Nebo je toga dana bilo neobično,
ostvarivalo se osjećajem žudnje
za nečim nepoznatim,
nedodirljivim, neobjašnjivim.
Pričinjalo mi se
da mogu jednim jedinim
treptajem oka osigurati budućnost.
Ruke, poludjele od žurbe,
ruke, nemirne od čežnje
oduzimale su jedna drugoj dodir,
sluh se samo do ušiju
zapošljavao glasovima iz daljine,
a oči,
oči su vidjele dalje od horizonta
bile su brže od brzine svjetlosti
i vraćale pogled na tajnovitu sjenku
koja me je neumorna pratila.
U treptaju oka nije bilo
granice između stvarnosti i sna.
Akt mašte je ljubav pretvarao u
sliku predivnog pejsaža
nekog davno sanjanog svijeta.
Akt mašte je odlučivao
o rukama, ušima i očima,
anđeoski miris jasmina
se širio prostorom te zimske idile
drevnog nedosanjanog sna.
To je bio trenutak
u kojem osjetih da nešto
snažnije od mene u meni
odlučuje što će raditi moje ruke,
što će uši slušati, oči gledati,
koji mirisi će me opijati.
Osjetih miris jasmina i
umjesto snježnih pahuljica
zalepršaše latice bijelog cvijeća
pred mojim očima.
Srce prestade otkucavati
samo svoje probne otkucaje,
ponekad preslabo, a onda opet prebrzo.
Zaustavljeno u sretnom trenutku
srce zaplesa ritmom sjedinjenja
s tonovima nekog drugog srca.
Srca dva zaigraše život kao simfoniju sna.
Ruke poludjele od ljepote
pretvoriše dodire u
svileni veo sjedinjenja.
U očima zatreperiše leptiri, a uši,
u ušima odzvanjaše simfonija sna
otkucajima srca i treptajima očiju.
Ljubav je osjetila pretvorila u
čudesno čulo osjećanja osjećaja.
Više nema sati, dana, godina,
sve je samo trenutak ljubavi.
Među otkucajima srca
se širi čarobna svijetlost
koja zaobljuje prostor i stvara vrijeme,
svijetlost to čudesno znanje
istinskog življenja života.
Znanje je samo sjećanje,
ljepta postojanja,
osjećanje osjećaja,
ljubav, ta vrhovna svećenica sreće
ljubav, to čudesno znanje
za koje nisu uvijek potrebna osjetila.
LJUBAV, to čudesno sjećanje, to najvrednije, najsvrsishodnije, najčudesnije znanje, je najsvijetliji dragulj koji posjedujemo i pohranjujemo na oltaru istinski življenog života !