Život se sastoji od mnoštva malih početaka i mnoštva malih krajeva.

U početko sam mojih šezdeste godina(62) i upravo o svakodnevni stvarima počenjem razmišljati sasvim drugačije. 
Evo primjera.
Prije sam mrzio političare, pa sam ih smatrao kretenima, pa bolesnim osobama, a sada im se divim.

Zamislite svakodnevno pričati s ljudima s kojima nikada u stvarnim životu ne bi pričali, pjevati i plesati kada ti se ne pjeva i ne pleše (sjetite se pjevanja Josipovića i Jacinog plesa), govoriti što ne misliš, i misliti što ne govoriš, lagati u enormnim količinama, obećavati ljudima kako ćeš im zaposliti djecu jer te ta žgadija svakodnevno poteže za rukav i traži da rješavaš njihove probleme.........itd, itd.

Toliku žrtvu za zajednicu može dati samo mazohista ili zaista dobar, dooobar, Karamarkovski Nikolićevski i Dodikovski i da ne nabrajam duge nastrojen čovjek koji se uvijek predstavlja kao "skroman čovjek potekao iz naroda" (a odakle bi inače mogao poteći?).

Čovjek koji uvijek radi za druge (nikada za sebe), bez vlastitog vremena, koji, filozofski, zaista, predstavlja vrhunaca evolucije altruizma.
Ja se nikada ne bih mogao baviti politikom.

Jednostavno previše volim sebe.

A kako godine prolaze ta ljubav samo raste.