Ne znam od kada seže ta velika ljubav - moglo bi se reći - oduvijek...
Prekrasne, mistične, neobične maske skrivaju sjećanje duboko pohranjeno u podsvijesti prošlih života – na vrijeme beskonačnih zabava, velova, tajnih pisama, skrivenih ljubavi, zlata i obilja... U Veneciji, serenissimi, ili negdje drugdje, svejedno...

Svaki put pogled na venecijanske maske u meni izazove drhtaj od ljepote, slutnje, prepoznavanja... I svaki put drukčija maska i svaki put drukčija ja u svom beskrajnom plesu ka vječnosti... Drukčija, a ipak opet ista!
Volim maske kao simbol veselja, zabave, nestašnosti, sitnih ludovanja i odmaka od svakodnevice. Trenutak čarolije koji obasjav naš život, kada se poigramo misleći da smo netko drugi ili treći. Trenutak zabave kada zbunimo svoje bližnje, uspijemo ih nasmijati i možda pod maskom izreći nešto što prije nismo.

Maskama se nekako sve oprašta jer su vesele, prpošne, pomalo neozbiljne.
Opraštaju im se riječi koje nikako ne bi mogle proći na našim svakodnevnim, ozbiljnim licima...

Jesmo li tijekom godine previše kruto navukli jednu drugu masku – užurbanosti, stresa, panike? Pa jedva čekamo da je se oslobodimo i zamaskiramo u nešto šaljivo što će svi voljeti? U doba karnevala sve je dopušteno! Možemo biti što želimo i ponašati se kako želimo. Možda je u tome tajna kojom karneval očarava generacije ljudi...

Još jedna vrsta maskiranja pobuđuje moje divljenje, a to su glumci i njihove omiljene uloge – kad na «daskama koje život znače» izgaraju predstavljajući neki sasvim drugi život. A onda poslije, kad zavjesa se spusti i glumci skinu scensku šminku, vidiš kako su sasvim simpatični, jednostavni, gotovo obični ljudi... Ali veličina njihovog talenta i uživljavanja u lik koji tumače odvodi nas, gledatelje, u sasvim nove prostore bivanja i spoznaje...

Vjerujem da u maskama može počivati beskrajna ljepota i susret sa samim sobom jer stvari gledamo na drukčiji način i prepoznajemo neki nepoznat dio svoje osobnosti. Otkrivanje sebe da – samozavaravanje i glumatanje ne!

Jer mogu ja uzeti masku kakvu god želim – kako bi izgledala mudrija, ljepša, duhovnija, simpatičnija, uspješnija, opasnija nego što jesam, ali uvijek ću ispod te maske ipak ostati ja... Kao što će dragi ljudi prepoznati kako se osjećam unatoč odjeći i šminki, opet jednoj maski!
A ako se poželim maskirati, to će biti u vrijeme karnevala i tada će to biti jasno rečeno: «Društvo, idemo u Veneciju na karneval malo se izludirati!»
Znamo tko smo, znamo kamo idemo i znamo gdje se vraćamo...

Uz puno prekrasnih fotki koje će nas podsjećati na te dane!

(Snimljeno u Veneciji, 14.02.2010.)

Tekst i foto: Željka Tokić - Angels centar Zagreb
http://angels-city.com/
http://hta.hr/
http://taroth.org/