
Nosila sam tvoju tišinu u sebi
tišinu koja je potvrđivala krivnju
ubitačnu tišinu
iz koje sam izrasla
iz koje sam odrasla
iz koje sam sazrela
u ljubavi za ljubav.
Ti šutiš,
ti ne negiraš i ne potvrđuješ,
ne dodiruješ otvoreno srce moje
u zatonu nade,
ti samo postojiš
u zbrkanim sjećanjima i nježnim uspomenama.
Ti ne optužuješ, ali sudiš i
ne dozvoljavaš da se probudim,
ne slušaš šapate srca,
ne čuješ molbu,
ne nudiš oproštaj,
ali šutnjom ubijaš i sebe i mene,
ubijaš ljubav,
postaješ demon,
ulazeći kao Incubus u moje sne.
Bojim se noći,
dozvoli mi da se probudim
da slavim tvoj dolazak.
Razumiješ li?
Ne želim spomenik našoj mladosti,
želim život i ljubav
za tebe, za sebe,
za buduće trenutke.
Ne okrećem se više
u tragovima prošlosti
je ostala oluja ruža,
ostao je san, ljepi san
nedosanjani san.
Oprosti sebi, oprosti meni, oprosti životu,
oprosti da ne ostanemo kamene statue u pustinji osjećaja.
Oprosti zbog sebe, oprosti zbog mene,
oprosti zbog ljubavi,
oprosti
ljubavi,
ljubavi moja!
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
bglavac
edin.kecanovic
