Zašto nisam mislila na sadašnjost?

Zato što se sa sadašnjošću mogu povezati tek kad budem mogla preuzeti znanje o čemu mislim i šta pri tom osjećam. Tek tada se može preuzeti odgovornost za sebe, a samim time i za budućnost svih ljudi. Do sada nisam imala dovoljno spoznaje o tome na koji način razmišljam i kako nastaju osjećaji. To je prava istina. Sada mogu vidjeti svoju sadašnjost.

Sadašnjost – kakva je moja sadašnjost. Super, što mi fali u njoj? Sama nisam, krov nad glavom imam, štednjak imam, krevet imam, hranu imam, obitelj imam. Aha, tu smo! Glavni krivci moje prošlosti i budućnosti su moje ili nečije tuđe misli i riječi koje su mi odvlačile pažnju sa sadašnjosti pa nisam uspijevala spoznati pravo stanje svijesti, koje mi potvrđuje da ja imam sve što mi je potrebno. Po svemu ovome što imam, trebala bih biti sretna. Zašto sam se osjećala nesretnom? Zbog potrebe za sigurnošću.

 Potreba – Što mi treba? Imam sve što mi daje sigurnost u sadašnjosti.

Sigurnost – Jesam li stvarno sigurna? Ovo pitanje donosi dvojbu. Takvu istu dvojbu ima i atmosfera za svoje dijete, mene. Je li moje dijete uistinu sigurno kada ga ja ne vidim? Atmosfera je pametnija od mene. Ona mene stalno gleda kroz treće oko smješteno unutar mene same i ispunjava sve moje želje prema mislima i osjećajima koje joj ja šaljem. A  s obzirom kakve sam joj misli do sada slala, čudim se da sam uopće živa! I nimalo se ne čudim što nisam sretna! Ja svoju djecu gledam samo izvana, i to s dva oka, i jedva da sam svjesna kakve želje ja njima ispunjavam. Zbog svog neznanja o tomu kako sam razmišljala i što sam uistinu osjećala, nisam im mogla nikako ispuniti njihove želje. Sada to kristalno jasno znam. Pogriješila sam puno puta prema svojoj djeci i članovima svoje šire obitelji, prema ljudima u okolini i društvu uopće. Sad mi je jasno što ja to radim sve vrijeme, a iz najboljih namjera (put u pakao…): pogrešno ih doživljavam, subjektivno procjenjujem i u konačnici donosim krive zaključke i stavove. Koje bedastoće radim! Svi smo djeca iz jednog izvora i nikad nismo sami. S kim ja to imam posla kroz ovu komunikaciju? Pa sa svima i uvijek. Zahvalnost koju sada osjećam zbog ove spoznaje ispunjava svaki djelić moga bića. Širi se poput valova na mirnoj vodenoj površini i odlazi odnoseći poruku: Nema više  dvojbe! Nema više ni prošlosti ni budućnosti koja me može dotaknuti, a da je ja ne budem svjesna. Ostaje hrabrost da podijelim ovo prekrasno iskustveno saznanje sa svim ljudima o svim životnim situacijama koje su me pratile do sada.

I dalje… Dvojba je spoj suprotnosti, ona je ''ovo'' i ''ono'', prošlost i budućnost, ona potiče na oprez, stalnu pripravnost da se zaštitim ako bude potrebno. Kada nema dvojbe, nema više ni potrebe za ičijom zaštitom. Od mene više nikome ne prijeti opasnost jer mi više ne pada na pamet da ikoga procjenjujem, lijepim mu ''etikete'' po kojima je ovakav ili onakav. Razumijevanje širi svoje granice kroz atmosferski odnos majke Zemlje i čovjeka djeteta. Treba li atmosfera zaštitu? Ne treba. Ona je uvijek postojana. Meni je itekako trebala zaštita. Zapravo, mome tijelu trebala je zaštita. Hvala atmosferskom znanju koje me je štitilo. Hvala svekolikoj svijesti koja me je održavala na životu.

http://angelija.blog.hr/