Na horizontu snova,
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka
spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja, a

nebesko glazbalo dotknuto Neptunovom rukom

zatreperi simfonijom mora.

 

Kao Pompeji su bila moja sjećanja, bjesom vulkana ugušena, lavom okamenjene ljepote prošlih i nemogućnosti spoznaje budućih dana su vjekovale u dubini duše. Kao pradavna ljubav Neptuna i Salacije skrivena u ruševinama srca su bili moj snovi, vrtlog pomućenih stanja, tunel na čijem izlazu je stajalo maglovito zrcalo, u kojem prepoznah trag tvog postojanja u meni.

 

Beskrajno more želja,
pućina bez tragova spasenja, Neptunovo carstvo puno strahova, uzburkana praznina puna čežnji za susretom, puna žudnji za zagrljajem, puna neisplakanih suza. 

 

 

 

A onda iznenada u jednom sutonu 
smješeći se
jedna velika riba
izroni u moj san
doplovih na delfinu spasenja
u tvoj zagrljaj i začuh zvuk orgulja,
 Neptunov dar  morskim vilama.

 

 

Zbog naših davnih istina odgonetnuh u sebi tajnu, koju sam nosila kao spomen na davna vremena. Odgonetnuh nerješivu jednadžbu naše dvojnosti, neisplakane suze i vječni znak pitanja na usnama. Ljubav je bila zatvorena u labirintu prošlih godina, bez propusnice, izgubljena u kaosu života. Kao Salacija u Neptunov tako ja utonuh u tvoj zagrljaj. Delfin se smiješio, a morske orgulje su prosipale plimu sreće.

 

Osluškujemo tonove morskih orgulja, to zvukovi nebeskog glazbala  pjevaju o ljubavi, a more i nebo se grle ljepotom ovog predvečerja.

 

Dva delfina sretna u svom postojanju, zaplesaše ljubavni ples i pozvaše nas u trenutak buđenja iz sna istkanog po drevnom mitu o Neptunu i Salaciji.

 

Zagrlio si me na granici sna i jave u trenutku umiranja dana,

 

a dva galeba poletješe u vječnost 
noseći u kljunu znak našeg sjedinjenja.