- Prosjaka sretoh. Bio je slijep.

Al’ reče: – Sinko, život je lijep!
Zbunih se malko: – Zar zbilja lijep?
- Vidjet ćeš, sinko, kad budeš slijep!

Gustav Krklec

Pročitao sam divan i dirljiv članak “PISMO PRIJATELJU” i zaista me dirnulo do u dno srca. Taj članak slavi suosjećajnost i dobrotu, vrijednosti koje su svjetionici našim dušama. 

Eto, zadnjih dana sam jako…j ako tužan, to je od onog dana kada sam vidio nesretnu majku s nepokretnim djetetom kako prosi u Vukovarskoj ulici. Stalno se preispitujem da li sam mogao više napraviti za tu majku i dijete, jesam li sam trebao ovo ili ono… Da bih umirio savjest rečem sebi, pa dao si nešto novaca, pisao si ministrici Opačić Milanki da nešto napravi, jer ona ima veću moć od tebe (to što ta ministrica nije odgovorila, kao niti ništa poduzela, njezina je sramota i ona je veći siromah od one majke prosjakinje, jer siromaštvo duha je najgore siromaštvo).

Rekoh samom sebi po zna koji puta, uostalom, svaki dan nailaziš na slične prizore na Zagrebačkim ulicama, sve više majki prosi podupirući se o malene krhke ručice svoje djece, kao da žele reći ljudima da su zbog djece spremne i žrtvovati svoje dostojanstvo, sramota postade njihov najveći sudac, da u tim majčinim očima vidjeh vlastitu presudu: „Uživanje nije za ljude kao što smo mi; mi nosimo žig siromaštva sa sobom u grob.”

I opet samog sebe tješim, pa što sam ja mogao napraviti više, zar jedan pjesnik, svjetski lutalica, može pomoći svim tim majkama i djeci, a ne može niti samom sebi???… Ali uzalud, nikako da mi izadje iz glave taj njezin očajan pogled, u tim očima vidjeh odraz nemoći bezbroj majki, u tom moru patnji postajem i sam patnik, a tek one oči nepokretnog djeteta, možda nećete vjerovati, ali pišem iz srca, te oči postadoše moj svjetionik…

Zašto?

… Ma koliko je tijelo tog djeteta bilo nepokretno njegove oči su pokretač sveg dobrog što čovjek može poželjeti, taj pogled mi je pomogao više nego ja njemu, jer u tom pogledu pronađoh svoj svjetionik. Svi mi znamo se izgubiti na životnom putu, a taj dječak, iako je nepokretan, putuje životnom stazom kao anđeo, jer nam pokazuje gdje stanuje suosjećajnost i dobrota, pomaže nam da postanemo boljima, jer i voljeni Stvoritelj kaže:” Kada pružaš drugom ruku znaj da tako ne podižeš samo njega nego i samog sebe!” Da, čovjek nikada ne bi smio zaboraviti to milosrdno poslanje, pa ma gdje se nalazio, u vladarskim dvorima, crkvi, javnoj kuhinji, toplom obiteljskom domu, ulici ili na klupi nekog parka.

Pišem ovo moleći se ponizno u sebi da svakim novim danom bude sve manje prosjaka na ulicama, a da bi se uslišile moje molitve nije potrebno uvijek gledati gore i tražiti od Njega pomoć, potrebno je da pogledamo u vlastite duše, i tada će biti sve više ljudi koji će se zaustaviti kraj tih nesretnih majki i zagledati se oči njihove djece, jer ti pogledi čine nas boljim ljudima.

Walter William Safar