Prisjećam se jedne davne Badnje večeri i moje sreće kada sam pod borom među mnogim šarenim omotima otkrila poklon koji sam tada jako željela. Na kožnom omotu knjižice je velikim zlatnim slovima je pisalo SPOMENAR.

Sada lutam već požutjelim stranicama na kojima se redaju želje i poruke koje su me usmjeravale u život.

Na prvoj stranici je ispisan jedini imperativ koji sam kao dijete čula,
"Budi sretna!"
tvoja mama

onda vesela poruka koja mi uvijek izmami osmijeh na lice,
"Budi uvijek dijete veselja i sreće
jer što više rasteš i brige su veće"
tvoj deda

Zaustavljam se na odrešito napisanoj naredbi,
"Cijelog života istinu zbori,
jer to pravom ženom te tvori,
ako hoćeš takva biti
ne trebaš se pred nikim kriti.!"
tvoja nona

I ja danas tražim istinu moju, tvoju, našu, njihovu.......i što mi se čini bližom, gubi se negdje u vrisku tek rođenih, nedužnih, gubi se u izgorenoj šumi, nepokošenoj livadi, u rijeci bez povratka, gubi se u europskim zatvorima, nestaje na okrvaljenom asfaltu u srcu lijepe naše. I onda mi se čini da je tu tek onda kada ju ne dodirujem.

Živimo u čudnom vremenu
u kojem je živjeti isto što i sanjati,
i to mi govori da čovjek
sanja svoj život, budan.

A u crnoj kronici piše;
"X.Y. četrdesetogodišnjak počinio samoubojstvo. Razlog nepoznat."

Nekada nezamislivo postaje stvarnost. Heroji su napustili ratišta i umjesto sreće u srcu je ostala samo nada i ožiljci. Neprijatelj je danas nevidljiv, garišta su zaboravljena. Nebom svijetli vatromet slavlja. Mi idemo dalje, a heroji umiru zaboravljeni.

I onda se pitam, zar moramo sve spustiti na prosječnost, dozvoliti da riječi i djela postanu jeftina roba na sajmu povjerenja. Riječi i djela, osjećaji i riječi.
Zar ćemo dozvoliti da riječ postane krvnikom koji će nas voditi pred zid srama ili postati dilerom koji će nas opijati obećanjima da ne osjetimo istinitost one velike laži kojom nas hrane.
Zaglušuju nas akordima o budućnosti dok je narod je na koljenima pred Bogom i ljudima.Suza više nema. U očima samo strah i glad. I smrt kao pobjeda.

Bogataš sanja svoje bogatstvo
koje mu zadaje mnogo briga;
siromah sanja bijedu i nesreću,
ambiciozan čovjek svoj cilj,
a onaj koji je povrijeđen, osvetu;
svatko sanja samo ono što je,
i ne znajuci za to.

Stisnuti u slijepu ulicu nepovjerenja, na granici između pohlepe i siromaštva postajemo građani trećega reda, građani bez budućnosti.
Europa postavlja uvijete, optužuje, prijeti i obećava.
Mi nesvjesni da smo još uvijek podjeljeni na vlastelu i puk, na one koji odlučuju i one koji vjeruju, gledamo prema zapadnom nebu i čekamo priznanje.
Priznanje čega?
Da smo "Božjom željom" rođeni u najljepšoj uvali svijeta?
Da smo već samim rođenjem zauzeli mjesto za stolom na gozbi bogova?
Da posjedujemo dušu koja je jačala na kamenjaru sna?
Da smo bliži "Europinom rođenju" od mnogih koji odlučuju?

Mi čekamo priznanje a život, tako jednostavan i lijep, nam se smješi ljepotom izlazećeg i zalazećeg sunca u uvali naših dječjih snova.
Znaju li oni koji odlučuju odgovor na vječno filozofsko pitanje: Što je život?
Možda se odgovor doista krije u pjesmi Calderona de la Barca

Što je život? Laž;,
djelić sjenke, mašta,
sudbina? Iluzija?
Čitav život je san,
a snovi - o ironije -
su i sami samo san.

Molim vas ispričajte mi još jednom bajku o sreći u zemlji iza sedam brda i dozvolite mi da sanjam ne tražeći istinu.
Tek onda kada trava ponovo izraste na trgovima, kada na njoj procvalim cvijećem budem kitila kosu, kada mi srne budu jele iz ruke, a svitanja budu najavljivale samo ptice, orgulje mora i pozdrav suncu, kada smrt prestane biti pobjeda i postane tiha utjeha kose, kada oproštaj grijeha bude nepotreban, kada nas riječ povede ka zapadnom nebu, riječ izgovorena lakoćom djeteta, tek onda ću znati da sam pronašla istinu, moju, tvoju, našu, njihovu.