Davno je to bilo, to je bilo ono vrijeme koje nazivam olujom ruža. Kraj šezdestih i početak sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Prva ljubav se nekako dogodila sama. Sa sjetom se prisjećam dana prvih susreta, prisjećam se naših lutanja u predvečerje, naših razgovora, naših šaputanja na klupi u parku, naših prvih poljubaca.

A onda kako to nažalost biva, ono što smo nazivali  ljubav se izgubilo u navikama. Rastanak je bio neminovan, otišla sam i željela zaboraviti ljubav.

Počela sam pisati tužne pjesme, requieme ljubavi.

 

Odrasla sam u strogo tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Anđeo čuvar je bio svetinja mojih dječjih snova, Anđeo čuvar treperav i bijel, zlaćanih krila i kose je bio obilježje mojih sretnih djetinjih snova.

 

Pored toga sam odrasla i u svijetu poezije i godinama slušala majku u mnogim tadašnjim recitalima koji su bili organizirani na svim državnim, općinskim, fabričkim svečanostima.

 

Naučih što je dobra poezija, naučih zahvaljujući mojim roditeljima razlikoveti dobru od loše literature. Poeziju, svjetsku i tada jugoslavensku sam upijala i živjela s njom, gutala sam svaki stih. Misli tih virtuoza stiha su ostajali arhivirani u mom pamćenju.

 

Sjedinila sam ljubav i vjerovanje i pisala tugaljive pjesme. Bilo ih je svugdje, na papirima, u bilježnicama, u koricama pročitanih knjiga, u rokovnicima. Čim mi je neka misao zaiskrila u glavi pretvarala sam je u stih i zapisivala tamo gdje sam stigla.

 

Sredinom sedamdesetih godina sam napustila Zagreb i otišla u Švicarsku. Pjesmice su ostale u mojoj dječjoj sobi. Majka ih je čitala i čuvala i jednoga dana odlučila, bez moga pristanka, napraviti jednu malu zbirku tih djevojačkih snova.

 

Skupila je sve papire, bilježnice, zapise i odnijela njenom velikom prijatelju Juri Kaštelanu da od njega dobije kritiku. Dobri stari Jure je to moje piskaranje pročitao i izjavio, pjesmuljci mladalačkog srca, ali ovo nije poezija za objavljivanje.

 

Mama ga je poslušala i na svoj račun dala štampati malu brošuricu "Osamnaest crvenih ruža" i poklonila je meni za trideseti rođenadan.

Bila sam uvrijeđena, bjesna, ljuta. Odbila sam taj poklon i jasno rastužila mamu. Razlog je bio da su moje najdraže pjesme izostale, nije ih bilo u pjesmarici, s objašnjenjem, mi živimo u socijalizmu i pjesme o anđelima nisu poželjne.

 

Razgovarala sam  sa Jurom Kaštelanom i on mi je tada rekao, probaj te anđele pretvoriti u nešto drugo, izrasti u zrelo biće koje će Anđele pronalaziti u ljubavi i znanosti.

 

To je bilo na početku osamdesetih godina, vrijeme koje nazivam poezijom ruža, vrijeme u kojem sam počela pisati ljubavna pisma Ljubavi koju sam još uvijek tražila izvan sebe.

 

U to vrijeme je moja tvrdoglava mama dala štampati, opet na svoj račun, drugu knjižicu, "Odakle dolazi ljepota", knjižicu koju je lektorirao i za koju je napisao recenziju opet dobri stari Jure Kaštelan.

 

"Osamnaest crvenih ruža" i "Odakle dolazi ljepota" su svijedočanstva mojih previranja, moje tuge, ali na jedan način i dokazi da smo tada živjeli u vječnom konfliktu između znanja i vjerovanja.

 

Jure Kaštelan nije pristao da iza njegovog imena stoje dječije pjesmice o Anđelima, ali mi je svojim pedagoškim načinom dao do znanja da u sebi moram sjediniti znanje, vjerovanje i ljubav.

 

Poslušala sam ga, ljubav i vjerovanje ostavih po strani i počeh učiti. Znanost je otvarala čudesna vrata iza kojih se uistinu sjedinjavala ljubav, vjerovanje i znanje.

 

Prastare pjesmice o Anđelima sjedinih u nove, zrelije tekstove. Te tekstove objavljujem na internetu od 2007- me godine,

 

prvo na

blogspot. com,

kasnije na blog. hr i

na konecu na Magicusu.

 

Tko je pročeitao barem neke od mojih 700 objavljenih tekstova mogao je pročitati moje stare stihove i osjetiti u njima sjedinjenje ljubavi, vjerovanja i znanja.

 

Anđeli se pojavljuju, oni žive u tim tekstovima, oni su njihov dio. Moje drevne pjesmice su pretvorene u štivo kojim pokušavam objasniti svijest, svjesnost, djelovanje mozga, svijest o tijelu i pokretu.

 

Zadnjih godinu dana sam se našla pred vratima smrti, prvo je moj suprug lebdio na granici između jave i vječnosti, a sada se moja mama nalazi u tom stanju duše i tijela.

 

Prestala sam pisati nove tekstove, vratih se prastarim pjesmicama, pokušavam ih ponovo vratiti u život jer danas znam da su ljubav, vjerovanje i znanje smisao ovozemaljskog života. Pronađoh u njima misli svih onih učitelja uz pomoć kojih sam krenula na to čudesno putovanje i odustala od njega. Da svi mi koji se odlučujemo na pisanje smo svijesno ili nesvijesno srastali sa velikanima koji su nam ljepotu poezije ostavili u nasljedstvo.

 

Pokušala sam napustiti stih i pisati tekstove o poslu kojim se bavim, ali jedna nota stare ljubavi i je ostala u mom izražaju.

 

Prošle godine sam na Magicusu nagrađena MERLINOM, upravo zbog toga jer su moji objavljeni tekstovi prožeti romantikom, pjesničkom misli  i pjesništvom srca.

 

Na Magicusu sam ostavila 700 tekstova i tko se potrudi ili koga zanima pronaći će tu nit moje duše  u svim tekstovma.

 

I copy me, rekla je ShadowoffSoul, da nakon četrdeset godina pisanja i ja mogu reći, poslije početaka u kojima sam kopirala velikane poezije i literature, danas  I copy me.