Dok sunce tone u ocean samsare
i miluje tminu predvečerja,
polako se uzdiže luna
pa skidajući svoju košulju zlatnu izranja kristalna i jasna
poklanjajući tmurnome nebu ljepotu osmjeha.
Tajnovita žena stoji na obali noći
i promatra taj čudesni ples svjetla i sjene
tu nebesku ljepotu, okrunjenu dodirom dana i noći.
Osjeti želju i treptajem srca vidje
zagrljaj neba,
dodir Selene i Helija
ljubavni ples
igru
svijetla i sjene nebom razasutu.
Samo trenutak beskrajne sreće
vječnu ljubav pred vratima sna.
Velika svjetleća kugla
kotač u kojem vjekuje život
nestaje u tajnovitom beskraju,
a Luna, ljepotica noći, tajna sunčava ljubavnica se ogleda u jezeru nedohvatne sreće.
Žena stoji snena na obali noći
i gleda kako ljubav presvalaći haljinu i
srebrena odjaha nebom,
pružajući ruke svitanju.
Izgubljena u kotaču života
tajnovita žena je zavoljela san
u koji nije mogla ući
voljela je te čudesne zagrljaje neba
Ljubav i njenu nedohvatnu ljepotu koja joj srce ranjava i
slijedi iz noći u noć, a
jutrom je napušta.
Do sljedećeg sutona!
vikala je nebu dok se rađao dan i
polako spuštala luna
oblaćeći košulju bijelu,
nestajući pod kopljima dnevne svijetlosti,
krijući se od života
suncem obasjanim.
LJUBAV, ta ljepotica noći,
sunčeva nevjerna ljubavnica
lebdeći na Pegazu
noćima budi nesretnike,
poklanja snove lutalicama.
Žena, vječni pustolov pred vratima sna
sa žudnjom u srcu čeka sutone,
da ponovo vidi zagrljaj Selene i Helija
tu nedohvatnu, uvijek ponavljajuću Ljubav neba,
da vidi kako Helio napušta rumenu tminu predvečerja, a Selena ljubavlju osvijetljena prostire za nju
svoju ljubičastu kosu,
pružajući ruke svitanju.
Žena, samo pustolov pred vratima sna
sa žudnjom očekuje sutone,
sa željom da još samo jednom,
pa još jednom,
vidi kako ljubav za nju oblaći
svoju ljubičastu haljinu.
Čekala je, nježna i snena,
pružala svoje ruke u prazninu
dok se Selena uzdizala na svojoj njoj
nedohvatnoj putanji.
U jednom ljubičastom sutonu
žena, do tog trena samo pustolov pred vratima sna,
pruži ruke, dotaknu krilatog konja
i odjaha u svoj san.