...Sve je krenulo nekako bezazleno...Onako šaljivo,razigrano i veselo...Iako se u samom središtu tog vrtloga nalazilo ono ..ono ...najljepše,ali zbog njegove brzine nisam obraćala pažnju na njegove središte,sve dok nisam osjetila tšinu...sve dok vrtlog nije stao...onako iznenada.I kad sam se osvrnula oko sebe uvidjela sam bit vrtloga...i uhvatila svoj osmijeh na licu...Shvatila sam da mi je lijepo i neka neobjašnjiva struja prošla je kroz moje tijelo i vrtlog se počeo ponovo okrećati....Ali sad se okrećao onako kao što se i svaki vrtlog okreće...od središta...Zrak koji je stvarao taj vrtlog bio je vruć...a meni se svidjela ta vrućina...to okretanje....

...Vrtlog se vrti i nadam se da neće tako brzo prestati sa okretanjem...jer pomaže mi da raširim krila i onako...lebdim....I iako ne idem nikud..iako stojim na jednom mjestu...ipak sam  zraku..i lijepo je...A kad se taj vrtlog umori jednog dana ,nadam se samo da će lagano usporavati svoje okretanje i da će me lagano i nježno spustiti na zemlju,baš onako lagano i nježno kao što me je i vinuo u visine....