Zamislite kakva bi zbrka nastala da uvijek radiš najbolje. Kvalitetan redatelj je skup kao i kvalitetan scenograf koji ti onda sa svojom razigranom maštom nabije takve troškove za scenografiju da se cijelom ansamblu mora odbiti 10% od plaće, pa onda se priključi i dobar kostimograf, jer dobar redatelj neće raditi sa benevrekom, već zaposlenim u teatru, već sa tipom koji hoće napraviti najbolje nove kostime, a ne krpati one iz fundusa, a traži još i muzičara izvana koji se smisli da u predstavi sudjeluje simfonijski orkestar, veliki jazz orkestar i dvije najbolje pop grupe što naravno uvjetuje i dovođenjem dobrog dirigenta koji će sve to uskladiti i koreografa koji onda sa sobom dovuče baletni ansambl HNK, « Lado» i folklorno društvo « Preslica» iz Babine Grede.

Što više redatelj ne pristaje na glumce iz ansambla koji su već na plaći u teatru nego inzistira na boljim glumcima izvana što troškove podiže u nebesa.

I što dobivaš s time?

Ništa. Povećaš troškove, napraviš zbrku u teatru, a gradsko ministarstvo za kulturu i državno ministarstvo za kulturu te smjene, dok si rekao britva, s mjesta direktora, zbog prekoračenja teatarskog budžeta, i onda ti živi bez plaće. Smjene i dramaturga koji te na takvu glupost nagovorio i Upravni odbor koji ju je potpisao.

Publika je, naravno, oduševljana. Kritičari, naravno, pišu: dogodila se umjetnost... Vrag se crni dogodio. Dogodila se propast. Ljudi ostali bez posla, zaposlenici bez dijela plaće i to sve samo zbog toga da bi nekoliko ljudi ostvarilo svoje pretjerane umjetničke ambicije, kritičari bili zadovoljni, a publika mogla uživati u umjetnosti. Kao da je teatar tu radi publike i kritičara ili ne daj Bože zbog umjetnosti. Teatar je tu zbog nas, zbog zaposlenih u teatru.

Zar ne bi bilo puno bolje da sve što se dešava u teatru rade ljudi već zaposleni u teatru.
Imaš redatelja koji je već na plaći i mora raditi barem jednu predstavu godišnje. To što bi za te pare ( dvanaest mjesečnih plaća za dva mjeseca posla) mogao dobiti bilo kojeg redatelja u Europi nimalo te ne brine.

On uzme scenografa iz teatra koji točno zna sve svoje scenografije u posljednjih deset godina pa će iz te mase izvući dovoljno materijala, drveta, tkanine da će zasigurno moći napraviti najeftiniju momumentalnu scenografiju u kojoj će mramorne stepenice rimskog Foruma biti malo pogužvane, ali tko to gleda i kome to smeta. Eventualno bi moglo smetati onoj dosadnoj stalnoj publici, koja stalno nešto izvoljeva i koje se tako i tako hoćemo riješiti.

Kostimograf iz teatra dobro poznaje fundus pa će izvući stare kostime iz Goldonijeve Mirandoline i napraviti moderne kostime za nekakvu dramu iz postmoderne... Pa što i Goldonijev barok je bio postmoderna Renesanse.

Muzičar neće tražiti nemoguće nego će snimiti « Zid» od «The Who», a to paše uz bilo koju dramu ili tragediju. U mojoj sam karijeri igrao barem osam različitih predstava u kojima je bio lajtmotiv «Zid» i nikome to nije smetalo.

Kad se igra Šekspira ili nešto iz tog vremena dobra je i melodija Lady Greenslives. Domaći koreograf ne dovodi nikakav baletni ansambl nego od glumaca i glumica pravi plesače, što dovodi do dobrog učinka ako je u pitanju komedija, ali ako je u pitanju drama ili tragedija to poništava učinak tih plemenitih žanrova pa se do premijere obično izbaci ili iz zezanja ostavi kao opuštajući trenutci u tragičnoj situaciji. Što može bolje poništiti tragediju od tragedije same.

E sad kad si tako lijepo uštedio na premijeri što te sprečava da napraviš dobar postpremijerni party. Dobra vina, dobra klopa, gosti samo najprobraniji iz državnih institucija koje ti daju novac i koji se i tako i tako ne razumiju u teatar, ali u prijeme svakako zbog čega i zagovaram tvrdnju da je bolje napraviti dobar prijem nego dobru premijeru. S ovim bi se sigurno složila i većina kazališnih kritičara i ljudi iz medija koji rađe prate što se dešava prije i poslije premijere nego na samoj premijeri.