Dugo je nismo  osjećali ali ljubav je bila uvijek tu,
 pružala je svoje nevidljive, nježne ruke,
izgradila dvorac od pjeska i pjene,
hram u kojem smo je sumnjom

nemilosrdno bičevali,
često je se odricali,
i na koncu na oltaru sna
kao nedužno janje žrtvovali.


za šta?
za neki drugi život?
za neku veću sreću?
za neki novi san?
A ona se uzdigla iz pepela sna,
i kao Fenix poletjela,
za našim razdvojenim tragovima,
da brani srca od prevara.
Mi nismo ćutili da  je ljubav uvijek bila
i ostala tu
u nama.
Ljubav, bićevana, zaboravljana, žrtvovana,
oplakivana,
ljubav je obukla novu haljinu
i ljepša nego prije
gleda nas drugim očima,
miluje drugim rukama,
ljubi drugim usnama,
ali ljubav,
ljepotica života,
kraljica srca,
braniteljica sna
je ostala tu
u nama.

 

 

Poželjeh  istražiti nepoznate pustinje i prašume moga svemira. Sjetih se knjige "Kosmos" Aleksandra von Humbolta. Upitah se kako ispitati nepoznate djelove nutarnjeg svijeta, od kuda krenuti, kako raskrinkati zagonetku u kojoj se krije izvorište privida koji izranjaju iz literature, poezije, znanosti. Budna utonuh u san koji je danas teško opisati. U dubini sjećanja, na vratima prohujalog vremena vidjeh Shakespearovog Vratila preobraženog u magarca kako luta šumom tražeći izlaz iz nje.

Začuh vilinski glas…

Pjevaj mili smrtniče jer moje uho ljubi tvoju pjesmu. Zaljubih se u te, lik tvoj zarobio mi oko, vrline tvoje me nježno miluju…meni se čini gospo da zato imate malo razloga, razum i ljubav danas nisu najbolji prijatelji…I mudar si kao što si lijep…kada bih imao malo pameti da izađem iz ove šume imao bih je dosta za svoju potrebu…

Shvatih da treba krenuti ka suncu. Krenuh ka Levantu sna i u jednom sutonu na trgu cvijeća vidjeh ljubav kako leprša kao noćna leptirica, oćutih je u lahoru, začuh njen glas u cvrkutu plemena ptica koje se vraćalo u dolinu sna.  

U ćilibarskom pogledu tvojih očiju naslutih prastaru sliku. Iz pjeska i pjene se uzdigula ljepotica i zavrtložila trenutak u spiralu sreće, u život.

 

Ljubav postade sunce, kiša, vjetar, dolina smaragdne rijeke,
jezero u kojem se kupam, kava koju ispijam,
haljina koju oblačim, postelja na kojoj spavam.
Volim tvoje ime...šapnuo si.

Ti voliš boginju u meni...odgovorih.

Ja volim sjećanje na nju, ona je uvijek novi trenutak vječnosti u tebi...rekao si

Gledam pučinu oceana snova na kojoj se iskri tisuću nijansi stvarnosti ovog trena, osjećam miris tvog tijela i on se mješa s mirisima cvjetnog saga po kojem koračamo. Čini mi se da je to miris ljepote nekih prošlih vremena, ljepota sjećanja postaje stvarnost.

"Mirisi me opijaju tvojim postojanjem " odgovorih ti smješeći se "Zatvori oči na tren i misli će te odvesti tamo gdje spavaju tvoja sjećanja" dotaknu me tvoja misao.

"Osjećam, ovo je pravi smisao našeg postojanja. Sinestezija naših osjetila nam uvijek otvara vrata vremena i mi smo uvijek tu i tamo" rekoh tiho ne otvarajući oči

"Čuješ li daleke tonove univerzuma, osjećaš li mirise lavande i pokošenog sijena?"

"Osjećam mirise dunja, vanilije i cimta, čujem tonove " Oj pastiri čudo novo, jestel ikad vidjeli ovo" i vidim okićeni bor i zapaljene svijeće"

"Tu iza tih osjećaja je naša stvarnost, naše istinsko postojanje" pomilova me misao blaga i odlučna u isto vrijeme.

"U našim mislima i željama je kompas koji nas vodi sretnim trenutcima i zokružuje naše vrijeme u krug ljubavi"

"Tvoje ime je prošlost koju od rođenja nosim u sebi" rekao si " Podsjeća me na dolinu djetinjstva i močvaru u kojoj smo slušali tišinu. Njime čujem graktanje divljih ptica koje smo lovili, ali vidim i mjesečevo srebro okupano u rijeci i osjećam miris blata kojim sam odlazio u selo mojih praotaca."

 

 

Da sjećanja na lijepe uspomene su čuvari našeg trenutka, pretaču se u ljepotu i lakoću postojanja u ljubičastom snu koji budni sanjamo.

http://umijece-vremena.blogspot.com