ZEVS I GAIA

 

Oglasilo mi se toplo srce lava, ili zeca,

Zavist ili ushit – ko hidra,

Al' poruka grmi, ili jeca

Osjeća se nečujna - vedrina!

 

Zaziranje od pjesnika? Zar je veći

Od tisuće onih što romore,

A nemaju što za reći.

…Tek nešto isprazno govore.

 

Probudih Sfingu, što zaklela se lavljim tijelom

Da kraj će doći tko je dirne u međunožje,

Otvara usta, prijeti ždrijelom…

 

Kameno tijelo ima dušu, treba ga sami znati taknut.

Gle, krvari kameno srce zaboravljenog raja,

I tiho se čuje glas: Ti si Zevs, a ja sam Gaia.

 

Idi, idi! …Idi dok se vidi!

Slušajuć' pjesnika k'o Atena uz Apola drhtim.

A on mi se odjednom - svidi!

 

Što um ne može sročit,

Otvorit spilju tajnog blaga,

(Logikom intelekta, sirova snaga),

Tu samo srce može - kročit!

 

 

*

U drugima kad lijepu mis'o želiš pokrenut',

Stalno rasteš, postaješ veći,

Od stranca prijatelja možeš stvorit',

Pokreni se, Ti ćeš u drugom novo bogatstvo steći!

 

Pronađi sebe, u  Tebi tajna glazba zvuči,

Prepoznaj nove boje,

Dan je lijep kad zaljubljene srca od žara hoće pući,

To žele, traže, samo oči – Tvoje!

 

A slušateljstvu, velikim malim

nepoznatim  ljudima, koliko hoće,

Ili, neka uživaju, u valovima - samoće...