Nokturno srca
Slutim ova jesen će krizantemama obojiti snove, slutim strahove u pupljcima, slutim suze iza spuštenih trepavica, slutim jecaje vjetra u krošnji breza. Tuga se ugnjezdila u ovom stihu, tuga se usidrila u moju dušu, tuga je zarobila moje srce.
Ne želim bolovati hladnim vjetrovima ogrnuta, ne želim beskrvne trenutke obojene sivilom novebarskog smoga, ne želim u zimskom solsticiju slušati requiem prohujalom vremenu. Budim se u nekom neželjenom priviđenju, osjećam težinu u nekom tajnom snoviđenju, iskre se neki promašeni pokušaji, gubi se voda prosuta po pijesku tišine i izljeva u dubini duše kao jezero neke nedohvatne sreće.
Ljubav se danas prelijeva iz procjenjivog u neprocijenjivo, a neprocijenjivo nikada ne završava u ladicama pod imenom ad acta. Neprocjenjivo je bitno, pa iako bitno bode kao oštrica mača ostajem na putu bitnosti i u sudarima istine i laži, smisla i besmislenosti pokušavam se osloboditi slutnje da će ova jesen donijeti uzdahe tuge i neku tužnu poziju kiše. Otvaram vrata srca i skidam već požutjeli natpis zatvoreno, uranjam u maglovitost trenutka i udišem oštrinu neke naslućene, ali tek dolazeće boli.
Ne volim stih u kojem se nazire samo slutnja, ali sada slutim da se jedan dragi mi život pretvara u pijesak i više ne zadržava vodu, slutim da će ova jesen biti pustinja u kojoj prežive samo jaki, slutim da će se izvor sa kojeg sam krenula na ovaj dugački put isušiti, slutim da će vjetrovi sudbine ugasiti lumin na oltaru jednog postojanja.
Ne, ne volim stih u kojem se nazire samo zla slutnja i zato osluškujem zvuk smijeha u sjećanjima, budim uspomene pune proljeća i slavim boginju obnove, slavim život i utapljam zlu slutnju u Kairosovom pogledu. Moć sadašnjeg trenutka mi uzvraća osmijeh i stavlja moju uzdrhtalu dušu na životnu vagu stavljajući utege na stranu sreće, na onu stranu gdje vječno cvjetaju plavi cvijetovi.
irida
bglavac
