MNOGOSTRUKI ŽIVOT

Bit će da živimo istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života,
kad tako smo čudno iznemogli
od čežnje za jedninom ;
a sve nam živote veže tanka nit,
i kad umiremo umire nas mnogo
I ja, koja pod tvrdom zvijezdom večernjom, slutim
da samo karika sam golemog svoga žića,
samo jedno svoje čudo, dimenzija jedna,
samo milijuntnina svoje snage, što svemirom troši se i luta,
Ja osjećam, da ni u ovom času nisam presjekla nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,
jer i sad me škrope nećije daleke misli
neosjetno
ko ponoćna rosa.

Vesna Krmpotić me svojom poezijom poziva na putovanja čudesnim svijetovima ljudskoga uma i ja onda sjedinjujem umjetnosti sa znanstvenim činjenicama i sanjam Einsteinov san.

O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.

Dok slušam tonove već tisuću puta pročitane pjesme pričinja mi se da čujem glas Tina Ujevića koji me poziva na misaono lutanje mojim vremenom. Tada se pred mojim očima se ukažu "VRATA VREMANA", ulje na platnu, nedavno viđena na internetu.

Prekrasan pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i vidim dimneziju prostor- vremena u koju ga je umjetnik smjestio. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta repom prema meni. Odjednom vidim njegovo lice iako se nije okrenuo. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u svojoj punoj ljepoti sredinom slike.
Zid, u njegovoj novoj dimenziji, gubi čvrstinu i obrise, sljubljuje se s prostorom i postaje vrijeme kroz koje je pastuh krenuo. Prostor se pod konjskim pokretom zaobljuje i prelama pred mojim očima. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga proglašava i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo mucaju istine koje skrivaju.
Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom, samo naizgled, idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem sebi naslućivanje i ulazim u univerzum misaono- osjtilno- osjećajnog u sebi.

Moja misaona, ideokinetička, slika se sjedinjuje s platnom.
Sjedam na pastuha da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlost istinske spoznaje. Postajem pjesnik koji stvarajući naslućuje i istovremeno sve naslućeno pretvara u metaforu koju pamti.

Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama i sa nama. Ja nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jašem kroz vrata vremena i spajam se sa četvrtom, da bih onda osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dozvolila petoj, još ne dokazanoj dimenziji da mi potvrdi naslućivanje.

Bljesak moje unutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, postaju za mene vidljivi. Zaboravljam prolazne, za naše oko vidljive oblike i sljubljujem se sa idejom, s njenom rajsko kristalnom, istinskom objavom. Slika pred mojim očima je kristal u kojem se lomi svijetlo spoznaje, ideja o mnogoprotežnosti svijeta koja iz pupoljka izrasta u najljepši cvijet moga uma.

Tada spoznajem da ideja nije u vremenu, da vrijeme bez ideje o njemu nebi ni postojalo, da bi ono onda uistinu bilo malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost.

Vrijeme bi tada imalo granice, ali granica nema, one su samo izmišljotina ljudskog uma.U zakrivljenom prostoru ulja na platnu se te granice gube, beskrajno nebo je produžetak slikarove vizije o vremenu, pastuh je samo simbol za misaonu varku o čvrstim tjelima i njihovim određenim granicama postojanja.

Moja misao se sjedinjuje s umjetnikovom idejom i ja ulazim u skrivene univerzume ljudskoga uma. Sve mi tada postaje blisko i moje. Stojim na vratima velikog vremena, zavirujem u beskonačnost.

Ja promatrač, publika velikog svjetskog teatra, zadivljena trenutkom istine postajem sudionikom u stvaranju te veličanstvene gala predstave. Ovim trenutkom uistinu napuštam ono već viđeno i prepuštam kormilo mom utjelovljenom umu.

U zrcaljenju vremena sam se već prestala sjećati i počela svjesno živjeti svaki novodolazeći trenutak. U mreni zaborava moja stvarnost postaje redoslijed iznenađenja, iskrenje ljepote i spokoja. Gledam svijet iz perspektive mojih pet protega i tako ga uistinu i osjećam.

Pred mojim očima se gube ustaljene i savršene geometrijske forme Platonovih tijela, nestaju kocke, kvadrati, osmorokutnici, nestaju iz moga poimanja kao i četiri osnovna elementa zemlja, vatra, zrak i voda.

Jesu li to bile samo pretpostavke i dovijanja nekadašnjih umova, proizašla iz nedostatka znanja u vremenu njihova nastajanja?
Ono što sam nekada vjerovala da znam je prekrio veo zaborava i ja sada dozvoljavam prirodi da mi ispriča svoju priču. Propisi iz kojih proizlaze njeni zakoni su proizašli iz nje same i mijenjaju se iz trenutka u trenutak, određuju sami sebe i postaju tijek rijeke života.

