Život žene u obitelji

Nije ova Zemlja jedina učiteljica i hraniteljica. Moći svih svjetova slijevaju se ovamo.

Ovo su riječi svjetskog duhovnog učitelja Sri Satja Sai Babe, kojeg ja kao vjernik ne mogu pobiti u njegovoj istini i misiji božanskog sadržaja. Ponešto bih i sama mogla reći o tome. Neka to bude nekom drugom zgodom. Sada Vam želim ispričati nastavak svoje životne priče i snova svoje Duše. Koji su to snovi u kojima se ona iskustveno očitovala?

Život žene u svakoj obitelji i društvu nezamjenjiv je u svojoj individualnosti. Roditeljica, učiteljica, hraniteljica, zaštitnica – osnovne su djelatnosti koje traju u neprekinutom nizu cijeli njen život. Moja djelatnost žene počela je sa sedamnaest godina i četiri mjeseca mog zemaljskog života. Ne mogu tvrditi da sam bila spremna za ulogu koju sam tako rano preuzela. Danas kada imam pedeset i tri godine pitam se tko to može biti spreman cijeli život biti toliko požrtvovan kao jedna žena? Otkud ženi tolika snaga besprijekornog podmetanja svojih leđa? Uistinu, upitaju li se njeni životni suputnici ikada treba li ženi pomoć? Zar im nikada ne padne na pamet da promisle o njenoj uzvišenoj ulozi u obitelji i društvu u kojem živi i priznaju joj njenu vodeću božansku ulogu žene i majke.

Udavši se i nespretno preuzevši još jednu od mnogobrojnih ženskih uloga, počela sam uređivati topli dom u koji sam se nadala smjestiti svoje i muževo potomstvo. Kako je to uzvišeno stvarati život saznala sam dvije godine kasnije rodivši prekrasnu zdravu djevojčicu koju prozvah najljepšim djetetom na svijetu. Postade mi lutka koje u djetinjstvu nisam imala i sve svoje slobodno vrijeme provela sam uz nju do rođenja drugog djeteta pet godina kasnije. Nažalost, ovdje moram napomenuti da je žena-majka u radnom okruženju izrazito označena kao nepodobna u radnoj sredini. Njezina prava majke zanemarena su od strane poslodavca, koji kroz nametnuto dokazivanje često više očekuje od nje nego od onih žena koje još nemaju majčinski status. Danas kada se sjetim tih dana, u svoj skromnosti materijalnih dobara, to vrijeme vidim kao najsretniji period svog bračnog i obiteljskog života. Nije mi trebala ničija potpora, iako sam se godinu dana nakon poroda zaposlila na fizički zahtjevnom radnom mjestu djelatnice na jednoj od famoznih linija za punjenje sokova i alkoholnih pića. Još jedna obveza nije mi smetala. Bez obzira što sam mislima bila odsutna i uz svoje dijete, uredno sam izvršavala radne obveze te obveze supruge, majke i domaćice. U tome mi je svesrdno pomagao moj suprug koji je obavljao posao čuvanja djeteta dok sam ja odrađivala svoju smjenu. Samo čuvanja djeteta. Radili smo u smjenama. Nakon nekog vremena, živeći tako razdvojeni, počeli smo se kao partneri udaljavati. Tada je na svijet došlo i drugo dijete.

E! – ovdje jasno želim reći da je to trenutak kada majka i otac trebaju izuzetnu potporu društva. Ne samo jednu godinu i ne samo sporadično. Od tog trenutka majci i ženi treba stalna potpora. Ona treba sigurnost za svoju djecu u određenoj ustanovi (jaslice, vrtić) gdje oni mogu boraviti kad god je to majci kao djelatnici potrebno. Ne dolazi nikako u obzir da majka bude bez financijskih primanja ili napušta posao zato što joj nema tko čuvati djecu ili zato što ne može platiti vrtić ili produženi boravak u školi. Reći ćete da to sve već imamo. Slažem se, ali kako to što imamo funkcionira? Iz iskustva znam da su jadna ona djeca čija majka nema vlastita novčana primanja. To iskustvo sam doživjela u svom odrastanju kao dijete i u odgoju vlastite djece.

Društvo mora imati ustrojenu brigu i potporu ženi i majci, ne savjetovalište u nekoj ustanovi gdje se majka i žena može obratiti, već na terenu, u samoj obitelji. Svaki mjesec trebalo bi se održati savjetovalište na licu mjesta – da se vidi u kakvim uvjetima živi obitelj, kako se odnose supružnici jedno prema drugome i kakav odnos imaju prema djeci. Ovakav status je potrebno uvesti dok dijete ne pođe u školu. Zatim bi škola trebala preuzeti odgoj i nadzor znanja do punoljetnosti djeteta, kako djece tako i roditelja. Učitelji bi trebali imati potpuni uvid u pozitivno obiteljsko stanje svijesti. Tada bi socijalne službe, zaštitnom i  financijskom potporom, mogle ispravno odrađivati svoj dio posla.

Ovakvim stavom društva odnos u obitelji bio bi potpuno drugačiji i dio odgovornosti za odgoj i razvoj djeteta i njegove obitelji prenio bi se i na drugog supružnika, odnosno oca u obitelji. U tom periodu života otac obitelji najčešće „diže sidro“ i izbjegava bilo kakvu odgovornost sudjelovanja u odgoju djece, često ženi oduzevši i pravo materijalne potpore te se ona mora uz mnogobrojne obveze boriti i za preživljavanje svoje obitelji. Usput „za vratom“ ima i neodgovornog supružnika koji joj sve više stvara probleme emotivne prirode te ona postaje nezadovoljna i nesretna. Nije poanta u tome da očevi ne žele sudjelovati u odgoju svog potomstva i biti potpora svojim suprugama. Oni su u tom periodu zajedničkog života zanemareni od svojih supruga, koje za njih više nemaju dovoljno vremena, a i kada ga imaju preumorne su da bi se mogle prepustiti bilo kakvom istinskom  emotivnom odnosu. Kod njih je već nastao svojevrsni posttraumatski sindrom stresa i bezvoljnosti, kao posljedica svih tih previranja u obitelji (trudnoća, porođaj, drugačiji međusobni odnosi supružnika, nove obveze, strah za dijete…). To je trauma, suvremeno rečeno stres, koja se nastavlja iz dana u dan, bez izgleda da se iz te i takve novonastale situacije iziđe. Muževi u tom periodu života ne snalaze se u svojoj ulozi očeva i supruga, često i zbog  uvjerenja iz okoline u kojoj ih se naziva „papučarima“ (i sličnim metaforama) ako pruže potporu svojim suprugama. Oni se većinom u takvoj sredini ne žele dovoditi u neugodnu situaciju, pa svoj povrijeđeni mačizam usmjeravaju prema slobodnim ili zauzetim ženama u svojoj okolini, zaboravljajući svoje zavjete na odanost i vjernost. Živeći u takvom okruženju majka ne može ispravno odgajati svoju djecu niti biti družbenica bračnom partneru.

http://angelija.blog.hr/