U jednom treptaju oka zaustavih sudbinu u naručju isušenih želja dotaknuh napukli porcelan povjerenja, zgužvani staniol neke davne sreće i
nađoh se na pučini pod nebom, okićenim zvjezdanim prahom već zaboravljene tuge. Ocean se uzburka osmjehom i krhotinama uspomena, moja uzdrhatala galija kao Argo plovi sjećanjima, hrli ka dalekom otoku na kojem ukradeno zlaćano runo duše čuva gutač životne vatre. Probija se kroz plutajuće stjene i ja ljubav osjetih kao bol, kao kameni zagrljaj iz kojeg bježim budeći u sebi elemente slobodnih valencija, strune dugo začahurene u srčanim komorama. Hrlim ka stoljećima traženom zlaćanom runu koje izgubih u beskraju nepostojanja. Ljubav je uspavana na pepelu neke davne vatre, ugašena na krateru snova, u vulkanu neizgovorenih boli, u neisplakanim suzama, zaleđena u fontani strahova, u vodoskoku neostvrenih želja. Ne spavaj na pepelu uspomena, ubi gutača vatre u sebi, začuh glas neba i osjetih uzbuđenje osjetila. Ljubav se iskrila u plamičku buđenja, postajala vulkan i slijevala se kapljicama želja u fontanu svjetlosti, u vodoskok života, življenog života.
Ubih gutača vatre, pronađoh zlaćano runo duše, naručje u kojem se iskri ljepota uzavrele lakoće postojanja.
Na horizontu snova,
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka spusti jedra
na pješčanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja, a
nebesko glazbalo
dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.
Nebo je kao i uvijek obično
sunce je kao i uvijek nježno,
a more, more je vječno,
nad morem oblaci sneni,
u srcu tiha luka,
tvoje usne, tvoja ruka
mi ljepotom zaneseni
sjećanjima obogaćeni,
galijom drevnom u snove odneseni,
dok vjetar jednu staru pjesmu svira
o zaljubljena dva leptira.
Misli moje kao drevna karaka sjećanjima plove, leptirasta jedra trepere u duši, srce sanja iste snove, a ljubav, taj kormilar sneni, boreći se s valovima sjete, bedeme prolaznosti ruši. U knjizi života, ispisan slovima srca, se manifest preverednovanja krije. On je svjedočanstvo drevnih snoviđenja, putokaz ka sreći, ka osjećanju osjećaja, ka davnim nemirima i ljepoti novih praskozorja svijesti. Sjenka duše tvoje moju sjenku prati, slijedi istine smjer, da ljubav srce uvijek na Itaku zelenu i smjernu vrati, ljubav ta čudesna, nježna i umiljata zvjer moje duše .
U dubini srca tvoja zvijezda blista, iskri sreća kao kristal čista, ljepotom još uvijek moju dušu dira.
Galija me pučinom vremena u prošlost nosi, u dane prvih susreta, u prostranstva krijesnicama okićenih ljeta, na početke ljubavnoga puta, u trenutke kada smo tim zvijezdanim tepihom, sa mirisom probdite noći koračali bosi.
Ljubav, taj kormilar sličan nasmiješenoj vidri, skiper dobra srca, našu galiju nebeskim stazama kroz vremena burna, kroz životne oluje, kroz vjetrove straha, kroz demonska carstva, u luci spasenja još uvijek sretno sidri.
http://sretan-trenutak.blogspot.com
bglavac
edin.kecanovic