Tek sukobima i iznenadnim ljubavima u najsitnijim česticama prirode izrasta njeno najljepše umjetničko dijelo, život. Kao da je odjednom virtuoz zasanjao d-mol-akorde Bachove sonate, ili kao da vjetar svirajući razbija maglu neznanja i dozvoljava da vidim do ovog trena nejasne obrise stvarnosti.

Zaustavljam misao u središtu zbivanja i odjednom vidim poznate geometrijske oblike kao akorde sonate, prepoznajem govor prirode koja mi priča sjedinjenim jezicima fizike, filozofije i muzike. Još jednom bacam pogled na ulje na platnu i vidim pastuha u pokretu i razumijem da iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, jer je sve uvijek u nastajanju, a ne u postojanju.

To su ona dva davna svijeta o kojima sam čitala, jedna iskra sjećanja zablješti u mom umu. Shvatih da stojim upravo na vratima između ta dva svijeta.
Iza mene se prostire svijet nepromjenjivosti postojanja, a ispred mene se širi svijet stalno nastajućeg. Nalazim se na mostu između jave i sna, između svijeta materije i ideja.

Iza sebe sam ostavila svijet koji neovisno o meni i vremenu postoji i nemijenja se. On je jednostavno tu i misli da traje u svojim propisima i zakonima. U njemu su jednakost i različitost, ljepota, pravednost i osobnost nepromjenjivi. Prihvaćam tu igru i upravo tu na granici jave i sna i prihvaćam da je stvarnost neprekidni i izmjenično djelovanje stvarnoga, postojećeg i eventualno mogućega.

"Gdje se nalazi to moguće?"pitam sjećanje skriveno u mreni zaborava.
"Mogućnosti su izvan vremena i prostora, one su skrivene u energetskim poljima iz kojih izrastaju, isto kao što je kolaps kvantnog stanja izvan vremena i prostora." začuh šapat mojih uspavanih neurona.
"Ali kolaps kvantnog stanja se događa u određenom djeliću vremena....." sinu mi u trenutku i ja zatvorih oči.

Iznenada vidjeh ulje na platnu mojim unutarnjim očima.

Prostor oko pastuha se zakrivi u kuglu koja ga je u sebi nosila. Kugla se poče okretati i njegovo tijelo se zrcalilo u tom prozračnom prostoru i pod sunčevim zrakama mjenjalo oblik. Unutrašnjost kugle poče titrati raspadajući se u polja mogućnosti iz kojih su izrastali suncem obasjani uvijek drugi djelovi pastuhova tijela. Pričanjalo mi se kao da promatram galop konja u labirintu različito zaobljenih ogledala. Čas je bio mali, čas veliki, zaokružen u desnu pa u lijevu stranu vidjeh njegovo tijelo u horizontali i vertikali, glavu okrenutu prema meni u isto vrijeme dok je njegovo tijelo ležalo na dnu kugle.
Odjednom su njegove noge ležale skoro paralelno sa njegovim licem. Kugla se okretala i prostor oko nje se sve više zakrivljivao, nebo se širilo, a zid se pod zrakama svjetla topio u energetska polja iz kojih su blještale nove nijanse boja.

To je bio trenutak u kojem sam osjetila razliku između razumnog razmišljanja i nerazumne osjetilne spoznaje, to je bio trenutak istine.

Između mene i ulja na platnu više nije bilo prepreka koje se uvijek pri razumnom razmišljanju postavljaju. Ja i slika smo postali jedno, činilo mi se da smo se stopili u doživljaj vremena.
Uvjerenja, koja sam ranije učeći i razmišljajući sticala, tvrdenje u koje sam vjerovala da su znanje, sam često mjenjala i nadograđivala, ali ono što sam tada doživjela je bila istina koju sam osjetila, uistinu osjetila.

To je bio trenutak u kojem više nisam promatrala sliku, to je bio treptaj oka u kojem sam se sjedinila s cjelinom spoznaje i postala dio nje. Pričinjalo mi se da se budim u Einsteinovom snu. Poželjeh zadržati taj trenutak, zaustaviti vrijeme, zauvjek ostati u snu.

Zvukovi svakodnevice me vratiše u stvarnost. Moje sjećanje se polako počelo vraćati, razumno razmišljanje također. Otvorih oči.

Pred mojim očima je ponovo bilo samo ulje na platnu i umjetnikova vizija vrata vremena. Pokušah opisati osjećaj koji je treptaj oka vladao mojim umom, ali za njega nemam riječi. Mogla bih ga možda odsvirati na violini ili o njemu napisati pjesmu. To je trag istine u meni koji mi objašnjava izjavu jednog novinara o tome kako se osjećao Niels Bohr, kada se u univerzumu njegova uma počela zrcaliti slika multidimenzionalnog svijeta,

"sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on je progovorio:
"Sada sam razumio!"

Što li je to otac kvantne mehanike razumio?